THE PIXIES: Od rođenja do starosti i umiranja jednog alternativnog rock banda

The Pixies – ili pokazivanje rođenja, djetinjstva, mladosti, zrelog doba, starosti te umiranja jednog alternativnog rock banda, s tim, da bih tu ponovio opservaciju iz teksta o Radioheadu – ‘alternativno’ se više-manje odnosi na ‘umjetničko’ u rock odnosno postomodernoj glazbi. The Pixies su utjecajan band, band koji je uzor i magnet za mnoge druge glazbenike/rokere koje cijenim; čini mi se čak, da nijednog važnog glazbenika 1990-ih nisu ostavili bez svog traga u sebi: Thom Yorkea i Radiohead, Curt Cobaina i Nirvanu...

Spoj, na svoj način, melodične gitare, ekscentričnog vokala, i izluđujuće ritam sekcije promijenio je dotadašnju glazbenu rock scenu i najavio ulazak u alternativne 1990-e. Tekstovi Black Francisa, frontmena grupe, uglavnom su kongelmerat zabranjenih tema, poput religioznog fanatizma, biblijskog nasilja, incesta i sl. Ipak, Pixiesi će ostati zapamćeni po mnogo čemu; osim po neopisivoj energiji posvema originalne glazbe, svakako i po hrabrosti da budu drugačiji u dobu kad se činilo da je i sam rock skrenuo u komercijalne vode.

Read more...

Jedan život za jedne cipele

Na siromaštvo se gleda kao na ekonomski i politički problem, dok se zanemaruju etička dimenzija i mogućnost solidarnosti, posebno od strane onih koji žive u visoko razvijenim zemljama. Po procjenama ekonomskih eksperata koje Singer citira, cipele od 200 dolara osigurale bi četiri godine života dostojnog ljudske osobe nekom djetetu. Kako stvari trenutno stoje, smrt miliona ljudi je moguće spriječiti i za mnogo manje novca.

Kako javljaju brojni svjetski mediji, u protekle dvije godine u Somaliji je od gladi umrlo više od 250.000 ljudi, od kojih su polovina djeca ispod pet godina starosti. Somalija nije izolovan slučaj. Po podacima Svjetske zdravstvene organizacije, od posljedica neuhranjenosti svake godine širom svijeta umre 6 miliona djece.

Read more...

Pariz ili šta je to grad-snoviđenje

Nikad nisam volio odsječne izjave tipa ili-ili, ali sad jednostavno moram biti iskren i prema sebi i prema drugima. Pariz je najljepši grad na svijetu. I nije to zato što ja, ili neko drugi misli da je tako. Jednostavno, postoje gradovi i postoji Pariz i ko ga jednom vidi ne može se vratiti onakav kakav je tamo otišao.

I sad bih trebao opisati na dvije strane u čemu je ta čarolija Pariza, ali sjedim i gledam u ekran ne znajući šta da kažem. A napisati nešto u stilu ”to se ne može opisati riječima”, bez obzira koliko to bilo istina, nikako ne bi imalo smisla, jer čemu onda ovaj tekst? Ivo Andrić je jednom rekao nešto kao, jedina stvar što sam ikada poželio je da mogu opisati sve što vidim i što osjećam. Nema ništa teže od toga, jer riječi su samo ljušture, imaju efekat samo za onog ko zna o čemu se radi. Kako opisati osjećaj zaljubljenosti nekome ko to nikada nije osjetio? Kako da neko ko je odrastao u izobilju shvati trenutak nečijeg životnog sloma? Prevaru voljene osobe ne može ni da pojmi neko ko nije bio prevaren. Opisivanje je kao zagonetka, smiješ da upotrijebiš sve jednu riječ osim one koja je rješenje zagonetke.  Ne smiješ da kažeš nešto kao ”Pariz je čaroban”, moraš dati sve od sebe da natjeraš nekoga da bar na trenutak nasluti tu čar opisujući ritam ulica koje te kao vrtlog uvlače u sebe, boju fasada za koje ti se čini da bi ih mogao gledati do kraja života, puls grada koji se osjeća na svakom mostu, u svakoj uličici, na svakom trgu gdje se mješaju oni koji su imali sreće ili mogućnosti da se tu rode ili žive i oni što ne ispuštaju foto-aparat iz ruku da bi sve to sačuvali od sopstvenog zaborava.

