REDAKCIJA

REDAKCIJA

Akuzativ

Predrag Matvejević: KALAMOVI

In Memoriam: Predrag Matvejević (Mostar, 7. oktobar 1932. – Zagreb, 2. februar 2017.)
U Mostaru završio osnovnu i srednju školu. Studije romanistike započeo je u Sarajevu, a završio u Zagrebu. Na univerzitetu "Sorbona" doktorirao je komparativnu književnost i estetiku 1967. Do 1991. godine predavao je francusku književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a između 1991. i 1994. godine predaje slavensku književnost na Nouvelle Sorbonne, a od 1994. do 2007. srpsku i hrvatsku književnost i srpskohrvatski jezik na Rimskom sveučilištu La Sapienza.
Bio je humanista, kosmopolita, poliglota i aktivista. Matvejević je primio počasne doktorate u Francuskoj, BiH, Italiji. Bio je počasni doživotni potpredsednik Međunarodnog PEN kluba u Londonu.
Matvejević je rođen u Mostaru 1932. od oca Rusa, rođenoga u ukrajinskoj Odesi, i majke Hrvatice iz BiH.

Predrag Matvejević: KALAMOVI

Malo koja kultura ima toliko stvaralaca raznoga podrijetla ili pripadnosti kao hrvatska. Uvijek sam to shvaćao kao prednost i poticaj, više nego kao nedostatak ili prepreku. Prisjećao sam se Matoša: ”Nacionalne kulture su po svome postanku i izvoru plod tuđinskog utjecaja. Ono što je u narodu najbolje plod je tuđih kalamova” (Matoš piše, po starinski, ”kalamova”)… ”Snaga narodne kulture nije u sposobnosti odbacivanja, eliminacije, već u moći primanja, apsorbiranja što više tuđih kulturnih elemenata”. Mnogo je primjera koji to potvrđuju: Strossmayer, Demeter, P. Stoos, Gavella, Vatroslav Lisinski (rođenjem Ignac Fuchs); obitelj Ljudevita Gaja starinom je iz Burgundije (pisala se Gay), a Stanka Vraza (pravim imenom Jakoba Frassa) iz Štajerske; Bogoslav Šulek, podrijetlom Slovak, bio je svojedobno najistaknutiji hrvatski jezikoslovac, pritom je podržavao ”jugoslavensku ideju”; Ivan Zajc (u Beču se pisao: von Seitz), autor nacionalne opere ”Nikola Šubić Zrinski”; Čeh je podrijetlom kao i August Šenoa, najpopularniji romanopisac svoga stoljeća. Nikola Firentinac, kako ga mi zovemo (tj. Niccolo di Giovanni Fiorentino), sljedbenik Donatellov, rođen je i kršten u Firenzi, po kojoj je i dobio nadimak – nije ”našijenac” ali je ostavio vidna traga u našem kraju. Matematičar i fizičar Marin Getaldić (Marino Ghetaldi), dubrovački patricij i Galilejev prijatelj, vuče korijene iz romanskih loza istočne jadranske obale; svoje radove pisao je na latinskom a potpisivao ih kao Ghetaldus. Obitelj Sorkočevića (Sorgo), vjerojatno najvrednijeg skladatelja kojeg su imali i Dubrovnik i Dalmacija, došla je iz Albanije preko Boke – trgovala je žitaricama i po tom dobila prezime (sorgo = sijerak). Jezuit Ardelio Della Bella, rođen u Foggi, u obitelji koja je potjecala iz Firenze (u Dubrovniku su ga zvali ”Fiorentin”), i franjevac Joakim (Gioacchino) Stulli, istodobno Dubrovčanin, Talijan i ”Ilir”; ubrajaju se s razlogom u najznačajnije rodonačelnike hrvatske i južnoslovenske leksikografije. Dubrovački pjesnik Vetranović, za života poznatiji kao Vetrani, spjevao je ”Odu Italiji”.

”Hrvatski Preporod” u Hrvatskom narodnom kazalištu oslikao je Vlaho Bukovac, kojem je pravo ime Biagio Faggioni. Kukuljević je preimenovao Andrea Meldolu u Andriju Medulića, kojeg nikad nitko nije tako zvao – a sam je dodao vlastitome prezimenu dodatak Sakcinski, prema talijanskoj lozi svoje majke (De Sacchi). Nije sigurno da je u nas postojalo prezime Klović koje je pridano minijaturistu Cloviusu: zanemarimo li teško odgonetljiva rodoslovlja, neosporno je da Clovija (Klovića) i Lauranu (Vranu), prema onome što su stvorili i gdje su se formirali, u najboljem slučaju dijelimo s talijanskom umjetnošću. Pavao Ritter, čiji je otac došao u Senj iz Alzasa, sam je preveo svoje njemačko prezime u Vitezović. ”Poganski klasik” Vladimir Vidrić dijete je slovenskih roditelja (Vidič). Ivan Goran Kovačić je po majci Židov (to sam tek nedavno saznao od jednog mađarskoga povjesničara književnosti. Goranova se majka prezivala Klein) – tako bi naš najveći pjesnik hrvatskoga i jugoslavenskoga antifašističkog Otpora, po židovskom zakonu, pripadao majčinoj strani. Glazbu za hrvatsku himnu, posvećenu ”Lijepoj našoj domovini”, skladao je vinkovački Srbin Josip (ili Josif?) Runjanin. Juraj Dalmatinac se potpisivao kao Georgius Matthei ili po venecijanski Zorzi Mattei, a njegov sin je tvrdio da mu je pravo ime i prezime Giorgio Orsini. Andrija Aleši (Alleshi) doselio je iz Drača. Ruđeru Boškoviću djed bijaše pravoslavac iz trebinjskoga kraja koji se selidbom u Orahov Do obreo medu katolicima i pokrstio, a mati mu bi Talijanka. I Marulićeva je majka bila, prema talijanskim slavistima, Talijanka, prema hrvatskim Hrvatica: imenom se zvala Dobrica i Bona, a prezivala Alberti – potomci te splitske obitelji izjasnili su se kao Talijani i iselili. Očeva, pak, loza pisca ”Judite”, sudeći po prezimenu, imala je možda nekoć i stanovitu romansku sastavnicu (dočetak ul u prezimenima poput Bartulović, Franulović, Krstulović itd. nije slavenski, nego romanski, rumunjski) – čime se, naravno, ne mijenja nacionalnost ”oca hrvatske književnosti”. Otac Vjenceslava Novaka došao je iz kraljeva Gradca u Češkoj. Matošu i Cesarcu majke su stranoga podrijetla. ”Zlato Zadra” izrađivale su manje ruke domaćih nam majstora (najčešće u ulozi skromnih pomoćnika), negoli njihovih učitelja, stranaca. Po dalmatinskim oltarima, onim najznačajnijim i najljepšim, pretežito su djela naših susjeda. Nikola Tesla, vjerojatno najveći znanstvenik kojeg su imali južni Slaveni, ponosio se svojim srpskim podrijetlom i hrvatskom domovinom.

