Bertolt Breht: ROĐENIMA POSLE NAS

I

Zaista, živim u mračno vreme!
Bezazlena reč je glupa. Bezbrižno čelo
Znak je neosetljivosti. Onaj ko se smeje
Samo još nije primio
Užasnu vest.

Kakvo je to vreme u koje je
Razgovor o drveću gotovo zločin
Zato što podrazumeva ćutanje o tolikim zlodelima!
Zar onaj što tamo mirno prelazi ulicu
Zbilja nije kod kuće za svoje prijatelje
Koji su u nevolji?

Istina: još zarađujem za život.
Ali verujte mi: pukim slučajem. Ništa
Od svega što činim ne daje mi za pravo da se sit najedem.
Slučajno sam pošteđen. (ako me napusti sreća,
Biću izgubljen.)

Kažu mi: Jedi i pij! Budi srećan što imaš šta!
Ali kako da jedem i pijem
Kad ono što pojedem otimam gladnome,
A čaša vode koju popijem nedostaje žednome?
A ipak jedem i pijem.

Voleo bih i da sam mudar.
U starostavnim knjigama piše šta je mudro:
Ne mešati se u spor u svetu i svoj kratki vek
Proživeti bez straha.
Održati se i bez nasilja,
Zlo uzvraćati dobrim,
Svoje želje ne ispunjavati, nego ih zaboravljati –
Smatra se mudrim.
Ja sve to ne mogu:
Zaista, živim u mračno vreme!

II

U gradove sam došao u vreme nereda
Kad je u njima vladala glad.
Među ljude sam došao u vreme buna
I zajedno sa njima sam se bunio.
Tako je proteklo vreme
Koje mi je bilo dato na zemlji.

Jeo sam između bitaka,
Legao sam na počinak među ubice.
Ljubav sam vodio nemarno,
A prirodu gledao bez strpljenja.
Tako je proteklo vreme
Koje mi je bilo dato na zemlji.

Putevi su u moje vreme vodili u močvare.
Govor me je odavao dželatu.
Malo šta sam mogao. Ali bi vlastodršci,
Nadam sam se, sedeli bezbednije da mene nije.
Tako mi je proteklo vreme
Koje mi je bilo dato na zemlji.

Snage su bile slabe. Cilj je
Ležao veoma daleko.
Bio je jasno vidljiv, premda za mene
Gotovo nedostižan.
Tako je proteklo vreme
Koje mi je bilo dato na zemlji.

III

Vi što ćete izroniti iz potopa
U kome smo mi potonuli,
Spomenite se,
Kad budete govorili o našim slabostima,
I mračnog ovog vremena
Kome ste umakli.

Jer mi smo išli, menjajući zemlje češće no cipele,
Kroz ratove klasa, očajni
Kad je samo nepravde, ali ne i bune bilo.

A znamo i sami:
Mržnja, čak i prema podlosti,
Unakažava crte lica.
Gnev, čak i onaj zbog nepravde,
Čini glas promuklim. Ah, mi
Što htedosmo da pripremimo tle za ljubaznost,
Sami nismo mogli biti ljubazni.

Ali vi, kad najzad dođe vreme
Da čovek čoveku bude drug,
Spomenite nas se
S trpeljivošću.

Bertolt Breht
Izabrane pesme, Nolit, Beograd, 1979 ; Prevod: Slobodan Glumac

Detaljnije...

Balada o Kurtu

Jednom sam kolima ubio pticu.

Bilo je ljeto, rano jutro. Iz Bara sam vozio ka Ulcinju. Put je bio pust: bilo je to baš ono vrijeme kada su se mladi liberali sa afterpartyja već vratili kući, a radnici još nisu izašli iz kuća. More je bilo mirno, kao napušteno. Zaustavio sam automobil, zapalio cigaretu i gledao kako se kurenti probijaju od Otranta, desetine blijedih, krivih linija na plavoj podlozi. Razglednice sa primorja nikada ne prikazuju takvo more: ispresijecano strujama, lišeno monotonosti koja se obično naziva skladom.

Detaljnije...