Read more...

Miroslav Antić: Nezapisana šansona za Novi Sad

Tu nedavno opet sam sreo onu riđu jesena na keju pod mojim prozorima, duž širokih pepeljastih pločnika zatrpanih lišćem. Prva mi je pomisao bila da izvadim kartu za "Panoniju ekspres" i - pobegnem. Raznosač mleka, poštar, moja tašta i još neki znaju za tu moju iznenadnu i neočekivanu slabost: u jesen uvek nestanem iz Novog Sada. Činim to zato što se svakog novembra, kao po nekom smušenom pravilu ponovno zaljubljujem u stari most pod tvrđavom, u lavirint krivudavih sokačića oko Matice srpske i Temerinske pijace, u dva prozebla labuda koja kašljucaju u jezeru Dunavskog parka, u jednu violinu kod "Marasa" ili dve violine kod "Stolca" - i što sve bespomoćnije prirastam za ove ulice, za ovu užurbanost prolaznika, za lepršanje jutarnjih i večernjih izdanja na bulevaru i za šarenilo izloga koji krupnim četvrtastim očima žure u izmaglicu i monotono sivilo prosute kiše.

Read more...

Depresija i društvo

Pandemija psihoza, fobija i depresija odnosi danas više života, uključujući i sportske, od raznih virusa.

Robert Enke, golman nemačke reprezentacije je počinio samoubistvo. Jedan od hiljade onih koji svakodnevno sebi oduzimaju život neadaptirani na modernu dinamiku života i potišteni psihičkim poremećajima.

Međutim, tek kad to učini neko sa naslovnih strana, na trenutak se prekine ćutanje o društvenim tabuima kakvi su psihičke bolesti. Dok se ljudi zamajavaju ptičijim,svinjskim ili kakvim sve ne virusima i navodnim bolestima, sa druge strane psihoze, fobije, depresije, sindromi hroničnog umora i slično ne samo da su poprimili dimenzije pandemije, već uzimaju daleko više ljudskih života, oduzimajući celom društvu njegov „elan vital”. Čak i kad se povede javna debata, kao povodom Enkeovog samoubistva, i kad se pokušavaju da nađu uzroci njegovog čina, gotovo nikad se ne ulazi u dublju i detaljniju analizu, zato što bi se došlo do zaključka da je upravo vrednosno ustrojstvo društva u kom živimo totalno poremećeno. Jednostavno, kolektivnoj moralnoj svesti društva i savesti pojedinca bilo bi previše teško da prihvate odgovornost i krivicu za ovakve postupke, a sam legitimitet društva ovakvog kakvim je stvoren bio bi doveden u pitanje. Zbog toga on i njemu slični ne smeju da budu predstavljeni isključivo kao „žrtve svoga doba’’.

Read more...

"Desetica" Ivana Cankara

Sećao se...

Danima je kišilo. Olovni oblaci su prekrili grad, pritiskajući krovove kuća. Vlažno drveće je pružalo crne grane kao vapaj. Pogrbljeni retki prolaznici zamicali su brzim koracima. Sve je bilo mokro, sumorno, sivo.