Kad sebi predočim sliku Zagreba koju sam ponio u tuđinu, prisjetim se arhitekata koji su hrvatskoj prijestolnici dali pečat modernosti. Mnogi od njih nose strana imena: prije svega rodonačelnik Bartol Felbinger, rođen u Češkoj, koji je projektirao ne znam koliko zgrada na Gornjem gradu, Harmici, u Mesničkoj i drugdje; Hermann Bolle je, prema Schmidtovim planovima, restaurirao zagrebačku katedralu i dao joj današnji oblik; dugujemo mu, uz ostalo, i arkade s kupolama na Mirogoju. Presudnu ulogu u urbanističkom razvoju središta odigrala je zelena ”Lenuzzijeva potkovica”. Helmer i Feldner izradili su nacrt za Hrvatsko narodno kazalište, Pfaff za zgradu Kolodvora i Umjetnički paviljon, Konradt za Arheološki muzej. Schmidt za Akademiju, Lubinsky za staru Sveučilišnu knjižnicu, Erlich je projektirao Strossmayerovo i Vrazovo šetalište kojima sam gotovo svakodnevno prolazio. Ne zaboravljam ni radove koje su potpisali Neidhardt, Deutsch, Klein, Hulsner, Honigsberg, Albini, Schon, Baranyai i toliki drugi koji su za sobom ostavili neizbrisiva traga. Nabrajam ih po sjećanju, bez kronologije. Ne znam tko je od njih njemačkog ili austrijskog, a tko židovskog podrijetla – što uopće ne smatram najvažnijim. Uz njih su – i to, naravno, ne zaboravljam – figure darovitih graditelja Hrvata, koji djeluju usporedo sa svojim kolegama stranoga podrijetla, često ih sustižu i zajedno s njima grade svoj grad.

Daleko bi nas odvelo navođenje svih onih kojima dugujemo barok u Varaždinu, secesiju i barok u Osijeku, glavne ”mire” u Dubrovniku (prema projektima Michelozza Michelozzija), impozantna zdanja u središtu Rijeke podignuta potkraj devetnaestoga stoljeća u prvim desetljećima dvadesetoga ili, pak, idući sve dalje prema početku, zagonetnom graditelju Dioklecijanove palače iz vremena kad nitko od drevnih ”Slovjana” nije ni znao za arhitekturu, pa čak ni za sam grad.

Hrvatskome narodnom kazalištu dali su neprocjenjive doprinose glumci poput Vike Podgorske, koja se preselila u Zagreb iz Maribora, te brojni prvaci srpskoga podrijetla, trajno ili privremeno angažirani – od Bele Krleže, Ljubiše Jovanovića i Mile Dimitrijević koja je bodroga duha doživjela stogodišnjicu, do Pere Kvrgića ili Rade Šerbedžije. Ne zaboravimo doprinose naših Bosanaca iz muslimanskih obitelji, poput pokojnoga Fahre Konjhodžića ili Izeta Hajdarhodžića, među inim. Šarmantni Boby Marotti nam je došao iz Slovenije, kao i Josip Gostič, tenor svjetskoga glasa, Božena Kraljeva je, ako se ne varam, dijete češke obitelji koja se nastanila u Zagrebu. Operska primadona Marijana Radev bijaše Bugarka iz Dobrudže, a Boris Papandopulo, meni naš najdraži moderni skladatelj, miješanoga je grčko-ruskoga roda. Među režiserima, stalnim i povremenim, ne smije se izostaviti važno ime Tita Strozzija te napose slovenskoga i jugoslavenskoga reditelja Bojana Stupice koji nije radio dugo u hrvatskom narodnom kazalištu, ali je ostavio u njemu dugotrajan trag zajedno sa svojom suprugom, srpskom glumicom Mirom Stupicom. Poznavao sam pokojnoga Dina Radojevića i mnoge druge ”mješance” ili ”došljake”, sve do Georgija Para i Paola Magellija.

I slikara i kipara je podosta, u dvadesetom stoljeću, kojima imena ne izgledaju samo hrvatska: Kinert, Herman, Kulmer, Pal, Radauš, Vaništa, Džamonja, Tartalja i dr. Vinkovačkoga Srbina Savu Šumanovića, blistava učenika zagrebačke likovne Akademije, ustaše su ubili 1942., a izuzetne skulpture Voje Bakića porušili u ovom posljednjem ratu vandali koji sistemski ruše spomenike antifašizmu.

Zagrebačka škola crtanoga filma dostigla je vjerojatno najviši domet u povijesti hrvatskoga filma uopće. I u njoj je prinos naših južnoslavenskih srodnika izniman: Crnogorac Dušan Vukotić dobio je jedinog ”Oskara” kojeg imamo, Srbin Nedeljko Dragić, jedan je od najcjenjenijih ”cartoonista” u Evropi (na žalost, prilike su ga navele da se skloni u inozemstvo za vrijeme tuđmanizma), te Danijel Žeželj kojeg sam izgubio iz vida i Borivoj Dovniković koji je postigao zavidan uspjeh u Americi. Veljko Bulajić je rodom iz Crne Gore, Krsto Papić iz Boke Kotorske. Ostavljam stručnjacima da ocjene vrijednost dvaju Neugebauera, Waltera i Norberta kao i Aleksandra Marxa, darovitih srednjoevropskih Židova koji su zadužili hrvatsku kulturu. U stripu, uz genijalnog hrvatskog crtača Andriju Maurovića, jedan je od utemeljitelja toga (u nas) zakašnjelog žanra Sergej Mironović Kolučenko, iz rusko-ukrajinske emigracije, te također Leontij Bjelskij. Ne zaboravljam naravno ni Igora Kordeja, ni pogotovo moga zemljaka Ismeta (”Icu”) Voljevicu. Žao mi je što je najdarovitiji mladi crtač i fotodizajner Mirko Ilić emigrirao u Ameriku, krajem prošloga stoljeća, kad su mnogi Srbi napuštali Hrvatsku.

