Pisma strijeljanih

Marcel Bertone

stupio u partizane 1. listopada 1941., strijeljan 17. travnja 1942. godine u 22 godini života.
17. travnja 1942.
(Svojoj kćeri)

Mala moja Helen, kad budeš čitala ovo pismo, tvoj će mladi mozak sigurno već počinjati da razumijeva život. Žalit ćeš, što uza se nemaš oca, koji bi tebe i tvoju majčicu učinio sretnom. Moja Helene, treba da saznaš jednog dana, zašto je tvoj otac umro u dvadeset i drugoj godini, zašto se žrtvovao, zašto je izgledalo da te ostavio. Volio sam te najvećom očinskom ljubavlju, što je čovjek može osjećati. Sanjao sam lijepe sne o tvojoj budućnosti: ja ih više ne mogu ostvariti, ali imam povjerenja u tvoju majčicu, koja ce me znati zamjeniti. Mala moja Helene, sad su dva sata, a u četiri moram biti pripravan, kad će nas povesti na streljanje. Čuj i poštuj ove moje želje:

  1. U svemu što budeš u životu radila poštuj svoju majku, poštuj uspomenu na svog oca.
  2. Nauči shvaćati razloge zbog kojih sam poginuo.
  3. Nauči upoznati ljude koji te okružuju i cijeni ih prema onome što vidiš da rade, a ne prema onome što ti govore.
  4. Imaj volju i ambiciju da uspiješ u životu. Znaj se žrtvovati za plemenite i uzvišene stvari. Ne daj se smesti tobožnjim dokazima da je tvoja žrtva uzaludna, nepotrebna.
  5. Hrabri majčicu svojim poštenim vladanjem, nemoj joj zadavati nepotrebnih briga. Pomaži joj svim svojim snagama jer je njen život bio pun gorkih i tragičnih boli.
  6. Ako u životu ne upoznaš bogatstvo, utješi se i znaj da u njemu nije izvor prave sreće.
  7. Uzmi za muža poštenog radnika. Izaberi plemenita, nježna, marljiva čovjeka, koji će znati da te voli.

Kćeri moja, grlim te u mislima. Nisu mi dozvolili da vas vidim. Nije li tako možda i bolje? Nemoj prigibati glavu zato što je tvoj tata strijeljan.

Zbogom, Helena, tvoj je tata umro s poklikom: ,,Živjela Francuska!"

Napisano u zatvoru ,,la Sante" 17. travnja 1942. na dan mog pogubljenja 

 

Alfred Dequeant

rođen 10. prosinca, streljan 23. listopada 1943. u Mont-Valerienu

Fresnes, subota 23. listopada 1943.
(Svojim roditeljima)

Devet sati je. Upravo su nam javili da je naša molba za pomilovanje odbijena.

Dragi roditelji, sestre i nećakinje, molim vas da zaista budete hrabri; znam da ce vaša bol biti vrlo teška i vrlo duboka, a jedina je nada za nas i u nama da ova žrtva nije i neće biti uzaludna.

Htio bih vam reći da vas molim da mi oprostite što vam zadajem taj bol jer, što se mene tiče, ja ništa ne žalim i opet bih učinio isto, kad bih mogao.

Draga moja majko, nadam se da ceš biti vrlo hrabra, a i ti, dragi oče, i da će vam moje sestre biti dobre; one su sjajne, i ne bojim se da ću se u njima prevariti. Zbogom majko, oče, Julietto, Germaino, Armando, Monique, svi koje volim, zbogom moj dragi brate Pierre. Živjela Francuska, slobodna, jaka, sretna i nepobijeđena!

Vaš sin Alfred Dequeant

Živio narod koji se bori!

 

Pierre Lamande 

inžinjer agronomije, partizanski potpukovnik, streljan 6. listopada 1943. u Mont-Valerienu

Fresnes, 6. listopada 1943.

Draga moja dječice, vaš tata vam šalje ovo posljednje pismo moleći vašu dragu mamu da vam ga pročita kad budete veći.

Vaš tata će biti strijeljan jer je htio da naša draga Francuska bude slobodna i sretna. Napuštam vas u času kad jedva poznajete život, ali vam ostavljam mamu koja je puna dobrote i ljubavi. Ona će vam znati iskazivati svu ljubav, na koju vi imate pravo, i ona će vas voditi da postanete dobri Francuzi, tako da bi i vaš otac mogao biti ponosan.

Znajte da dati život za zemlju nije samo žrtva nego i najbolji dokaz nade da će naša domovina jednoga dana biti potpuno slobodna i sretna.

Draga moja mala Anna-Marija, dobro te poznajem i znam da ti nisi samo lijepa devojčica, nego i da svoga tatu mnogo ljubiš. On ti je to uzvraćao, mila moja. Molim te da mnogo voliš svoju majčicu, da joj pomažeš svim svojim malim snagama, jer će njezin zadatak biti težak.

Moj dragi mali Francois, ostavio sam te kad još nisi ni prohodao, ali si već tad pokazivao da me mnogo voliš. Znam da si pametan i hrabar i da ćeš doskora biti dostojan da budeš glava naše drage male obitelji.

Dragi moj Jeane, vidio sam te samo jedanput, ali sam vidio da ćeš biti lijep i pametan dječak. Molim te da utješiš svoju majčicu svojim smiješkom i poljupcima i da brzo narasteš tijelom i pameću.

Moja draga dječice, ostavljam vas veoma mlade, ali vam ostavljam najbolju dužnost: da budete djeca, dostojna čovjeka, koji je htio da se bori sve do konca da biste vi bili sretni.

Budite hrabri, dragi mališani moji, vaš tata vas svim svojim srcem grli i želi vam sretan i slobodan život, koji vam je on htio dati.

Tata

 

Jacques Baudry 

jedan od pet đaka gimnazije Buffon, uhapšen 10. ožujka 1942.

Fresnes, ponedeljak, 8. veljače 1943.

Jadni i mili moji roditelji,

oduzet će mi život koji ste mi dali i do kojega sam toliko držao. To je neizrecivo teško i za mene i za vas. Ostanite hrabri, naročito moja majčica, koju grlim od svega svog jadnog srca.

Jadni i dragi moji! Vi znate da sam prihvatio borbu. Bit ću hrabar do kraja. Rat će brzo svršiti. Vi ćete ipak biti sretni u miru, zahvaljujući to malo i meni. Hoću da se vratim u D... da budem uz djeda i baku. Želio sam još živjeti da bih vas još mnogo volio. Ali, na žalost, ne mogu! Gorkog li iznenađenja!

Čitao sam novine. Mi umiremo, a pobjeda je tu. Pogubit će nas danas u 11 sati. Mislit ću na vas, na Nicolu. Ah, gdje su naši lijepi planovi za budućnost! Neka ona ne zaboravi ni mene, ni moje roditelje! Ali neka svakako njen život teče dalje, neka uživa svoju mladost!

Tata, mama, ljubljeni moji, koji ste me toliko voljeli, zbogom! Grlim vas jako svo troje. Budite hrabri! Živite! Ljubim vas najnježnije zauvijek!

Zbogom tata, mama! Zbogom, Nicole!

Vaš Jacques

Živjela Francuska!

Iz knjige PISMA STRIJELJANIH, Zora,  Zagreb, 1950.

 

REDAKCIJA

Akuzativ

AkuzatiV - Online magazin

Back to top