Bolje rob nego NOB

Proklamovani cilj nove serije Radoša Bajića izuzetno je ambiciozan. Autor ga najavljuje kao delo koje će na neutralan način obraditi veoma osetljivi period Drugog svetskog rata na tlu tadašnje Jugoslavije, pomiriti četnike i partizane, pružiti realnu sliku oba pokreta, i sve to bez ikakvih ideoloških uticaja. Kako u sve to ne poverovati kada je seriji dao sasvim neutralno ime, koje jasno pokazuje da neće zauzimati ni jednu ni drugu stranu: „Ravna gora“.

Ako snimate dokumentarac o večitom derbiju i nazovete ga „Marakana“, izvesno je da će u vašu nepristrasnost verovati samo ljudi koji baš i nisu briljantno inteligentni. Međutim, temama kao što je Drugi svetski rat uopšte ne treba davati neutralan tretman: ono što se zapravo traži jeste objektivnost. Pronađite norveški film koji na neutralan način tretira Vidkuna Kvislinga i norveški pokret otpora Milorg, francuski dokumentarac koji ravnopravno prikazuje Petena i De Gola, ili nemačku seriju koja miri suprotnosti između Hitlerjugenda i die Weiße Rose. Nema ih. Doduše, izvesno je da ćete naći pregršt onih koji nude objektivnu sliku, ali tu balansa nema, a razlog tome vrlo je jednostavan – ne treba da ga bude. Film, serija ili knjiga ne treba da veštački proizvodi nacionalno jedinstvo iskrivljavanjem istorijskih činjenica, ali trejler koji se ovih dana pojavio na internetu pokazuje da je „Ravna gora“ krenula upravo tim putem.

Već sada se može zapaziti da će „Ravna gora“ koristiti istu mitsku sliku o Kraljevini Srbiji/SHS/Jugoslaviji koju nudi većina novijih serija: prikazaće nam ruralnu utopiju, zemlju u kojoj je svima sve potaman, naseljenu pitomim seljacima, uglađenom gradskom gospodom i časnim oficirima. Da Platonova idealna država bude kompletna, tu je i besprekorni mladi kralj Petar II. Naravno, svakome ko se makar jednom očešao o knjigu koja se bavi tim periodom istorije jasno je da je Kraljevina (u svim svojim inkarnacijama) i te kako bila opterećena međunacionalnim tenzijama, ratovima, štrajkovima i prevratima. Međutim, svrha ovog i drugih Bajićevih uradaka nije koliko-toliko realno prikazivanje istorije, već ustanovljavanje Kraljevine kao imaginarnog zlatnog doba nacije, rajskog vrta kojeg se treba sećati s nostalgijom i za čijim povratkom valja čeznuti. Drugi svetski rat će – Bajić to otvoreno priznaje – biti predstavljen kao Iridina jabuka razdora, koren svih nacionalnih i mnogih međunacionalnih podela. Time podilazi već duboko uvreženom mitu o izvornoj narodnoj slozi koja je tuđom krivicom izgubljena, ali koja se ponovo može ostvariti povratkom tradiciji, čime bi otpočelo novo zlatno doba.

Jedan od glavnih likova „Ravne gore“ biće anonimni vojnik brkajlija, koji će poslužiti kao metafora za Običnog Malog Čoveka – onoga koji bi trebalo da oličava čitav narod, a koji će zapravo biti njegova idealizovana verzija i rediteljev alter ego. Sva je prilika da će isprva biti protiv rata, da će se, uprkos tome, dobrovoljno javiti u vojsku iz patriotskih pobuda i da, tokom čitave serije, njegova moralnost nijednom neće biti kompromitovana. Međutim, zna se ko jedini može biti prava zvezda serije „Ravna gora“. Pored našeg brkatog everyman-a i mladog kralja Petra II, kao najprijemčiviji i najhumaniji lik predstavljen je, očekivano, Dragoljub Mihailović.

Radoš Bajić je više puta isticao kako smatra da četnički vođa do sada u filmovima nije prikazivan na objektivan način. Na osnovu viđenog, vrlo lako se može zaključiti da on ne namerava da tu „neobjektivnu“ kritiku zameni objektivnom, već da nam ponudi Dražu iz ugla Dražine ideologije. Vidimo ga duboko pogođenog spaljenom seoskom kućom, zabrinutog za sudbinu svojih vojnika na obalama Drine, ali i u klasičnom uvodnom okretu prema kameri kojim se klišejski predstavlja glavni junak (za one s jeftinijim ulaznicama, tu je i herojska muzika da otkloni bilo kakvu nedoumicu). Tita još nismo videli, ali, s obzirom na Bajićev stav prema komunistima, ne treba brinuti: očekujte da će suptilno biti nagovešteno Brozovo sumnjivo poreklo, a čeka nas i bar jedna scena u kojoj ćemo ga videti kako zakopčava pantalone dok se iza njega pojavljuje razbarušena partizanka.