Većina spomenutih umjetnika, pisaca, graditelja, osjećali su se hrvatskim umjetnicima, piscima, graditeljima: sve dok te nacionalist, mrka pogleda i teške ruke, ne zgrabi za rever i upita – češće pred društvom nego nasamo – otkud ti je došao otac ili djed, što tražiš ovdje, ”dotepenče”. U tome času počinju osobne drame koje poznaje samo onaj tko ih nije na vlastitoj koži iskusio. Pritom nije važno što ti je rođena majka i koji ti je maternji jezik ili pak sama činjenica da, u biološkom pogledu, majčinski udio u ljudskome biću preteže nad očinskim: isključivo opredjeljenje prema podrijetlu ili vjeri očevoj predstavlja zapravo ostatak tribalnoga duha. Ne znam treba li u vezi s tim uopće spominjati ”mačizam”, duh o kojem je riječ još je stariji.

Putanje triju ”nobelovaca” s našega tla možda zavređuju da se na trenutak zamislimo: Lavoslav Ružička je iz češke obitelji; Vladimir Prelog, po rođenju Hrvat, izjašnjavao se javno kao ”građanin svijeta”; najveći od njih, Ivo Andrić je po svojem podrijetlu i književnim počecima Hrvat i katolik, po prebivalištu i životnom putu je Srbin, po tematici i viziji svoga djela najviše je Bosanac, a po uvjerenju vjerojatno integralni Jugoslaven.

Naša politička povijest također ne oskudijeva sličnim primjerima. Poučno je spomenuti imena nekoliko poznatih ”pravaša” na koje se, ponekad na skandalozan način, pozivaju današnji nacionalisti, pa i oni koji ne skrivaju svoju profašističku opredijeljenost: Starčevićeva je majka bila pravoslavka, otac Jurja Bianchinija porijeklom je Talijan, nesretni Franck bijaše Židov. Ne znam otkuda dolazi prezime Tuđman niti mi je to važno – ali pretpostavljam zašto je njemu bilo važno da naglasi da mu ”žena nije ni Srpkinja ni Židovka”. Poznato je da je majka Josipa Broza bila Slovenka, Tito to nije ni krio ni isticao.

U hrvatskoj povijesti, napose u povijesti kulture i politike, nogu se uočiti posve oprečni nazori, oštro suprotstavljeni jedni drugima: na jednoj su strani slavenske, evropske i kozmopolitske težnje u našoj prošlosti, na drugoj egocentrične, nacionalističke i šovenske. Prvima pripada univerzalizam Marulićev, Križanićevo sveslavenstvo, jugoslavenstvo Strossmayera i ”Iliraca”, internacionalizam Josipa Broza, književni opus Miroslava Krleže, žrtva Ivana Gorana Kovačića; uz druge se vežu ustaštvo i sramota pred svijetom koju je ono nanijelo, Pavelićevi zločini, Budakovo ”Srbe na vrbe”, antisemitizam Tuđmanovih ”bespuća” te popriličan broj u biti beznačajnih, ultranacionalističkih pisaca i intelektualaca, koje ne kanim nabrajati.

I na drugim južnoslavenskim prostorima ima sličnih pojava. Srpska kultura i književnost su, može se reći, samostalnije u odnosu prema izvanjskom okružju od hrvatske, ali ni one nisu jedinstvene: opstaju i razvijaju se istodobno unutar i izvan nacionalnih granica, u Vojvodini, Bosni, dijelovima Hrvatske, u odnosima sa Crnom Gorom, u Svetoj Andreji i Hilandaru. U novija vremena, širenje Srbije prema zapadu priječili su Austrija, katoličanstvo i mjestimice islam, istočnu su joj granicu odredila rivalstva s balkanskim susjedima, veze s morem ostale su neostvarene ili pak posredne, preko Crne Gore i pristaništa bivše Jugoslavije. Beograd nije postao važnom lukom na Dunavu, dugo je bio tek prolaznom stanicom Orijent-Expresa, rastao je uglavnom bez homogenih urbanih tlocrta. Između dva svjetska rata bio je, unatoč svemu, kozmopolitskim gradom. Danas to više nije, ispunjen mnogobrojnim srpskim izbjeglicama iz Bosne i Hrvatske i s Kosova te preplavljen nacionalizmom i osjećajem gubitka.

Na takvim osnovama, također razdijeljenim, i ovdje su prisutni razni činioci i različite pripadnosti u kulturi. Nušić (Alkibijad Nuša) i Sterija (Jovan Popović kome je otac bio pop Steriu), najznačajniji dramski pisci u srpskoj književnosti, cincarskog su porijekla, kao i dio loze Branka Radičevića, rođenoga u Slavoniji. U srpskoj je političkoj historiji podosta Cincara: Čuveni političar Nikola Pašić, zvani ”Baja”, potječe iz obitelji Pascu; Cincari su bili i Constantin Riga, poznat Grcima kao njihov junak Rigas Feraios, i Pitu Guli (vođa ilindenskog ustanka), i poznati fizičar Pavle Savić, Titov vjerni pomoćnik. Među beogradskim nadrealistima, Vučo i Koča Popović su također iz cincarskih obitelji, a Marko Ristić, premda je dubokoga srpskog korijena, bijaše integralni Jugoslaven – što je možda jedan od razloga omraze spram njega u nekim književnim krugovima. Njegoš je, unatoč svemu, više crnogorski nego srpski pjesnik, bez obzira na to kako vidimo veze i razlike srpsko-crnogorske. Kišu je otac Židov, Daviču i otac i majka. Vasko Popa je svoje rane pjesme pisao na materinskom rumunjskom jeziku. Branko Miljković se ponosio majkom Hrvaticom. Milorad Pavić je također mješanac, mislim da mu je otac bio Hrvat. O Andriću, čije se hrvatsko i katoličko podrijetlo rado prikriva ili zaobilazi, već sam govorio. Crkve su u Studenici i Dečanima sazidali majstori iz Dalmacije, među kojima je bilo i fratara. Neke od najljepših fresaka i ikona po manastirima i bogomoljama Južne Srbije, možda njihov najveći dio, oslikali su bizantski živopisci, mnogo više nego srpski.