Demokratija je ponekad idiokratija

Dragi moji sunarodnjaci Amerikanci,

Ja nisam američki državljanin već sam državljanin jedne fantomske države koja se zove Bosna i Hercegovina. Ja verujem da svi ljudski kolektivni problemi potiču od podjela na rasnoj, etničkoj, vjerskoj i brojnim drugim osnovama, te da bi prvi korak u rješavanju tih problema bio da zanemarimo te podjele i ponašamo se prema svim drugim osobama samo kao prema ljudskim bićima. Ljudi poput mene, koji vjeruju da se čovjek prema drugima treba odnositi kao da svi pripadamo istoj proširenoj porodici u isti mah su i Bosanci i Amerikanci i Uganđani i Kinezi i Japanci i Đibutanci i Somalijci i Mozambičani i Čileanci i Mauritanci, kao i pripadnici svake druge od nekih 195 nacija, koliko ih ima širom svijeta. Prema tome, 'Moji sunarodnjaci Amerikanci' zapravo znači 'Moja ljudska stvorenja koja se zovu Amerikanci'.

Detaljnije...

Crnotalasna transgresija kao nedovršen projekat

Čemu „crni talas” u 21. veku?

Zarad čega se valja osvrnuti na tzv. „crni talas” danas, kada ništa nije ostalo ni od politike koju je on predstavljao, ni od politike kojoj se suprostavljao, ni od države u kojoj je nastao?

Autor: Nikola Jovanović, Filmske radosti

Ova načelna primedba, iako delom tačna i primerena, mora biti odbačena zbog jedne veoma važne činjenice. Naime, „crni talas” nije bio tek obična etapa domaće kinematografije, tričava karika u tom velikom lancu. Crni talas je bio deo jednog veoma značajnog događaja i u političkom i u kreativnom smislu (možda je ovo sinonimno, jer je prava politika uvek kreacija i obratno), pokreta šezdesetosmaškog, i u svojoj događajnoj suštini zaslužuje opsežnu rekonceptualizaciju. Konačno, kao deo velikog emancipatorskog događaja, mora se analizirati u svetlu vremena pre njegovog nastanka, u vremenu njegove aktualizacije i implikacija koje je kao takav proizveo, i vremenu nakon njega, kada se čini da ništa osim običnog praha i mrtvih slova na arhivskim proglasima nije ostalo od te autentične političke strane pokreta 1968. godine.

Detaljnije...

O percepciji žene iz muške perspektive

U svakom društvu postoji određena normalnost u kojoj se ljudi, stvari, priroda pojavljuju. Takva normalnost jeste svojevrsna naviknutost percepcije na određene slike i deo je socijalizacije unutar svakog društva. Mi ne gledamo naprosto, nego smo naviknuti na određeno gledanje, na određeni smer gledanja, na određena mesta gde se gleda. Ta naviknutost pogleda se naziva i horizont očekivanja. Horizont očekivanja konstituisan je putem ranijih iskustava kako pojedinca koji gleda, tako i vrste koja ga je socijalizovala. Unutar tog društva postoji određena normalnost koja se podrazumeva i koja daje orijentaciju ljudskom ponašanju. Na osnovu ove i ovakve normalnosti, može se desiti iznenađenje. Iznenađenje se dešava kao nesrazmernost onog koje nas susreće i onog što očekujemo. Iznenađujuće se dešava kao kolizija očekivanja i samog dešavanja.

Detaljnije...

Je suis plongeur

Kako je to još davne 1933. godine George Orwell objasnio: „Plongeur je jedan od robova u modernom svijetu. Ne treba nad njim lijevati suze, jer je njemu bolje nego mnogim manuelnim radnicima, ali ipak, nije ništa slobodniji nego da su ga kupili ili prodali. Posao mu je ropski i u njemu nema umijeća; plaćaju ga dovoljno tek da bi preživio; jedini praznici su krevet. Osim kakvim sretnim slučajem, za njega nema izlaza iz takvog života. U ovom trenutku žive ljudi sa završenim fakultetima koji peru suđe deset ili petnaest sati dnevno. Ne može se reći da su se jednostavno ulijenili, jer lijen čovjek ne može biti plongeur; naprosto su upali u zamku rutine koja onemogućuje razmišljanje. Da plongeuri ikad misle, već bi odavno osnovali sindikat i počeli štrajkati za bolje uslove rada. Ali oni ne misle, jer za to nemaju slobodna vremena; njihov život pretvorio ih je u roblje.“

Detaljnije...

