Pariz ili šta je to grad-snoviđenje

Nikad nisam volio odsječne izjave tipa ili-ili, ali sad jednostavno moram biti iskren i prema sebi i prema drugima. Pariz je najljepši grad na svijetu. I nije to zato što ja, ili neko drugi misli da je tako. Jednostavno, postoje gradovi i postoji Pariz i ko ga jednom vidi ne može se vratiti onakav kakav je tamo otišao.

I sad bih trebao opisati na dvije strane u čemu je ta čarolija Pariza, ali sjedim i gledam u ekran ne znajući šta da kažem. A napisati nešto u stilu ”to se ne može opisati riječima”, bez obzira koliko to bilo istina, nikako ne bi imalo smisla, jer čemu onda ovaj tekst? Ivo Andrić je jednom rekao nešto kao, jedina stvar što sam ikada poželio je da mogu opisati sve što vidim i što osjećam. Nema ništa teže od toga, jer riječi su samo ljušture, imaju efekat samo za onog ko zna o čemu se radi. Kako opisati osjećaj zaljubljenosti nekome ko to nikada nije osjetio? Kako da neko ko je odrastao u izobilju shvati trenutak nečijeg životnog sloma? Prevaru voljene osobe ne može ni da pojmi neko ko nije bio prevaren. Opisivanje je kao zagonetka, smiješ da upotrijebiš sve jednu riječ osim one koja je rješenje zagonetke.  Ne smiješ da kažeš nešto kao ”Pariz je čaroban”, moraš dati sve od sebe da natjeraš nekoga da bar na trenutak nasluti tu čar opisujući ritam ulica koje te kao vrtlog uvlače u sebe, boju fasada za koje ti se čini da bi ih mogao gledati do kraja života, puls grada koji se osjeća na svakom mostu, u svakoj uličici, na svakom trgu gdje se mješaju oni koji su imali sreće ili mogućnosti da se tu rode ili žive i oni što ne ispuštaju foto-aparat iz ruku da bi sve to sačuvali od sopstvenog zaborava.

Danas, kad više nema aristokratije kao nekad, aristokrata je onaj kojem u rodnom listu, u rubrici ”mjesto rođenja” stoji neka od svjetskih metropola, a prave i istinske metropole nisu gradojevi-skorojevići koji su prije pedesetak godina svojim oblakoderima krenuli u nebo kao moderne Vavilonske kule.

“Kuće izgore, imanja propadnu, novac se zameni, biblioteke rasture, ali mesto rođenja uvek ti je upisano u pasoš, ma gde putovao. Hoću da mom unuku (to meni) poklonim nešto za ceo život – najbolje mesto rođenja na svetu: Pariz!” I zaista, mesec dana pre porođaja, odvela je moju majku u Francusku i tako se ja rodih u Šesnaestom arondismanu, tačnije u bakinoj porodičnoj kući, u Rue des Belles Feuilles 75.” – govori profesor Mišel Babić iz romana ”Una” Mome Kapora.

Kad čovjeku ponestane riječi, onda nema drugog izbora nego da se obrati onima koji su davno prije njega pisali o tome tražeći na prašnjavim stranicama odbljesak svojih misli i impresija. S jedne strane, to je mali poraz onog koji piše, jer se sukobljava s preprekom koje ne može prijeći. S druge strane, to je napredak, riješio si čvor, makar uz tuđu pomoć, i od sad pa na vjekove, znaćeš pretočiti osjećanje u riječi i to je jedna nepoznata stvar manje na ovom svijetu za tebe. A to uopšte nije malo.

Opisujući jedno pariško proljeće negdje početkom dvadesetog vijeka  Jovan Dučić je napisao ove redove: ”Proleće je, jer jučerašnje sreće ne izgledaju više sreće; jer je ljubav i neverstvo u vazduhu i vodi; jer su žene danas lepše nego ikada pre u životu; i zato što se probudimo sa jednim stihom u pameti i jednim novim ženskim imenom na usnama; i najzad, što prođemo kroz Latinski kvart kao stari grčki bog kroz zlatnu kišu.”