Što se pak naših Srba iz Hrvatske tiče, svi znamo da iz srpskih familija potječu Petar Preradović ili Vladan Desnica. Poznato je također kako su se izjašnjavali za života Ivo Ćipiko (Cipicco se pisalo u Trogiru) ili pak braća Vojnović, Ivo i Lujo, te stric im Kosto Vojnović, pravoslavni preporoditelj koji se zauzimao za ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom (i, kao Srbin, prvi razvio hrvatsku trobojnicu na splitskoj Rivi). Nije sporno što su po podrijetlu, među inim, Simo Matavulj ili Đuro Daničić (pravim imenom Đorđe Popović, ne znam zašto je ime kroatizirao), Novak Simić, Vlado Popović, Vojin Jelić, zaboravljena Mirjana Matić-Halle. Žive ne nabrajam ne želeći im nauditi. Od srpske i pravoslavne loze vuku korijene Stjepan Miletić, pravaš i starčevićanac (da, upravo starčevićanac!), utemeljitelj ”hrvatskoga glumišta”, kao i pravaški tribun August Harambašić, po Matošu ”najbolji pjesnik hrvatskog nacionalizma i hrvatske slobode” – što bi danas, s obzirom na njegovo srpsko podrijetlo, izgledalo nevjerojatno i nezamislivo. Srbin iz Hrvatske i bečki đak Savo Mrkalj suprotstavio se pravoslavnoj varijanti slavjanoserpskoga jezika i otvorio put Vukovoj reformi. A samoga Karadžića Zagreb je svojedobno proglasio svojim ”počasnim građaninom”, dok su ga srpski knjaz i velikodostojnici pravoslavne Crkve napadali do kraja života: i zbog njegova kritičkog odnosa prema srpskoj politici, i zbog stava prema crkvenome jeziku, možda i zbog prelaska na katoličku vjeru prilikom ženidbe u Beču. Pritom se rado zaboravlja, u Hrvatskoj napose, da je njegova reforma prihvaćena u Srbiji tek nakon njegove smrti te da, prema tome, nije imao nikakve moći da tu reformu nametne bilo kome. Priča o tome ”nametanju” je paranoična.

Josipa Jelačića instalirao je za bana srpski pravoslavni patrijarh Rajačić u Karlovcu, dok je zagrebački biskup Haulik, madžarizirani Slovak, bio odsutan za vrijeme investiture. O tome, naravno, nema spomena u našim školskim programima i udžbenicima.

Prepuštam srpskim piscima da sami protumače kako je toliki broj njihovih kolega bezrezervno podržavao Miloševića na javnim manifestacijama, u novinama, na televiziji, zatvarajući oči pred zločinima: rušenjem Vukovara i Dubrovnika, opsadom Sarajeva, masakrom više od osam tisuća muslimana u Srebrenici. Kako takvi patrioti mogu još uvij braniti zločince poput Karadžića (”naš Robin Hood”) ili pak dželata Mladića? Odgovor poput ”i drugi su počinili zločine”, koji se najčešće čuje, nije drugo doli izlika: svatko je kriv prije svega za ono što je sam učinio.

I o pravoslavnom će se klerikalizmu morati progovoriti drukčije nego što se donedavno činilo. Zabrinut s razlogom za srpske žrtve na Kosovu, patrijarh i njegovi pomoćnici nisu našli za shodno da javno izmole molitvu za hiljade ubijenih Muslimana. Sveštenici su često blagosiljali ubojice. To što ni katolički kardinal nije kleknuo pred spomenikom žrtvama u Jasenovcu nije opravdanje patrijarhu. Rijetko sam sreo pravoslavnoga popa koji je više hrišćanin nego Srbin, prije prvo nego drugo. Doduše, to vrijedi i za većinu katoličkih fratara, koji su obično više ”dobri Hrvati” nego istinski kršćani. Ekumenizam je na ovim prostorima ostao bez nadahnuća.

O našoj braći koja vuče porijeklo iz muslimanskih zajednica ovaj put ne govorim, premda i oni imaju svojih teškoća s porijeklom, pripadnošću, podvojenošću. Toliko su stradali u ovom posljednjem ratu krivnjom Srba i Hrvata, da ih valja pustiti da zaliječe svoje rane. Morat će oni sami reći što misle o sebi, o stanovitim oblicima reislamizacije posve suprotnim vlastitim predajama, o viđenju višenacionalne Bosne i Hercegovine. Kad za to dođe čas. A čas možda već dolazi…

Znam da primjeri koje sam navodio ne mogu promijeniti svijest onih koji su skloni ”etnički čistim” kategorijama. Navest ću na kraju ponovo Matoša, da podsjetim one koji slabo poznaju svoje nacionalne kulture u koje se inače zaklinju, kako je moguće izdići se iz govora optužbe i hajke: ”Kakve bi svrhe imala nacionalna kultura da se njom može koristiti samo jedan narod. One vrijednosti koje vrijede tek jednoj rasi inferiorne su vrijednosti… Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna, kada bude evropska” (svi citati o nacionalnoj kulturi u ovom ogledu navedeni su prema Matoševim Sabranim djelima, sv. IV, str. 268, izd. Zagreb, 1973.).

Tradicionalni je nacionalizam u našim prilikama obilježen, na jednoj strani, srbofobijom i antijugoslavenstvom, na drugoj, mržnjom spram Hrvata, Muslimana te osobito ”Šiptara”. Hoće li naši provincijalni kulturni korifeji išta naučiti iz tragedije koju smo proživjeli i koja još traje? Sagledati koliko su joj sami pridonijeli.

Predrag Matvejević (2005). Kalamovi // Mostar: Most Broj 188-189
Akuzativ, 03.02.2017.
 

Kapitalisti naprijed, fašisti stoj?!

Što je to tako iritantno u današnjoj institucionaliziranoj borbi protiv fašizma? Toliko toga da je teško odlučiti se odakle početi kritiku. No kao što reče kineski mudrac Sun Ce: ‘Kada je neprijatelj sa svih strana, svaki udarac je dobar!’

