Kako je jedan monah iz Banjaluke ostavio kosti na drugom kraju svijeta

„Beskrajne su tajne provincijskih biblioteka.“ Ova Basarina rečenica mi je prosto iskočila pred oči kad sam prije par dana krčeći put kroz svoju sobu slučajno iskopao malu brošuru od svega osam strana Muzeja Bosanske krajine (današnji Muzej Republike Srpske) iz 1990. neobičnog imena „Melanezijska zbirka.“ Otvorio sam i to je bio jedan od onih trenutaka kada imaš osjećaj da vrijeme na trenutak staje, da se ništa slučajno ne dešava i da je Crnjanski bio u pravu sa onim svojim sumatraističkim vizijama. “Zbirku urođeničkog oružja, oruđa i kultnih predmeta iz Melanezije (Oceanija), koja se sastoji od osamanest kopalja, šesnaest buzdovana, dva štita i dva luka, četiri kultne sjekire, nekoliko šamanskih štapova i ukrasa, jednog idola, dva vesla za čamce, kitove kosti — nazvali smo „Melanezijska zbirka“.

Otkud uopšte ovakvo nešto u banjalučkom muzeju gdje se uglavnom nalaze narodne nošnje, kamenje i novčići iz rimskih vremena i primjerci štokakvog oružja?! Naredna rečenica me je još više uvukla u prostorno-vremenski procjep otvoren u mojoj prašnjavoj sobi jednog nebitnog popodneva, nebitnog dana, nebitne godine. „Dvojica trapista iz samostana „Marija Zvijezda” u Banjoj Luci, brat Mathias Folger i brat Aloys Bley, krenuli su 1902. godine u njemačku koloniju Novu Pomeraniju u Oceaniji, s namjerom da tamo osnuju novi samostan trapista kao ispostavu samostana trapista iz Banje Luke. Nakon što su počeli s radovima u džungli, 1904. godine, prilikom jedne pobune urođenika poginuo je brat Aloys Bley a brat Mathias vratio se u matični samostan u Banju Luku i donio sobom spomenutu zbirku predmeta. Ovi predmeti više decenija ukrašavali su zidove u holu Samostana, da bi od 1946. došli u posjed Muzeja u Banjoj Luci.“

            

Marija zvijezda je nekad bio najveći trapistički manastir na svijetu, danas su tamo samo dvojica monaha. Ne znam zašto, sjetih se Markesa i „Sto godina samoće“. Sva ta nastojanja, nadljudski napori u službi višeg cilja, prelazak 20 000 kilometara do Okeanije, putovanje koje je tada trajalo otprilike tri mjeseca samo zato da bi jedan od braće urođenicima ostavio svoje kosti. Možda je i to bila osveta nekog njihovog boga. Za kaznu što su oni htjeli da ’spasu’ njihove duše, morali su da ostave svoja tijela. Ali, sve to nije bilo ni spomenuto, ta sažetost jedne rečenice u kojoj je nesretni brat Aloys samo usput spomenut je ono što me je bacilo u razmišljanje. Vjerovatno je na tom nekom ubogom ostrvu sahranjen, u to vrijeme na brodovima se tijelo nije smjelo zadržavati zbog opasnosti od zaraze. Gdje je sad njegov grob? Koliko je trebalo da stigne vijest do porodice da je poginuo u pobuni urođenika na drugom kraju svijeta? Da li su ikada uspjeli da mu odu na grob? Da li je uopšte imao porodicu? Sjetih se predivnog filma „O bogovima i ljudima“ o malom trapističkom manastiru u Alžiru čiji su monasi pobijeni 1994. od strane lokalnih islamista kao osveta za poginule muslimane tokom bosanskog rata. I njihova sudbina je dugo bila zaboravljena. Oni su znali da se takvo nešto sprema, mogli su otići, ali su odlučili da ostanu.