Kao bog kroz zlatnu kišu. Ne postoji kraći ni bolji opis osjećaja koji obuzme čovjeka kad s večeri prođe kroz Latinski kvart i osjeti istinsku sreću samo zato što je tu. Ljudi se dovikuju da nadglasaju ključalu atmosferu ulice, negdje od Sene dopiru zvuci gitare, u predivnim i jednostavnim bistroima sjede neki srećnici i piju vino sa djevojkama koje izgledaju kao da su izašle iz nekog starog francuskog crno-bijelog filma, a ti nemaš ni deseti dio para potrebnih da sjedneš u jedan takav restoran i najvjerovatnije nikad nećeš ni imati, ni para ni takve djevojke,ali to ti ni najmanje smeta. Dovoljno je što si tu. Dovoljno je da znaš da takvi prizori ne postoje samo na razglednicama i slikama, da nisu namješteni samo za jednu ekspoziciju aparata. Kako opisati taj trenutak sreće bez ičega? Opet moram da pribjegnem Dučiću: ”Sva su vrata ovde pred nama zatvorena; svi kuhinjski ognjevi pogašeni; uprskaju nas kola koja bi trebalo da budu naša; i drugi čovek vodi pod ruku mladu ženu koji bi ponekad većma volela da visi o našem ramenu. Ali je Pariz toliko ogroman i sjajan da se pred njim sve naše lične bede gube kao ništarije.  Samo taj osećaj da živimo u Parizu čini nas čovekom srećne zvezde.” I nije to ono, seljak došao u veliki grad.  U Pariz bježe i ljudi iz Njujorka, Moskve i Tokija.  U Pariz smo doputovali nakon Amsterdama i Brisela. Nisam mogao da se otmem osjećaju da je Amsterdam obična rupa,  a Brisel samo simpatični gradić, malo udaljenije predgrađe Pariza. To, naravno, nije tako, oba grada su veličanstvena, svaki na svoj način, i o tome nema priče. Ali taj osjećaj je tu i neće da ode.

Pariz predstavlja kulturni šok. Previše umjetnosti i kulture uopšte odjednom za nekog ko dolazi iz jednoličnih balkanskih gradova. Obično se misli da je Luvr samo muzej. Luvr je jedan mali grad sa buticima, restoranima, knjižarama… Ništa lakše nego izgubiti se u njemu. Ljudi se obično izgube negdje u egipatskom dijelu muzeja, između sarkofaga i sfingi koje je Napolen donio sa svojih pohoda po zemlji faraona. Neko je izračunao da bi, ako bi se zadržali po minut-dva, bilo potrebno godinu dana pregledati sav Luvr. Prođeš kroz odjel francuskog revolucionarnog slikarstva, gledaš ogromna platna Žak Luj Davida, Nikolaja Pusena, onda nakon nekog vremena dođeš do italijanske renesanse i remek-djela Mikelanđela, Da Vinčija, Rafaela i osjećaš umor, vrti ti se, baciš pogled čisto da ispoštuješ stare majstore, da ne kažeš da ih nisi vidio i odeš dalje. Kao da ne gledaš ono što je Evropu načinilo Evropom.  Uđeš u prostoriju gdje Monaliza čuvaju neprobojno staklo i dva čuvara i gdje se stotinak ljudi diže na prste da je uslika. Uslikaš tih stotinak ljudi i prođeš dalje. Tek nakon nekog vremena shvatiš gdje si bio, kad počneš da sabiraš utiske.

Ali najljepša stvar u Parizu nije neka zgrada, nije to ni ni pogled sa Ajfelovog tornja, ni beskrajna kolekcija Luvra, već nevjerovatni ritam grada, gdje ti se čini da ako legneš na ulicu možeš osjetiti njegov ritam. Grad prosto pulsira.  Svuda neko nešto svira. Veče je i gitarski duo zabavlja ljude na stepenicama pored Sene. Dok prolazi riječni brod neki manijaci skidaju hlače i pokazuju dupe onima na brodu. U metrou sve odjekuje od nekog džeza. Ispred zgrade opere grupa momaka kombinuje moderni ples, brejk-dens i klasičnu muziku, sad igraju uz neki latino ritam, sad uz neku klavirsku sonatu. Odmah do njih, na uglu Opere, dvadesetak duvačkih instrumenata svira sve što ljudi traže. Neko traži Bregovića, oni počnu svoju verziju Kusturice i No Smoking Orkestra. ”Dok je mene Jašara, živoga, zdravoga, Ljubica se udat neće!” A ispred svih njih, dvije džinovske štikle ispod kojih se djevojke slikaju. Reklama za drugi dio filma Seks i grad. Nešto dalje, crnci sviraju neke afričke ritmove uz bongose i tarabuke, izgledaju kao da su juče stigli iz neke zapadnoafričke kolonije.

Ima gradova koji se mogu ponositi svojom istorijskom baštinom, ali koju su mrtvi iznutra. To su gradovi muzeji. Pariz je nešto drugo. Pariz je živi san, grad u kojem osjećaš svu punoću života oplemenjenog ljepotom dok ti se žmarci penju uz kičmu, a leptiri rade u stomaku, kao kad vidiš ženu koju i ne znaš, a znaš da želiš s njom da ostariš.  I nema potrebe da zatvaraš oči i zamišljaš prizore, jer je sve već stvoreno i san je davno postao statua, zgrada, cvijet ili asfalt koji pulsira od života…

Boris MAKSIMOVIĆ

Banja Luka

AkuzatiV - Online magazin

Back to top