Crnotalasna transgresija kao nedovršen projekat

Čemu „crni talas” u 21. veku?

Zarad čega se valja osvrnuti na tzv. „crni talas” danas, kada ništa nije ostalo ni od politike koju je on predstavljao, ni od politike kojoj se suprostavljao, ni od države u kojoj je nastao?

Autor: Nikola Jovanović, Filmske radosti

Ova načelna primedba, iako delom tačna i primerena, mora biti odbačena zbog jedne veoma važne činjenice. Naime, „crni talas” nije bio tek obična etapa domaće kinematografije, tričava karika u tom velikom lancu. Crni talas je bio deo jednog veoma značajnog događaja i u političkom i u kreativnom smislu (možda je ovo sinonimno, jer je prava politika uvek kreacija i obratno), pokreta šezdesetosmaškog, i u svojoj događajnoj suštini zaslužuje opsežnu rekonceptualizaciju. Konačno, kao deo velikog emancipatorskog događaja, mora se analizirati u svetlu vremena pre njegovog nastanka, u vremenu njegove aktualizacije i implikacija koje je kao takav proizveo, i vremenu nakon njega, kada se čini da ništa osim običnog praha i mrtvih slova na arhivskim proglasima nije ostalo od te autentične političke strane pokreta 1968. godine.

Mihail Bakunjin: Moć kvari i najbolje

Država nije ništa drugo do regulisane i sistematizovane dominacije i iskorišćavanja.

Pokušaćemo to pokazati ispitivanjem posledica upravljanja masama ljudi od strane manjine, na početku inteligentne i posvećene kao u, ako hoćete, idealnoj Državi, zasnovanoj na slobodnom ugovoru.

Raul Vanegem: Bolest preživljavanja

Kapitalizam je demistifikovano preživljavanje. Ako se imaju u vidu tehničke mogućnosti kojima raspolaže, uspelo mu je da siromaštvo svakodnevnog života učini nepodnošljivim. Preživljavanje je postalo ekonomisanje životom. Civilizacija kolektivnog preživljavanja tako uspešno umnožava mrtvo vreme pojedinačnih života da sile smrti prete da nadjačaju i sâmo kolektivno preživljavanje. Jedina nada leži u tome da se žudnja za uništenjem još uvek može preobratiti u žudnju za životom.

Erich Fromm: Nacionalizam je oblik rodoskvrnjenja, idolopoklonstva, ludila

Čovek, oslobođen tradicionalnih okova srednjovekovne zajednice, uplašen od nove slobode, koja ga pretvara u izolovani atom, beži u novo idolopoklonstvo krvi i zemlji, koga su najočitiji izrazi nacionalizam i rasizam. Uporedo sa progresivnim razvitkom, koji predstavlja mešanje pozitivnog aspekta i patrijarhalnog i matrijarhalnog duha, razvijali su se i negativni vidovi oba principa: obožavanje države pomešano sa idolopoklonstvom rasi ili naciji. Fašizam, nacizam i staljinizam su najdrastičnije manifestacije ovog mešanja obožavanja države i plemena, a oba principa su otelovljena u ličnosti »firera«.

50 godina ''Majstora i Margarite'': Svaka je vlast nasilje nad ljudima

Ove godine navršila se pedeseta godišnjica od objavljivanja »Majstora i Margarite«, jednog od kapitalnih djela svjetske književnosti. Budući da ovaj roman nije objavljen za autorova života, prvi put je izdan tek 1966. godine, 26 godina nakon smrti Bulgakova, i to u skraćenoj časopisnoj verziji. Roman je stekao popularnost među sovjetskom inteligencijom i sve do službenog objavljivanja širio se u ručno pretiskanim primjercima. Supruga pisca, Jelena Sergejevna, tijekom svih tih godina uspjela je sačuvati rukopis romana.

Jean-Paul Sartre: Nema drugog svemira do ljudskog svemira

Sutra poslije moje smrti ljudi mogu odlučiti da uvedu fašizam, a drugi mogu biti dovoljno plašljivi i smeteni da ih puste da čine; i tom trenutku fašizam će biti ljudska istina, toliko gore po nas; u zbilji, stvari će biti takve kako će čovjek odlučiti da budu.

Rokenrol i komunisti: „Omladina u Jugoslaviji živi u blagostanju“

Komunistička partija decenijama je diskretno podsticala popularnost rokenrola, zadovoljna što muzika mladih podržava mir i jednakost među ljudima, ciljeve za koje se borila i nesvrstana država. Iz dokumenata koje su ostavili partijski i diplomatski hroničari i intervjua sa članovima rokenrol sastava iz tog vremena, Aleksandar Raković rekonstruisao je uzbudljivo svedočanstvo koje Bojan Hreljac, nekadašnji basista Elipsi i Korni grupe, sažima u dve rečenice: ”Nismo bili ni podrška, ni opozicija komunističkoj partiji. Želeli smo samo da se zabavljamo i svidimo devojkama.”

Autor: Marija Dukić

Istorijske građe ima na pretek – više hiljada strana partijskog, državnog i diplomatskog štiva koje odiše stručno naučnim i analitičkim pristupom bez parola, kaže Raković, koji je, prvi na beogradskom univerzitetu doktorirao na rokenrolu. Krajem pedesetih ti izveštaji su bili još šturi, ali 60-tih već veoma afirmativno govore o ovoj novoj muzici. “Štaviše, šezdesetih su se poruke rok pesama prilično poklapale sa socijalističkim i komunističkim idejama, sa antisegregacionizmom ili dekolonizacijom i pacifizmom. Pa čak ni brade i duge kose, koje su nekada oslikavale četnike, nisu shvatane u tom kontekstu, naprotiv, dugokosi momci primani su u partiju”, kaže Raković.

Presudan trenutak za rokenrol u Jugoslaviji bio je 24. maj 1966. godine, kada je tada jedan od najpopularnijih sastava „Elipse” svirao pred Titom. Ali pre toga, na kongresima omladine i partije već je brižljivo utrt put novoj muzici.

