REDAKCIJA

REDAKCIJA

Akuzativ

Prof. dr Miodrag Dimitrijević: NE TREBA NAM GMO!

O AKTUELNIM DILEMAMA VEZANIM ZA GMO GOVORI PROF. DR MIODRAG DIMITRIJEVIĆ, POZNATI GENETIČAR SA POLJOPRIVREDNOG FAKULTETA U NOVOM SADU

AKUZATIV: Dosta je kontroverzi oko GMO, kakvo je Vaše mišljenje o realne opasnosti vezanim za GMO? 

- Ja lično ne bih da ulazim u "kontroverze", samim tim što su kontroverze. Što se tiče kontroverze vezane za zdravstvenu bezbednost, mislim da nije dokazano van opravdane sumnje da su GM proizvodi zdravstveno bezbedni, pa time nema potrebe da našu konvencionalnu hranu "obogaćujemo" ili zamenjujemo GM hranom. Ako razmatramo "kontroverzu" uticaja na životnu sredinu, mislim da GM organizmi predstavljaju potencijalni rizik, koji je tim opasniji jer je ireverzan i permanentan. "Kontroverza" da li nam treba, ili ne, je najjednostavnija. Ne treba nam. Zašto bi konvencionalnu proizvodnju hrane, gde držimo domaću nauku i tehnologiju i seme i proizvodnju, zamenili time da nam neko daje seme, bez tehnologije? 

Borislav Pekić: AUTOCENZURA

Autocenzura je najopasnija i najteže izlečiva bolest umetnosti - njen rak. I kao što je, bar prema izvesnim teorijama, rak virtuelno svojstvo samog života, bolest od koje potencijalno svi patimo, samo što kod svih ne dobija ili ne stigne da dobije kliničke forme, tako je i autocenzura prirodno svojstvo umetnosti, ako se ona shvati u svom najširem smislu: kao odnos jednog čoveka sa svim ostalim.

  • Published in UGAO

Povodom cenzurisanog rada ili slika lule nije isto što i lula

Ono što primećujem jeste da danas svako nalazi da je kompetentan da bude likovni kritičar i da je glavni kriterijum za sud o vrednosti nekog umetničkog dela kritičareva dnevna soba – sakralni prostor u kome je centralno mesto namenjeno TV-u, dok se na zidovima panoramski prostiru umetnička dela koja slave lepotu i uzvišenost šarenog cveća u staklenoj vazi, na policama se ređaju jeftina izdanja dekorativnih knjiga a na bakteriološki ispravnom podu se igraju dekorativna deca.  E pa dragi moji, umetnost odavno nema dekorativnu funkciju već postavlja pitanja koja vaši dekorativni mozgovi nisu u stanju da postave. A nisu u stanju zato što su sistematski godinama zaglupljivani. Da, vi ste krpe koje nisu u stanju da postave jedno obično „Zašto?“. Zašto je Danijela Tasić izabrala figuru raspeća? Šta je ona time htela da kaže? Koja pitanja otvara njen rad?

Džordž je uvek pun ideja kako da se čovek obogati

Stanislav: Bogati, Radovane, o čemu se radi u toj zavrzlami? Ja nikako da pohvatam sva slova. Znaš, od juče ne kupujem novine. U novinama sve brzo piše - nikako da ih pročitam… Šta rade ti silni policajci?

...

Radovan: Uvek se radujem kad neko sa sela uspe. Džordž je u Čikago došao sa jedne siromašne i zabačene farme. Bio je poslednja sirotinja. Da je išao u školu, išao bi bos. Nije imao prebijenog dolara, sve dok se posle dve velike pljačke nije obogatio. Opljačkao je jednu banku i jednu robnu kuću trulih kapitalista, i, onda, pare uložio u “sistem bele tehnike i rashladnih uređaja za pustinjska vozila – Džordž end kompani”. Jebi ga, ko ne reskira, taj ne profitira.

Errico Malatesta: IDEJA O DOBROJ VLADI

Nitko sa sigurnošću ne može suditi tko je u pravu a tko u krivu, tko je bliži istini, ili koji je najbolji način da se ostvari najveće dobro za sve i svakoga. Sloboda spojena s iskustvom jedini je način da se otkrije istina i što je najbolje, a ona ne može postojati ako se niječe sloboda mogućnosti pogreške.

Ali kad se govori o političkoj slobodi, a ne filozofskoj, nitko ne misli na metafizičku utvaru apstraktnog čovjeka koji postoji izvan kozmičke i društvene okoline i koji, poput kakvog boga, „može učiniti što god poželi“ u apsolutnom smislu tog izraza.

Kada se govori o slobodi, govori se o društvu u kojem nitko ne bio mogao ograničiti svog bližnjeg bez suočavanja sa žestokim otporom, u kojem, ponajviše, nitko ne bi mogao ugrabiti i upotrijebiti kolektivnu moć da nametne svoje želje drugim pojedincima i grupama koje su izvor te moći.