Kad je Erdogan za hizmećare ćafir, šta je tek bio Mahir?

Otkako je u Turskoj sve na nogama nakon neuspjelog vojnog udara koji su, po svemu što je do sada poznato, pripremili i neuspješno izveli pripadnici „terorističke organizacije FETÖ“ (Stav, 18. 08. 2016.) Fetullaha Gülena, javljaju se kao gljive poslije kiše bivši studenti i učenici da nam svima objasne koliko je ova organizacija u svojoj mimikriji opasna, i koliko se učenici i studenti ideološki indoktriniraju pod krovovima ovih institucija i stanova u njihovom vlasništvu. Novi broj Stav-a (18.08.2016.) donosi ispovijest još jednog studenta Burch univerziteta (Y. B), koji svjedoči: “Javno se zna da je Gülen u svojim obraćanjima savjetovao da se 'ponašaju kao da nisu pripadnici Hizmeta'. To znači da mijenjaju svoju boju prema potrebi, pa tako im u Bosni odgovara da se predstavljaju kao nezavisne međunarodne škole.“ A prema istom svjedočenju, među prvima koji su došli u Bosnu je Mehmet Karsli. A to je onaj iz Odjela Bosna Sema za odnose sa javnošću, koji je 4.2.2016. mrtav-hladan o mrtvom Mahiru izjavio: “Ovaj slučaj 100% odbijamo. To se nije desilo. Ovdje nema prostora ni za verbalno, ni za fizičko nasilje.“ Međutim,  bivši student navodi sve ono što je već bilo poznato kad sam pisala o tome sistemu poslije samoubistva mog sina, da je bilo ucjenjivanja snimcima, fotografijama i sl. To se itekako toleriše ako je neko, u mom slučaju moj sin, bio ideološki neprilagođen. Istina, kazao je Karsli i sljedeće: “Ne trebamo špekulisati. Gdje ima insana ima i problema.“ A reče i: “da je nemoguće da ijedan nastavnik u bilo kojoj Bosna Sema školi dozvoli makar i verbalno nasilje među vršnjacima.“ Dok isti student objašnjava u pomenutom tekstu da se studenti međusobno prate i ogovoraju. Tako na svakog studenta koji je ideološki sumnjiv dođe jedan hizmećar koji je zadužen za njegovo „slamanje“ (Stav, 18.08.2016). A njegov kolega Ali Oge, koji je izjavio da Mahirov slučaj više nije u centru pažnje i da društvo to zaboravlja, na kraju kaže:“Povećali smo broj roditeljskih sastanaka zbog Mahirovog slučaja.“ Logička insuficijencija, ili odsustvo elementarne emocionaolne inteligencije, ili nečuvena drskost, ili pak sve skupa?!

Doduše, i predsjednika Turske su obilježavali istim nadimcima na svakodnevnim „sohbetima“ na Ilidži, gdje „...su se ti sastanci najviše vodili oko Gülena kao glavnog alima i Erdogana kao 'lopova, izdajnika i nevjernika...“