Doduše, da je partija slušala svoj podmaladak, Savez omladine Jugoslavije (SOJ), koji je u izveštaju iz 1963. godine tvrdio da treba osuditi pevanje rokenrola i tvista na talasima Radio Beograda, istorija bi možda pošla i drugim tokom. Ali, neko lucidniji i politički iskusniji iz vrha partije uzeo je olovku i svojom rukom napisao: zahvaliti, a ne protiv. To je prvi dokument koji pokazuje zaokret Komunističke partije ka rokenrolu. 

“Jedan od autora izveštaja sa kojim sam razgovarao bio je Rajko Danilović, saradnik u Analitičkoj službi CK Saveza komunista Srbije, koji je uradio vrlo korisnu analizu ‘Nove levice u SAD’ sa posebnim osvrtom na hipi pokret koji je u to vreme bio nosilac rokenrol kulture. Dosta mi je pomogao i tadašnji predsednik SOJ-a Tomislav Badovinac koji je inače omogućio nastup ‘Elipsi’ pred Titom”, kaže Raković.

I predsednik Saveza komunista Hrvatske Vladimir Bakarić pisao je u leto 1966. da se ne treba plašiti gitarijada i rokenrol sastava (električarskih sastava) koji su “toliko maha uzeli” jer njih donosi novo vreme, a “ovi električari kada im se dala mogućnost pokazali su se ipak ispravni, ispoljili su i ličnu hrabrost i društvenu odgovornost”.

Korni grupa

Zaraženi rokenrolom

Uopšte, od te 1966. o rokenrolu se izveštavalo uvek pozitivno. Mladi koji sviraju i slušaju rokenrol su primerna omladina i treba ih iskoristiti za socijalističko društvo, pisalo je u partijskim analizama. Sekretarijatu za inostrane poslove SFRJ katkad su o rokenrolu izveštavale naše ambasade u Vašingtonu, Londonu i Moskvi. Otuda ne čudi da je još 1958. godine američki „Kriščen sajens monitor” pisao da je jugoslovenska omladina zaražena rokenrolom. Autori brodvejske “Kose” bili su u Beogradu 1969. i zaključili da “omladina u Jugoslaviji živi u blagostanju i da nema protiv čega da se buni”.

U takvoj konstelaciji odnosa izgubila se osnovna oštrica rokenrola – njegova originalna subverzivnost, bunt protiv konformističkih ciljeva roditelja, prodanih ideala i potrošačkog društva.

U SFRJ nisu postojali takozvani angažovani bendovi. “Tema kojom su se rokeri bavili bila je isključivo ljubav između mladića i devojaka a tek krajem šezdesetih pominjao se rat u Vijetnamu, ali to nije imalo veze sa jugoslovenskim režimom. Svaki malo angažovaniji tekst pesme bavio se spoljnim pitanjima. Zato stalno ponavljam da rokenrol kod nas nikada nije bio kontrakultura, sem možda devedesetih kada je bio okrenut protiv rata i  Slobodana Miloševića. Bunt koji je šezdesetih jugoslovenska omladina pokazivala nije bio protiv režima već protiv patrijarhalnog društva”, kaže Raković. Englezi su sedamdesetih pevali God save the queen, the fascist regime, ali naš rokenrol je osetio potrebu za ovim tek kada smo ušli u rat, kada je Rimtutituki poručivao “Suviše si mlad, da bi popio ‘lad, ispod šlema mozga nema, mir, brate, mir”.

Rimtutituki
Ilija Ika Stanić, Božidar Lari Plesničar, Branislav Marušić Čutura, Minja Subota, i mnogi drugi članovi ondašnjih popularnih bendova pomogli su Rakoviću da dođe do ovog zaključka. Svedok ovog vremena, Bojan Hreljac, bivši član „Elipsi“, a potom i osnivač Korni grupe, koji je autoru knjige Rokenrol u Jugoslaviji 1956-1968. dao na uvid svoju veliku kolekciju različite dokumentacije, od ploča, preko fotografija, do ugovora rokenrol bendova, kaže da je baš ova knjiga “najobjektivniji pokazatelj tog vremena” jer dokumentuje da muzičari nisu razmišljali o politici već samo o svojoj muzici.

Hreljac kaže da mu smeta fama koja se u poslednjih 15 godina gradi o komunizmu. “Mediji pokušavaju da nas, tadašnje muzičare, predstave ili kao podršku komunističkom režimu ili kao njihovu opoziciju. Jednom sam naišao na članak u kome piše da je „Korni grupa“ po nalogu Komunističke partije uradila pesmu „Ivo Lola“. A istina je da je moja žena, koja je inače pesnik, pronašla ljubavna pisma Ive Lole Ribara i njegove devojke, koja su pisana u formi poezije, i da nam je predložila da po njima snimimo pesmu. Ta pesma je bila ljubavna, a ne propagandna. Takođe, nailazio sam i na tekstove u kojima stoji da smo mi bili opozicija komunistima. To takođe nije istina. Nas politika uopšte nije interesovala. Većinu beogradskih bendova tada su činili mladići od 16 do 20 godina starosti. Mi smo razmišljali o tome kako da postanemo popularni, kako da se svidimo devojkama, kako da zaradimo neki dinar da kupimo nove instrumente i slično, a ne o komunizmu ili kapitalizmu”, kaže Hreljac.

On tvrdi da nije poznavao tadašnje političare, i da je jedini sa kojim je imao kontakt bio Miladin Šakić, zamenik gradonačelnika Beograda, inače muž Olivere Katarine, i to kada bi došao na njihove zajedničke probe.

Partijska potraga za gitaristima

Uostalom kad su se bunili, mladi su se bunili zbog drugih stvari: 1961. u Beogradu su održane mirne demonstracije zato što Đorđe Marjanović nije osvojio Zlatni mikrofon na takmičenju za najboljeg pevača zabavne muzike. Tadašnji rokeri nisu se mnogo mešali u politiku a ni obrnuto, potvrđuje i Nikola Marković, upravnik Doma omladine od 1966. do 1970. Čim su ga prihvatili mladi, kaže on, prihvatila ga je i partija. Cenzure je na početku ipak bilo, kaže Raković, ali ne političke već od strane struke. “Visokoobrazovani muzičari u početku nisu voleli rokenrol a oni su bili na uredničkim pozicijama u medijima poput radija. Opet, bilo je nekih koji su itekako pomogli širenju rokenrola. Nikola Karaklajić i Svetozar Gligorić iz Radio Beograda kao šahisti su dosta putovali i sa zapada donosili ploče koje bi potom puštali na radiju”.

