REDAKCIJA

REDAKCIJA

Akuzativ

Život je suviše lijep da bi stao u skučenu posudu domoljublja

Protivljenje izvjesnih političkih organizacija i grupa novom Zakonu o medicinski pomognutoj oplodnji zanimljivije je no što se čini na prvi pogled. Nije riječ samo o rutinskom sukobu vlasti i oporbe u zakonodavnom procesu. Na djelu je jedna tvrdoglava i dosljedna upornost koja ne propušta ni najmanju prigodu za nasrtaje na ljudska prava i udobnost, u konkretnom slučaju - na pravo na majčinstvo.

  • Published in RIKVERC

Sećanje koga se ne sećamo

Ali šta je sećanje koga se ne sećamo? Ili, u stvari, da pođemo još dalje. Ne sećamo se upamćenog iz poslednjih trideset godina; ali potpuno smo u tome ogrezli; zašto se onda zaustaviti na tih trideset godina, zašto ne produžiti i dalje od rođenja ovaj dosadašnji život?

Kad mi već nije znan sav jedan deo uspomena koje su sa mnom, kad su one već nevidljive za mene, kad nemam moć da ih dozovem, ko mi kaže da u toj, meni nepoznatoj, masi nema i takvih koje potiču iz vremena daleko pre moga ljudskog života?

Jugoslovenski strip heroji (II)

MISTER NO

Priča o Mister Nou službeno počinje u lipnju 1975. godine kada je u izdanju izdavačke kuće Sergio Bonelli editore (koja se tada zvala Editoriale Cepim) izašla prva epizoda sa avanturama našeg junaka nazvana jednostavno "Mister No". Kreirao ga je Sergio Bonelli koristeći pseudonim Guido Nolitta (iza kojeg je već stajalo nekoliko uspješnih serijala, Zagor prije svih), ali Mister No je imao malo dodirnih točaka sa ostalim Bonellijevim junacima: nije bio western, toliko omiljen čitateljima Texa, nije računao na zabavan i razuzdan mix načinjen od tisuću literarnih, filmskih i strip predložaka/polaznih točaka/varijacija na temu koji je krasio popularnog Zagora i definitvno se odricao vedrih i veselih postulata avanture na kojima je počivao uspjeh adolescentnih serija poput Kit Tellera ili Komandanta Marka. Tako na 8. stranici prvog broja na scenu stupa dinamičan i raspjevan mladić, koga život očito nije mazio (što je vidljivo po prerano posijedijelim zaliscima, borama smežuranom čelu i brazgotinama koje nosi po cijelom tijelu, uspomenama iz rata) i ulazi ravno među likove koji su ostavili dubok trag u priči o talijanskom stripu. On se zove Jerry Drake ali za sve nas on je jednostavno Mister No, nadimak koji je zaradio 1941. sudjelujući u američkom dobrovoljačkom odredu "Letećih tigrova" koji su se borili na kineskoj strani protiv japanskog agresora (koji su između ostalog i zaslužni za to ime koje mu je dao okrutni pukovnik Saiko), nadimak kao stvoren za njega, koji će ga pratiti dok je živ! Mister No je uporno govorio NO (NE) japanskom pukovniku koji ga je ispitivao i mučio, NE krutoj vojničkoj hijerarhiji i užasima rata, NE licemjerju i lažnim vrijednostima suvremenog svijeta, NE tlačenju slabih od strane jakih!

SERIJSKI HOLLYWOOD ili zašto nam stalno pričaju iste priče?

U posljednje vrijeme sve manje odlazim u kino, postao sam izbrljiv, samo gunđam kako ništa nije dobro i nakalemio sam vjerojatno i određene predrasude - što je možda i neizbježno kad jedno razočaranje prati drugo, drugo treće, treće četvrto... Novi mi flimovi previše nalikuju jedni drugima, tehnika kopiranja bode mozak, koji je ionako osjetljiv na razne podražaje iz suvremenoga svijeta. Neki od tih podražaja su sveprisutna ozbiljnost (čak i kada je riječ o kupnji mobitela, modi (!?), traču - loncu, krevetu i novčaniku), sveprisutna paranoja (krađe, mafija, terorizam, pedofilija, islam - hm, netko kaže da sam to već spomenuo?), sveprisutni konzumerizam koji govori da kupnjom postaješ mlada, interesantan, da kupnja vraća život u tebe; sveprisutna opijenost tehnologijom i kronični nedostatak probijanja granica očekivanog. Društvo se pretvara u apsolutnu traku na kojoj se proizvodi sve potrebno. Rezulat rada na traci je uvijek jednak, bilo da je riječ o hamburgeru, automobilu ili filmu. Neki od hollywoodskih filmova kao da su produkt proizvodne trake. Hm, kao? Ili...

Etienne de La Boétie: IZ "RASPRAVE O DOBROVOLJNOM ROPSTVU"

Etjen de la Boesi (1530-1563) je 1548. godine, sa svojih 18 godina, napisao delo "Rasprava o dobrovoljnom ropstvu" (Le Discours de la servitude volontaire), "u slavu slobode a protiv tiranije", sa večito aktuelnim pitanjem zašto se potlačena većina ne pobuni.