Izašao je iz kuće žurno, kao da ga neko goni. Nije mogao da ostane u njoj ni trenutka više. Drugovi, s kojima je delio stan, poticali su iz dobro stojećih kuća. Bili su vedri, bučni, razigrani, nepoterećeni. Ozbiljni, mršavi, večno zabrinuti dečak, čiji se život među njima sastojao samo od školskih obaveza, bio im je sasvim nerazumljiv i neprihvatljiv. Krupna, stroga gazdarica posmatrala ga je podozrivo, sumnjičavo. Osećao je da ga ne voli i čudnu zebnju dok bi prolazio pored nje. Želeo je što pre pobeći. Pogled mu se zaustavio na stolu postavljenom za doručak i kafi koja se pušila. Skoro mu je pozlilo od razdirućih grčeva gladi. Kod kuće je rekao da ima plaćeni doručak. Nije želeo rastuživati majku.

Read more...

Cenzura, zanat najstariji

Autor: Vladimir Arsenijević

Rukopisi ne gore“, ključna je rečenica iz romana „Majstor i Margarita“ Mihaila Bulgakova. Izgovara je Nečastivi lično, u ulozi stručnjaka za magiju Volanda, obraćajući se Majstoru, jednom od glavnih junaka knjige i po mnogo čemu alter-egu samog pisca, dok mu vraća rukopis koji je ovaj, u očajanju, spalio, uveren da to čini jednom zauvek. Kad, međutim – eto vraga!

I to doslovno.

Read more...

Kratka istorija anarhizma

Tragovi anarhističkog delovanja mogu se pronaći u antičkom periodu, i mnogi autori se slažu da je oličen u kineskom taoizmu ili grčkom sofizmu i stoicizmu. Tako na primer, pojedini teoretičari pronalaze tragove anarhističkog učenja kod kineskog mislioca Lao Cea ili grčkog filozofa Zenona. Upravo je Zenon, po rečima Petra Kropotkina, učio o slobodnoj opštini bez vlasti i nju suprostavio utopiji vlasti u Platonovoj Republici. Ono što povezuje ova učenja sa anarhizmom je, pre svega, sumnja u moralni autoritet države. I u narednim epohama, pod uticajem antičkih mislilaca, pojavljuju se pojedinci ili grupe koje su dovodili u sumnju autoritet vladara, crkve ili neke druge institucije. Kliford Harper, autor knjige „Anarhija – grafički vodič“ pronalazi da su se slobodarski pokreti pojavili već početkom 13. veka, u obliku „Free spirit“ pokreta, koji su bili izrazito anticrkvene orijentacije. 

Read more...