Već krajem pedesetih na radio stanicama su emitovane prve rokenrol emisije, a 1966. se pojavio i prvi rokenrol časopis, poznati „Džuboks“, jedan od četiri specijalizovana rok časopisa u Beogradu. “Džuboks je imao tiraž od 100 000 primeraka, zamislite to, danas se ni dnevne novine ne prodaju u tom broju”, kaže Raković. Najveće zadovoljstvo za publiku „Džuboksa“ bile su gramofonske ploče koje je on poklanjao, takozvane folije koje su doduše kratko trajale i koje bi posle određenog broja slušanja završavale u kantama za đubre.

Džuboks magazin, avgust 1966.
Partija je i o ovome ostavila zabelešku. Istraživanja, koja je sprovodila, pokazivala su da je zabavna štampa u Jugoslaviji, koju najviše čita baš omladina, bila potpuno zavisna od zapadnih sadržaja (i do 95%) i pod minimalnom kontrolom nadležnih državnih organa. Veliki upliv zapadne kulture ostvarivan je i preko muzike i filma: 75% filmova je zapadne proizvodnje, a oko 30% slobodnog vremena mladi troše na slušanje muzike. “Subotom je samo u Beogradu oko 50.000 ljudi posećivalo igranke, što je ekvivalenat fudbalskoj publici”, kaže Raković.

Vladan Krasić, tadašnji umetnički direktor mesta na kome se rok svirao, „Euridike“, dobio je od Partije zadatak da prema kvalitetu vrši selekciju grupa koje bi ovde nastupale. Išao je po igrankama i bio zapanjen lošim kvalitetom bendova – niti su bili dovoljno uvežbani, niti su imali dovoljno prilika da čuju pesmu koju su naknadno svirali. Hreljac, jedan od retkih muzički obrazovanih rokera tog vremena, kaže da “kada biste danas slušali neke od tih bendova mislili biste da su amateri. Te gitarijade srećom niko nije snimao, danas bi engleski, kako su ga oni izgovarali, verovatno bio smešan mladima koji su odrasli uz američke filmove.”

Kako je počeo i propao rokenrol?

Prvi jugoslovenski rokeri slušali su Radio Luksemburg i po sluhu skidali hitove koje su tamo čuli. U skladu sa brojem bendova, bilo je sve više rok svirki. Čajanke su se održavale popodne, i na njima se nije pio alkohol, kao ni na večernjim igrankama.

“Tada je jedan bend svirao u vremenskim intervalima u kojima se danas emituju filmovi u bioskopu, u 15, 17 pa u 19 časova. Te igranke su bile jako posećene, i na njima se igralo mnogo više nego danas u diskotekama. One nisu smetale roditeljima – mnogo veću brigu su im zadavali žurevi, kućna okupljanja uz ploče od kojih su roditelji strepeli zbog sve slobodnijih dodira između mladića i devojaka”, kaže autor knjige o rokenrolu.

Postoje mnoge teorije o tome zašto se rokenrol tako brzo omasovio. Bio je nešto novo, egzotično, oslobađajuće. Hreljac smatra da je bio pristupačan i zato što nije bio zahtevan za sviranje. Jedan od najkraćih odgovora na ovo pitanje dao nam je Nikola Marković: “Zato što je to bila dobra muzika”. Šta god da je razlog njegovoj epidemiji, rokenrol se sedamdesetih proširio na celu Jugoslaviju, čak i u sela. “Sećate li se onog filma Izvinjavamo se, mnogo se izvinjavamo? Tu ima jedna scena kada čovek sa sela, sa izraženim akcentom, čuje Bijelo dugme na tranzistoru i otpeva pesmu od početka do kraja”, podseća nas Raković.

Kako je društvo u kome je rokenrol bio mejnstrim došlo do zvezda koje “proždrknu” dok pevaju? Aleksandar Raković kaže da se to kod nas desilo u isto vreme kao na zapadu: “Poslednja tri velika albuma snimljena su 1990. godine, i to Metalikin Black album, Perl Džemov Ten i Nirvanin Nevermind. To su poslednji albumi koji su u SAD prodati u preko 10 miliona primeraka. To se više nije dogodilo. Dakle, i na zapadu postoji kriza roka. I tamo su danas nosioci ove muzike stariji ljudi a to nije smelo da se desi. Problem je međutim to što je na zapadu alternativa roku hip-hop i RnB, a ovde turbo-folk. Ali i za to postoji naučno objašnjenje. Posle svakog velikog rata dolazilo je do eksplozije novih muzičkih pravaca. Posle Prvog svetskog rata pojavio se džez, a posle Drugog rokenrol. Kod nas se posle rata u Bosni izgleda taj folk najbolje adaptirao na situaciju, a pomoglo mu je to što više ni mediji nisu mnogo bili zainteresovani za rokenrol”.

Hreljac se slaže sa teorijom da je rokenrol za opadanje publike delimično i sam kriv: “To se vidi na primeru Korni grupe. Ona se raspala posle svog najvećeg uspeha na Evroviziji i iako smo svi mi iz grupe ostali nerazdvojni, nikada nam više nije palo napamet da okupimo bend. Razlog našeg raspada bio je taj što smo muzički previše napredovali, toliko da smo otišli u besmisao. Kada kažem besmisao, mislim na to što smo se usavršavali da bi svirali veoma komplikovanu i prefinjenu muziku, koju bi razumelo možda 0,2 odsto populacije”.

Marija Dukić
BiF broj 87

Valter Benjamin: KAPITALIZAM KAO RELIGIJA

Kapitalizam se može posmatrati kao religija, to jest, kapitalizam u suštini nastoji da odgovori na iste brige, strepnju i nemir na koje je ranije pokušavala da odgovori takozvana religija.

Dokazivanje religiozne strukture kapitalizma – ne samo neke religiozno uslovljene strukture, kao što je mislio Veber, već suštinski religioznog fenomena – i danas odvlači mnoge u beskrajne, uopštene rasprave. Ne možemo precizno iscrtati mrežu u koju smo upleteni. Ipak, posle izvesnog vremena, možemo je bolje sagledati.