I ono što je, valjda, ustaljeno u Bosna Semi, sudeći prema Mahirovim udžbenicima iz sedmog razreda, sveskama, pa čak i kajdankama, a o facebook porukama da ne govorim, diskvalifikacija nepoćudnih, bilo da je riječ o učenicima ili predsjednicima država, počiva na ćafirluku. Sama sam se uvjerila, s obzirom na to koliko je puta Mahiru upisana u knjige i koliko mu je puta utisnut križ u iste, da je biti ćafir ili nevjernik za hizmećare povod za targetiranje i poptuno ignorisanje zlostavljanja onoga koji nije ideološki adaptiran. Ako je Erdogan, koji je inače hafiz, za hizmećare ćafir, onda nije ni čuda da je Mahiru bio namijenjen kolac ili mač, kako stoji u jednoj knjizi ispod koje pieš: For ćafir family, od strane njegovih školskih drugova, kao što ne može čuditi da nije bilo reakcije u smislu zaštite od strane nastavnika. A nije moglo biti ni „primjerene istrage“ jer, kako ističe pomenuti student:“...ima onih kojima je pokret Hizmet našao posao u vojsci, policiji, te školama.“ I to smo znali, budući da su se sarajevske škole nakon Mahirove tragične smrti podijelile „za“ i „protiv“ Mahira, što je samo po  sebi strašno, a o pedagoškoj odgovornosti da i ne govorim. Iako smo tada pretpostavljali da su platili komentare i pisanje na facebook profilima, naročito se obrušavajući na mene, sad to postaje potpuno razvidno, budući da ovaj svjedok potvrđuje da su morali komentirati događaje u Turskoj za vrijeme Geza protesta (Stav, 18.08. 2016). Što se tiče mene, tu im je svakako išao na ruku naš patrijarhalni ključ koji otvara svaku iole težu bravu.

Na kraju ću samo dodati sljedeće: Kantonalno tužilaštvo eksplicitno je utvrdilo da nije bilo zlostavljanja, ni verbalnog, ni fizičkog, ni seksualnog, a o emocionalnom, kao jednom od najtežih pihičkih oblika zlostavljanja, koji je takav jer ostavlja najpogubnije posljedice, nisu se dugogodišnje tužiteljice, inače ekspertice za bullying: Šeila Heljić, Meliha Dugalija i njihova glavnokomandujuća Dalida Burzić, ni izjasnile. Štaviše, utvrdile su preko svjedoka, a bilo ih je „sto i nešto“, kao i putem grafološkog vještačenja da je poruke u udžbenicima i morbidne crteže Mahir crtao i pisao sam sebi (Odgovor Tužilaštva Kantona Sarajevo, 24.04.2016). Možda je i Erdogan, bez obzira što je hafiz, samog sebe nazvao ćafirom. Ko će ga znati? Nije mu još urađen psihološki profil, kao što ni Mahiru nije bio post mortem, a morao je biti, s obzirom na crteže i poruke, kao npr.:

I ne samo to, nego i ovo, prema pravorijeku vještaka grafološke struke:

Ili ovo:

I ovo je Mahir, sudeći prema vještacima, ostavio sam sebi:

Poslije svega izrečenog, meni ostaje da se pitam, ako je to sam sebi ostavljao, zašto smo ovih nekoliko svesaka i par knjiga, kao i izrezanu školsku uniformu iz IŠ, našli ispod njegovog ormara koje smo našli prevrćući po njegovoj sobi, očajnički se nadajući  da nam je ostavio bilo kakvo oproštajno pismo. A ono što bi se buduće istrage Bosna Sema sistema morale pitati jeste – da li su se hizmećari, možda, infiltrirani i u naše pravosudne institucije, budući da onakve rezultate istrage, čini mi se, može iznijeti i potpisati samo onaj ko nastupa sa neupitne pozicije sile i moći. Odnosno, ko je svjestan da mu niko ne može ništa.

Alisa Mahmutović

Detaljnije...

Tri najveće tragedije u istoriji srpskog naroda

Ja smatram da su tri najveće tragedije u istoriji srpskog naroda poraz u bitci na Kosovu Polju 1389. godine, koji dovodi do turske okupacije u trajanju od skoro pet i po stoljeća, pojava Slobodana Miloševića na srpskoj političkoj sceni, čiji vojni i politički porazi donose brojne nedaće srspkom narodu od kojih se još nije oporavio, i obavezna bezlična upotreba glagola trebati, zbog koje nedužni Srbi moraju silovati svoje jezičko osjećanje da bi govorili “pravilno”.
Detaljnije...
Subscribe to this RSS feed

AkuzatiV - Online magazin

Back to top