Trejler vrlo rečito sugeriše kako će u „Ravnoj gori“ biti prikazani komunisti: predstavlja ih nervozni mladić koji pljuje nečiju porodičnu sliku, devojka koja s karikaturalnim oduševljenjem hvali komunizam i čovek koji s kubika drva urla malobrojnim slušaocima da će Jugoslaviji pomoći Rusija, sneveselivši time prisutnog sveštenika. Postoje samo dva razloga za to što se serija nazvana po današnjem četničkom Vudstoku uopšte bavi njima. Prvi je fingiranje neutralnog pristupa, a drugi je pokušaj objašnjenja odakle uopšte crveni u Jugoslaviji. Suptilnost je svedena na najmanju meru da nam poenta ne bi promakla: neposredno pre nego što u trejleru vidimo prvog komunistu, rafalno će nam prikazati kadrove sovjetske vojne parade ispred Kremlja, fotografije Lenjina i Staljina na ogromnom panou s parolom na ruskom, snimak Staljina s lulom i sovjetski lovački avion „polikarpov I-16“ pri uzletanju.

Jedna od zanimljivih scena u trejleru jeste i ona u kojoj Nedić (ako je to zaista on) urla na nekog kukavnog ađutanta: „Rekao sam vam, ako se negde u Srbiji pojave komunisti, da ja to moram odmah da znam, je l’ tako?!“ Ukoliko iz prve nismo shvatili, ponovo nam se sugeriše kako su u Kraljevini Jugoslaviji na početku rata komunisti nekakva uvezena novotarija. Ukoliko je tačno da su prilikom snimanja serije konsultovani istoričari, autori bi morali znati da to jednostavno nije tačno, jer je Komunistička partija Jugoslavije osnovana još 1919. godine. Pošto su odmah počeli da stiču podršku građana i ređaju pobede na lokalnim izborima, njeni članovi su se ubrzo našli na udaru Kraljevine: hapšeni su, mučeni i trpani u zatvore, a neretko i ubijani na ulici. Samoj partiji je takozvanom Obznanom zabranjen rad već 1920. godine, a sudbine sedmorice sekretara SKOJ-a rečito govore o tome koliko ozbiljno je vlast između dva rata shvatala komunistički pokret i koliko se brutalno s njim obračunavala. Da je Bajić hteo da scenu učini istorijski verodostojnom, ađutant bi galamdžiji zbunjeno odvratio: „Gospodine, pa komunisti su tu već dvadeset godina!“

Prilično jasno se nazire način na koji će biti objašnjena nepobitna četnička kolaboracija s okupatorima: postojaće „dobri“ i „zli“ četnici, a zle ćemo lako raspoznavati po šubarama i pokvarenjačkim osmesima. Tako će, sva je prilika, ušubarena frakcija preuzeti krivicu za (takođe nepobitne) zločine nad civilima i grljenje s nacistima. Ipak, i za to će postojati objašnjenje i indirektno opravdanje: u jednoj od scena, Draža nas mračno obaveštava da su njegovi ljudi ljuti, jer je neko zapalio sva srpska sela u okolini. Da nas ne bi držao u napetosti do novembra, kada će serija početi da se emituje, Bajić progovara kroz okrvavljenog starca: krivi su „oni što se mole drugom bogu“. Pošto je malo verovatno da je mislio na šintoiste, lako se da zaključiti da će nam serija dati konačan odgovor i na čuveno pitanje ko je prvi počeo balkansko klanje (SPOILER: nismo mi, oni su).

Na „Ravnu goru“ treba obratiti pažnju zato što će se postkomunistički istorijski revizionizam prvi put prikazati bez rukavica. Dosadašnje diplomatsko umanjivanje razlika između „dva oslobodilačka pokreta“ konačno će zameniti narativ u kojem će četnici neuvijeno biti prikazani kao autentični, samonikli branioci srpskog naroda, dok će partizani i definitivno biti označeni kao sledbenici strane ideologije, uvezene iz Sovjetskog Saveza. Draža Mihailović se više neće prikazivati kao kontroverzna ličnost, u isto vreme i branilac i saradnik okupatora. „Ravna gora“ će ga predstaviti kao tragičnog junaka, plemenitog ali nemoćnog da se odupre stihiji događaja. Sve njegove grehe primiće na sebe odmetnici sa šubarama, pojedinci na koje on jednostavno nije mogao da utiče. Pošto neće moći da ga prikaže u herojskim bitkama protiv okupatora (osim ako neku ne izmisli, što nije isključeno), Radoš Bajić će nam ponuditi mnoštvo kadrova u kojima će đeneral zabrinuto gledati u daljinu, donositi teške ali pravične odluke i kontemplirati usud narodni, sve dok mu Čerčil, ničim izazvan, ne zabije nož u leđa. Ukoliko ova serija postane rodonačelnik novog pravca u domaćoj kinematografiji, nudim naziv chetnikitsch.

Lepo je videti da RTS ima sasvim dovoljno novca za to da, kad zaželi, finansira čak i ratne spektakle. Šteta je što se, umesto ozbiljnih dokumentaraca, od tog novca snimaju samo traljavi pamfleti koji će dodatno zamutiti tokove naše istorije. Međutim, koliko god se Radoš i Radoši trudili da properu i prepeglaju četnički pokret, neke stvari su neizbrisive. Naime, u jednoj od scena u trejleru može se videti ljupka frojdovska omaška: četnički oficir drži automatsku pušku MP 40, legendarni nemački „šmajser“, kojim su na početku rata raspolagali samo okupatori.

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Dario HAJRIĆ

Bibliofil, levičar i ženteljmen.
Sociology, history, politics, gadgets, schnicks & giggles.
Beograd

 

AkuzatiV - Online magazin

Back to top