Ali, već sada možemo uočiti tri karakteristike religiozne strukture kapitalizma:

  • Prvo, kapitalizam je čisti religiozni kult, možda najekstremniji koji je ikada postojao. U njemu, sve dobija smisao samo kroz direktan odnos prema kultu: on nema neku posebnu dogmu, neku posebnu teologiju. On utilitarizmu daje njegovu religioznu nijansu.
     
  • Ta konkretizacija kulta povezana je s drugom karakteristikom kapitalizma: neprekidnim trajanjem kulta. Kapitalizam je obožavanje kulta sans réve et sans merci (bez sna i bez milosti). U njemu nema „vikenda“, nijednog dana koji ne bi bio njegov praznik, u najstrašnijem smislu, utoliko što svakog dana, svaki vernik mora predano izvoditi celu svetu pompu.
     
  • Treće, to je kult koji naglašava osećanje krivice. Kapitalizam je verovatno prvi slučaj kulta koji počiva na krivici, a ne na iskupljenju. Tako se taj religiozni sistem naglavačke baca u bujicu šireg kretanja. Ogromno osećanje krivice, koje ne može naći iskupljenje, okreće se kultu, ne zato da bi se oslobodilo krivice već da bi je učinilo opštom, da bi je zakucalo u svest i na kraju, i iznad svega, uključilo i boga u tu krivicu, da bi ga konačno zainteresovalo za iskupljenje. Prema tome, iskupljenje se ne može očekivati od samog kulta, niti od reforme te religije – koja mora zadržati neke stabilne oslonce – ali ni od njenog poricanja. U korenu kapitalizma kao religioznog pokreta – do samog kraja, do konačnog inficiranja boga osećanjem krivice – nalazi se težnja za osvajanjem sveta obuzetog očajem, koji je zapravo njegova potajna nada. Odatle istorijska posebnost kapitalizma: religija više nije obnova bića već pre njegovo potpuno uništenje. Od tog širenja očaja, čija bi religija trebalo da obuhvati ceo svet, očekuje se spasenje. Transcendentnost boga se urušila, ali on nije mrtav. On se povukao u sudbinu ljudi. Taj prolazak „planetarnog čoveka“ kroz kuću očaja i apsolutno usamljenički karakter njegovog puta jeste onaj etos koji opisuje Niče. Taj čovek je Übermensch, Natčovek, prvi koji je spoznao kapitalističku religiju i počeo da je ostvaruje.
     
  • Četvrta karakteristika (religiozne strukture kapitalizma) jeste da njen bog mora ostati skriven i da mu se može obratiti tek kada njegovo osećanje krivice dostigne vrhunac. Kult se obožava pred nezrelim božanstvom, pri čemu svaka slika, svaka ideja ugrožava tajnu njegove nezrelosti.

Frojdova teorija takođe se nalazi u vlasti sveštenika tog kulta. Njena ideja je duboko kapitalistička. Potisnuta, grešna mašta, kao analogija kapitala – što bi tek trebalo rasvetliti – kojem pakao nesvesnog mora plaćati kamatu.

Ta religiozna kapitalistička misao se na veličanstven način razrešava u Ničeovoj filozofiji. Ideja o Natčoveku ne izmešta apokaliptički „skok“ u preobraćanje, iskupljenje, pročišćenje ili pokajanje, već u naizgled neprekidno, ali ipak rastrzano, isprekidano intenziviranje. Zato su intenziviranje i razvoj neuskladivi s načelom non facit saltum („priroda ne pravi nagle skokove“; prim. prev.). Natčovek je stigao na odredište, a da se nije morao promeniti; to je istorijski čovek koji se direktno uspeo na nebesa.

Niče je tvrdio da religiozno osećanje krivice izvire upravo iz tog provaljivanja u nebesa, iz njihove sve potpunije humanizacije i da se tako održava. Slično tvrdi i Marks: nepreobraženi kapitalizam postaje socijalizam s prostom i složenom kamatom, kao funkcijama krivice (treba uočiti demonsku dvosmislenost tog koncepta).

Kapitalizam je religija svedena na čist kult, bez dogme. Kapitalizam se razvijao parazitski na telu zapadnog hrišćanstva – ne samo kalvinizma, već, kao što bi trebalo pokazati, i ostalih ortodoksnih hrišćanskih struja – tako da je na kraju istorija hrišćanstva postala istorija njegovog parazita – kapitalizma. Treba uporediti svetu ikonografiju raznih religija i onu s novčanica različitih zemalja; uočiti duh koji govori kroz njihovu ornamentaciju.

Zabrinutost (strepnja): mentalna bolest svojstvena kapitalističkoj epohi. Duhovna (ne i materijalna) beznadežnost siromaštva, vagabundizma – prosjačenja – monaštva. Stanje toliko beznadežno da postaje krivica. „Zabrinutost“ je indeks te krivice zbog osećanja beznadežnosti; ona izvire iz straha od gubitka nade, koja potiče od zajednice, ne od individualno-materijalnog.

Hrišćanstvo iz vremena reformacije nije podstaklo pojavu kapitalizma (Weber) već se pre i samo pretvorilo u kapitalizam.

Metodološki bi bilo korisno prvo istražiti na koje je sve načine novac tokom istorije usvajao elemente mita – sve dok od hrišćanstva nije preuzeo dovoljno mitskih elemenata da bi stvorio sopstveni mit.

Veza kapitalizma s dogmom o prirodi znanja – koje je zbog svog karaktera za nas u isti mah oslobađajuće i ubistveno. Krajnji ishod je oslobođenje i ruiniranje znanja.

Našem razumevanju kapitalizma kao religije može doprineti i ako zamislimo da je prvobitni paganizam morao poimati religiju ne kao neki „viši moralni“ interes, već na najneposredniji praktičan način – da je sigurno bio svestan svoje „idealne“ ili „transcendentne“ prirode, kao i današnji kapitalizam, ali da je na nevernike ili pripadnike druge vere u svojoj zajednici gledao isto kao što moderna buržoazija gleda na one koji ne zarađuju.

Valter Benjamin (1892 - 1940.), nemački filozof i književnik
fragment 74, Kapitalismus als Religion (1921)
Prevod: Aleksa Golijanin

AkuzatiV - Online magazin

Back to top