Zbogom, Hemingvej

Prišivši treću zlatnožutu crtu na levi džep maslinasto-zelene bluze, iako zvanična komanda još nije bila stigla, ali stvar je gotova, šta tu ima da se čeka, poručnik Višić je, nepojmljivo-veštom, bezmalo nadčovečanskom akrobatikom, tog vedrog i prijatno toplog subotnjeg oktobarskog jutra, glasno mutirao u kapetana Višića, što je u njegovom sistemu vrednosti bilo jednako osvajanju Kilimandžara, ili barem najviše bukve u selu, iz kojeg ga je pre petnaest godina ispratio otac, da postane muškarac, junak i ljudina, da se najebe majke izrodima, te da brani i sveti nejač svetskom nepravdom potlačenu, što će reći da postane sve ono čemu ja nisam bio ni nalik istog tog oktobarskog jutra, dok sam u njegovoj kancelariji jecao i ridao pred nervnim slomom, ponašajući se kao poslednja pičketina, bruka za slavne pretke i sramota za časnu vojsku i zastavu kojoj sam imao da poklonim još pet meseci svog bezvrednog života. A na smetlištu u krugu kasarne, trojica vojnika naslonjenih na lopate upijala su sunce u prljave uniforme i glatko izbrijana lica, dve zelene mačke su se parile, uprkos monopolu koji je na ovaj čin polagao februar, crni ofucani pas je lajao na praznu bocu kokakole, život je prolazio, vreme je stajalo. Novoprišiveni kapetan je i dalje srao, vojnik ne sme da cmizdri, vojska je škola života, ipak sam ja iskusniji, ja sam i psihologiju studirao, doduše nisam studirao, ali sam je proučavao, osećao sam kako mi se u nozdrve uvlači nesnosan smrad, eh što nisam na smetlištu, žalio sam, a kancelarija se sve više ispunjavala kapetanskim govnima, koja su se širila oko njega u koncentričnim krugovima, potiskujući me prema vratima, sve dok me nisu izgurala napolje, sve do WC-a, gde sam konačno, jednu za drugom, spržio tri cigarete, udišući iznenađujuće svež vazduh polurazrušene kabine sa čučavcem. Napolju, ako se tako može reći, to jest u krugu kasarne, mravinjak zelenih dečaka marširao je pistom, zamišljenom kružnom stazom koja nikuda ne vodi, odgovarajući na povremeno "vrlo dobro", složnim usklikom, ili urlikom, "služimo narodu", besprekorno-uzaludno dočaravajući bezumnu mašinu za proizvođenje ujednačenih koraka, koja je pre nepunih petnaest minuta, po želji jednog proćelavog lika imala bezbroj puta da na sav glas ponovi "mi nismo normalni". Oko tri popodne, po isteku radnog vremena, doduše kako za koga, kapetan Višić je napustio zasranu kancelariju, prošao kroz hodnik, sišao niz stepenice, ostavljajući govnjiv trag za sobom, ušao u kantinu, izderao se na nepravilno vezanu pertlu, uštinuo kantinerku za dupe, popio multivitamin, izišao iz kantine, prošao preko piste, srdačno pozdravio pukovnika koji ga nije primetio, javio se vojniku na prijavnici, išetao na ulicu, naoštrio pogled, dodatno učvrstio korak, usiljeno klimnuo glavom na zajebavanje dece i za petnaest minuta našao se tik uz groblje, u iznajmljenom stanu, koji je bio tek privremeno rešenje, dok mu "država lično" ne dodeli novo nameštenje i novu kuću u prestonici, sa novim regalom, kablovskom televizijom, kompletom priručnika za obuku mladih vojnika i novim udobnim krevetom, za razliku od troseda na kome se upravo izležavala njegova žena, staklena i čedna, bezmalo netaknuta, mirišljava, još uvek mokra, čitajući šareni časopis i pušeći dugačku cigaretu u prostoriji u kojoj se neće pušiti dok je on živ, odgovarajući mu rutinski na pitanje šta ima za jelo sa nosi se u kurac, što ne jedeš u menzi, otvori slobodno frižider, i koliko puta sam ti rekla da mi ne ulaziš u kuću u toj smrdljivoj uniformi, ne mogu nedelju dana od tebe da izvetrim, uvukla mi se govna u tapete, na šta je on samo stidljivo ćutao, slušao tridesetak sekundi, otišao u kupatilo, skinuo uniformu, obukao trenerku, spakovao uniformu u kesu, izneo kesu na terasu, vratio se u sobu, nesigurno poljubio ženu u rame, saopštavajući joj da ide da se prošeta, ona se sa gađenjem izmakla, ne odgovorivši ništa, nastavljajući da čita šareni časopis i puši dugačku cigaretu čiji je dim pratio kapetana do ulaznih vrata izišavši zajedno sa njim nazad na ulicu.

Read more...

Građanski otpor - uvijek i svuda (Plaidoyer za zvonik)

Novinar Slobodne Evrope iz Zagreba i autor knjige ,,Od liberalnog do autoritarnog: Filozofija politike Julija Makanca", Enis Zebić, za AKUZATIV, o lokalnom građanskom otporu u Hrvatskoj, o borbi za Varšavsku ulicu u Zagrebu, Srđ u Dubrovniku...                                               

Lokalne točke otpora svojevrsni su inkubatori i/ili katalizatori svijesti da se  nešto može učiniti,  da građani nisu bespomoćni, i da nisu hrpa izgubljenih budala kojima manipuliraju otuđena politika i mediji

Read more...
Subscribe to this RSS feed

AkuzatiV - Online magazin

Back to top