Borislav Pekić: AUTOCENZURA

Autocenzura je najopasnija i najteže izlečiva bolest umetnosti - njen rak. I kao što je, bar prema izvesnim teorijama, rak virtuelno svojstvo samog života, bolest od koje potencijalno svi patimo, samo što kod svih ne dobija ili ne stigne da dobije kliničke forme, tako je i autocenzura prirodno svojstvo umetnosti, ako se ona shvati u svom najširem smislu: kao odnos jednog čoveka sa svim ostalim.

Budući da je taj odnos JEDNOSTRAN, NERAVNOPRAVAN, jer se ne zasniva NA RAZMENI iskustava, istina, priznanja, obaveštavanja, osećanja i ideja s čitaocem – ako je posredi književnost – premda, opet, stvarna razmena i bez čitaočevog znanja postoji, jer bez nje, bez supremacije opšteg iskustva, ne bi bilo ni književnosti, u tom se ortakluku jedino pisac "razotkriva i svlači", jedino njegovo iskustvo, njegovo osećanje i njegove ideje postaju deo opšteg znanja i interesa.

Stid i strah, agens movensi autocenzure, javljaju se tada kao samoodbrana, koja piščevo "javno svlačenje i razgolićavanje" svodi na pristojne, dopuštene, BEZOPASNE mere, bez obzira ad li ih je propisalo društvo ili naše moralno osećanje ...

Ne uoči li se na vreme bolesno aktiviranje takve samokontrole, teško primetljivo uostalom, jer ona za sebe pruža uvek plemenitija izvinjenja od pravih, ne operiše li se pre nego što u metastazu pređe, zdravo književno tkivo zarasta u masne i bolesne naslage kompromisa, alibija, izgovora i laži, koje više nikakva dijeta na uzvišenim načelima istinoljubivosti i čovekoljubivosti ne može povratiti u život ...


Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 24-26). 
Beograd, Partizanska knjiga, 1984.

Preneto sa borislavpekic.com

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

REDAKCIJA

Akuzativ

AkuzatiV - Online magazin

Back to top