Hteo bih, ovom prilikom, da shvatim kako to da toliko ljudi, toliko sela i gradova, toliko nacija podnosi katkad jednog jedinog tiranina koji ima samo onu moć koju mu oni daju; koji ima snage da im naudi jedino ako su oni voljni da to podnose; koji može da im učini neko zlo samo ako oni pristanu da ga trpe a ne da mu protivreče. To je jamačno velika a ipak tako obična stvar, pa se valja pre žalostiti nego iznenađivati time što milioni ljudi bedno služe, pognutih glava pod bestidnim jarmom, ne zato što ih na to primorava neka jača sila, već zato što su izgleda opčinjeni i očarani samim imenom Jednog…

JUGOSLOVENSKI STRIP HEROJI (I)

ZAGOR

Te 1960. godine susreću se Sergio Bonelli, mladi scenarist i sin Gianluigi Bonellija i Gallieno Ferri, mladi i perspektivni crtač. Vrlo brzo među njima nastaje veliko prijateljstvo koje zatim prelazi i u poslovnu suradnju iz koje se 1961. godine rađa lik interesantnog naziva Zagor ( u stvari radi se o skraćenici od Za-gor Te-nay, što na dijalektu Anglokina znači "Duh sa sjekirom").

Dominique Misein: MANJE ZLO - IZBOR OČAJA

"Zaboravlja se da opredeljivanje za neko zlo, makar to bilo i ‘manje zlo’, jeste najbolji način da se ono produži."

"Kada pred sobom imaš samo dve mogućnosti, izaberi treću." [Diavolo in corpo, 1999]

Pre nekoliko godina, u vreme izbora, jedan poznati italijanski novinar pozvao je svoje čitaoce da zapuše noseve i da svoju građansku dužnost ispune tako što će glasati za partiju koja je tada bila na vlasti. Novinar je dobro znao da se narod već decenijama guši od smrada prave institucionalne truleži u koju je ta partija bila utonula, zbog zloupotrebe vlasti, korupcije, prljavih poslova, itd. Ali, jedina alternativa na političkom tržištu u tom trenutku bila je levica, što je izgledalo još gore. Prema tome, čoveku nije preostalo ništa nego da začepi nos i da glasa za one koji su već bili na vlasti.

Ulrich Beck: Kozmopolitizam

Pojam i povijest djelovanja nacionalizma potječu iz najnovije povijesti moderne i razvijaju svoju mitsku snagu u europskom 18. i 19. stoljeću. Pojam i povijest kozmopolitizma su, naprotiv, stari kao i političko mišljenje. Pojmove kozmopolit i kozmopolitizam izmislila je grčka antika. Oni potječu od Diogena. On – vrlo moderno – polemizira protiv razlikovajna Helena i barbara u smislu vlastitog i stranog. Ali on ne kritizira samo suprotstavljanje MI i DRUGI, već odgovara i na pitanje što dolazi umjesto toga. On tumači „kozmopolitizam“ kao rezultat mobilnosti koja seže preko granica i miješa granice. Mobilnost Helena bila je, dakle, (slično kao danas) uzrokom da je uobičajena antiteza MI i DRUGI postala upitna: došlo je do miješanja Helena sa „barbarima“. 

AkuzatiV intervju: ZORAN PREDIN

U INTERVJUU ZA AKUZATIV ZORAN PREDIN GOVORI O ARSENU DEDIĆU, GRUPAMA BULDOŽER, PANKRTI I LAJBAH, O PARTIZANSKIM PESMAMA, BESKOMPROMISNOSTI I TOME KOJU BI PESMU NAJRAĐE ODSVIRAO KAO POSVETU...

Nedavno ste objavili knjigu ,,Druga žena u haremu”. Kako ste zadovoljni prijemom te knjige, kakve su kritike?

ZORAN PREDIN: Kritike su dobre, ljudima se sviđaju moje anegdote, putopisi i priče, kroz koje prepoznavaju vrijeme, ljude i mjesta koja opisujem. Sa svakim čitaocem, koji pročita knjigu postajem prijatelj, na neki način. 

Sa svojom grupom ,,Lačni Franc" bili ste deo onoga što se uopšteno naziva jugoslovenski Novi val. Kako danas gledate na taj period i šta sa ove distance smatrate najvrednijim od svega toga?

ZORAN PREDIN: Novi val se nije nikad dnevno politički kompromitirao. Ostao je čist i vrlo prisutan umjetnički glazbeni žanr, koji je dao identitet mnogim generacijama. To je uspjelo još samo jugoslovenskoj košarci. Sve se ostalo dosta kompromitiralo.

Tito i socijalizam u svakodnevnom pamćenju (II)

Na zapadnom Balkanu danas se i najbezazlenija jugonostalgija smatra, s pravom, opasnom u vremenu brisanja jednog pamćenja i konstruiranja novoga (ili u vremenu prisilne amnezije i prisilnog pamćenja) (Ugrešić, 1996), jer remeti novu nacionalističku sliku prošlosti. Najopštije govoreći, danas su prisutne dve vrste pamćenja socijalizma, tj. dve odvojene dimenzije opažanja i procene socijalističke prošlosti: prva se odnosi na komunistički politički sistem, a druga na društvenu stranu poretka na nivou svakodnevnog života i ličnih biografija. Prva dimenzija obično je negativna, druga je složenija i dvoznačnija. Prva se oslanja na službena dokumenta i propise, druga na oralnu istoriju, tj. na doživljaje koji se prenose usmeno.

AkuzatiV - Online magazin

Back to top