• Published in KULTURA

UČINI DA SE NEŠTO DESI (Modiljani i Ahmatova)

Podovi natopljeni alkoholom i zvuci poezije mešali su se sa prigušenim kafanskim svetlom. Sedeo je sam, zavaljen u svoju svakodnevicu i siromaštvo, u društvu poznatog mirisa koji je dopirao iz poluprazne staklene čaše. Opijao ga je Pariz, dok je alkohol bio samo jedan od načina da ugasi žeđ i nahrani strast koju je osećao zamišljajući oči svojih žena. Recitovao je pijan, ali stihove nikada nije zaboravljao. Recitovao je i plakao, rukama čupajući kosu, raskopčavajući košulju i bacajući flekavi kafanski stolnjak na pod. Zvučao je kao bolna violina, tražeći idealne oči, pevajući gradskim ulicama u zoru, hvatajući se za već zgasle lanterne. 

Detaljnije...

Pariz ili šta je to grad-snoviđenje

Nikad nisam volio odsječne izjave tipa ili-ili, ali sad jednostavno moram biti iskren i prema sebi i prema drugima. Pariz je najljepši grad na svijetu. I nije to zato što ja, ili neko drugi misli da je tako. Jednostavno, postoje gradovi i postoji Pariz i ko ga jednom vidi ne može se vratiti onakav kakav je tamo otišao.

I sad bih trebao opisati na dvije strane u čemu je ta čarolija Pariza, ali sjedim i gledam u ekran ne znajući šta da kažem. A napisati nešto u stilu ”to se ne može opisati riječima”, bez obzira koliko to bilo istina, nikako ne bi imalo smisla, jer čemu onda ovaj tekst? Ivo Andrić je jednom rekao nešto kao, jedina stvar što sam ikada poželio je da mogu opisati sve što vidim i što osjećam. Nema ništa teže od toga, jer riječi su samo ljušture, imaju efekat samo za onog ko zna o čemu se radi. Kako opisati osjećaj zaljubljenosti nekome ko to nikada nije osjetio? Kako da neko ko je odrastao u izobilju shvati trenutak nečijeg životnog sloma? Prevaru voljene osobe ne može ni da pojmi neko ko nije bio prevaren. Opisivanje je kao zagonetka, smiješ da upotrijebiš sve jednu riječ osim one koja je rješenje zagonetke.  Ne smiješ da kažeš nešto kao ”Pariz je čaroban”, moraš dati sve od sebe da natjeraš nekoga da bar na trenutak nasluti tu čar opisujući ritam ulica koje te kao vrtlog uvlače u sebe, boju fasada za koje ti se čini da bi ih mogao gledati do kraja života, puls grada koji se osjeća na svakom mostu, u svakoj uličici, na svakom trgu gdje se mješaju oni koji su imali sreće ili mogućnosti da se tu rode ili žive i oni što ne ispuštaju foto-aparat iz ruku da bi sve to sačuvali od sopstvenog zaborava.

Detaljnije...

AkuzatiV - Online magazin

Back to top