Erich Fromm: PRIRODA SADIZMA

Sadistički karakter se boji svega što nije sigurno i predvidivo, onoga što pruža iznenađenja koja bi ga prisilila na spontane i izvorne reakcije. Zbog toga se boji i života. Život ga straši upravo zato što je, po samoj svojoj prirodi, nepredvidiv. On je strukturiran, ali nije metodičan; postoji samo jedna izvjesnost u životu: da svi ljudi umiru. Ljubav je jednako neizvesna. Biti voljen zahteva od subjekta da sam voli, da pobuđuje ljubav, a to uvek donosi rizik odbacivanja i neuspeha. Zbog toga sadistički karakter može »voleti« samo kada vlada, tj. kada ima moć nad predmetom svoje ljubavi. Sadistički karakter je obično ksenofobičan i neofobičan — neko ko je stran stvara novinu, a ono što je novo pobuđuje strah, sumnju i odbojnost jer se tada traže spontane, žive i nerutinizirane reakcije.

Život je suviše lijep da bi stao u skučenu posudu domoljublja

Protivljenje izvjesnih političkih organizacija i grupa novom Zakonu o medicinski pomognutoj oplodnji zanimljivije je no što se čini na prvi pogled. Nije riječ samo o rutinskom sukobu vlasti i oporbe u zakonodavnom procesu. Na djelu je jedna tvrdoglava i dosljedna upornost koja ne propušta ni najmanju prigodu za nasrtaje na ljudska prava i udobnost, u konkretnom slučaju - na pravo na majčinstvo.

  • Published in RIKVERC

Sećanje koga se ne sećamo

Ali šta je sećanje koga se ne sećamo? Ili, u stvari, da pođemo još dalje. Ne sećamo se upamćenog iz poslednjih trideset godina; ali potpuno smo u tome ogrezli; zašto se onda zaustaviti na tih trideset godina, zašto ne produžiti i dalje od rođenja ovaj dosadašnji život?

Kad mi već nije znan sav jedan deo uspomena koje su sa mnom, kad su one već nevidljive za mene, kad nemam moć da ih dozovem, ko mi kaže da u toj, meni nepoznatoj, masi nema i takvih koje potiču iz vremena daleko pre moga ljudskog života?

Jugoslovenski strip heroji (II)

MISTER NO

Priča o Mister Nou službeno počinje u lipnju 1975. godine kada je u izdanju izdavačke kuće Sergio Bonelli editore (koja se tada zvala Editoriale Cepim) izašla prva epizoda sa avanturama našeg junaka nazvana jednostavno "Mister No". Kreirao ga je Sergio Bonelli koristeći pseudonim Guido Nolitta (iza kojeg je već stajalo nekoliko uspješnih serijala, Zagor prije svih), ali Mister No je imao malo dodirnih točaka sa ostalim Bonellijevim junacima: nije bio western, toliko omiljen čitateljima Texa, nije računao na zabavan i razuzdan mix načinjen od tisuću literarnih, filmskih i strip predložaka/polaznih točaka/varijacija na temu koji je krasio popularnog Zagora i definitvno se odricao vedrih i veselih postulata avanture na kojima je počivao uspjeh adolescentnih serija poput Kit Tellera ili Komandanta Marka. Tako na 8. stranici prvog broja na scenu stupa dinamičan i raspjevan mladić, koga život očito nije mazio (što je vidljivo po prerano posijedijelim zaliscima, borama smežuranom čelu i brazgotinama koje nosi po cijelom tijelu, uspomenama iz rata) i ulazi ravno među likove koji su ostavili dubok trag u priči o talijanskom stripu. On se zove Jerry Drake ali za sve nas on je jednostavno Mister No, nadimak koji je zaradio 1941. sudjelujući u američkom dobrovoljačkom odredu "Letećih tigrova" koji su se borili na kineskoj strani protiv japanskog agresora (koji su između ostalog i zaslužni za to ime koje mu je dao okrutni pukovnik Saiko), nadimak kao stvoren za njega, koji će ga pratiti dok je živ! Mister No je uporno govorio NO (NE) japanskom pukovniku koji ga je ispitivao i mučio, NE krutoj vojničkoj hijerarhiji i užasima rata, NE licemjerju i lažnim vrijednostima suvremenog svijeta, NE tlačenju slabih od strane jakih!

SERIJSKI HOLLYWOOD ili zašto nam stalno pričaju iste priče?

U posljednje vrijeme sve manje odlazim u kino, postao sam izbrljiv, samo gunđam kako ništa nije dobro i nakalemio sam vjerojatno i određene predrasude - što je možda i neizbježno kad jedno razočaranje prati drugo, drugo treće, treće četvrto... Novi mi flimovi previše nalikuju jedni drugima, tehnika kopiranja bode mozak, koji je ionako osjetljiv na razne podražaje iz suvremenoga svijeta. Neki od tih podražaja su sveprisutna ozbiljnost (čak i kada je riječ o kupnji mobitela, modi (!?), traču - loncu, krevetu i novčaniku), sveprisutna paranoja (krađe, mafija, terorizam, pedofilija, islam - hm, netko kaže da sam to već spomenuo?), sveprisutni konzumerizam koji govori da kupnjom postaješ mlada, interesantan, da kupnja vraća život u tebe; sveprisutna opijenost tehnologijom i kronični nedostatak probijanja granica očekivanog. Društvo se pretvara u apsolutnu traku na kojoj se proizvodi sve potrebno. Rezulat rada na traci je uvijek jednak, bilo da je riječ o hamburgeru, automobilu ili filmu. Neki od hollywoodskih filmova kao da su produkt proizvodne trake. Hm, kao? Ili...

AkuzatiV - Online magazin

Back to top