Brošura dalje kaže: „Melanezija je jedna od zemljopisnih i kulturnih zona Oceanije. Uz brojne male vulkanske otoke i atole, Melanezija obuhvata i Novu Gvineju (Irijan), te skupinu istočnih kontinentalnih otoka: Novu Britaniju, Novu Irsku, Solomonske otoke, Santa Cruz, Banks, Nove Hebride, Otoke Lojalnosti, Novu Kaledoniju i Fidži. (…)

Njihovi prvi dodiri s Evropom desili su se u 19. stoljeću i nosili su sobom negativne predznake. O tome su izvještavali istraživači, trgovci, misionari… Otpor domorodačkih naroda tuđinskoj, kolonizatorskoj vlasti nije nikada prestao. Mnogo ljudi odveli su i trgovci robljem pa i demografske statistike crnačkog stanovništva pokazivale su stalno opadanje. Kolonijalne sile Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Nizozemska itd, podijelile su arhipelag na svoje ekonomske i kulturne zone, iskorištavajući prirodna bogatstva zemlje i šireći plantaže banana, kokosovih palmi, ananasa, šećerne trske, iskorištavajući rudna bogatstva, zlato i dr. Plantaže su zahtijevale radnu snagu. Ova je dovlačena uglavnom iz Azije i tako se domorodačko stanovništvo vremenom svodilo na sve manje ljudske oaze.“ Melanežani su, inače, jedini tamnoputi ljudi plave kose.

Opet se sjetih Markesa, ne znam zašto. Kako je ono rekao, svijet je tad bio mlad? Otvaram „Sto godina samoće“ i čitam: „Svijet je bio tako nov i mnoge stvari nisu imale ime, i da bi se spomenule, trebalo ih je pokazati prstom. Svake godine porodica odrpanih Cigana postavila bi svoj šator blizu sela, i uz treštanje zurli i bubnjeva, prikazivala nova dostignuća. (…) „Predmeti imaju svoj lični život – uzvikivao bi Ciganin hrapavim glasom – stvar je u tome da im probudiš dušu.“ A predmeti koje je brat Mathias donio su upravo to, stvari koje imaju dušu.

ŠAMANSKI ŠTAPOVI sastoje se od drvene drške opšivene tankom korom od drveta i oslikane crnom i ridom bojom. Crteži su vješti, predstavljaju stilizirane, šarene zmije, nepravilne geometrijske oblike i crne krugove s finim spletom svijetlih žilica. Vrhovi štapova zvaršavaju se zvonastim košaricama od isprepletene like i biljnog vlakna.“

Veliki oslikani  ŠTIT je obrambeno oružje, namijenjeno zaštiti od topuza, koplja, ratničke sjekire, bodeža i sl. Na njemu dominiraju crvena i crna boja koje dočaravaju stilizirano ljudsko lice. Opšiven je i ukrašen crveno obojenom likom. Ovakav štit mogao je imati i ceremonijalnu ulogu.“

„ŠAMANSKE SJEKIRE, ŠTIT I REZBARENI UKRASI su od mekog su i svijetlog drveta, banalno oslikani modrom i crvenom bojom.“

 „Magija se razvijala unutar animističkih religija Oceanije. Uvijek je bila povezana s čovjekovom željom da zavlada prirodom. Radala se iz straha pred neuspjehom, pred slabom ljetinom, pred sušom ili poplavom. Njoj su se ljudi obraćali zbog nesreće u ljubavi, zbog ljubomore, bolesti, međuplemenskih borbi ili smrti.“

Magijske obrede vršili su plemenski vračevi — šamani, služeći se pravim bogatstvom melanezijskog čaranja. Upotrebljavali su dijelove ljudskog i životinjskog tijela, predmete i biljke, čarobne formule i imena predaka.

Boje i motivi na predmetima igrali su značajnu ulogu. Bojama se izražavao dualizam prirode i svijeta. Tako se npr. u sjevernoj Gvineji ta raspolućenost izražavala slikovito: crvenom bojom se predstavljalo sunce, mjesec, zvijezde, vatra, svjetlost, zemlja, pojedine životinjske vrste. Na drugoj strani, crnom bojom se predstavljala voda, noć, smrt itd.“

Par dana nakon toga sam otišao u muzej. Postavke nigdje nije bilo. Pitao sam ženu na ulazu, neku drugu ženu koja je izgledala malo „glavnije“, ali niko nije znao ništa da mi kaže o ovim predmetima. Šta se još krije u podrumima banjalučkog muzeja? Ali, dali su mi kontak čovjeka koji bi trebao nešto više da zna. Ali mene ne interesuju toliko ti predmeti, nebitno da li imaju dušu ili ne, interesuje me brat Aloys i njegova priča. Mislim da će uskoro trapisti u pauzi rada na pravljenju sira čuti nekoga kako lupa na vrata i da će naći čupavog, hiperaktivnog tipa koji se raspituje za sudbinu monaha koji je umro prije 100 godina i kojeg se niko više ne sjeća. Neke priče ne smiju da budu zaboravljene, jednostavno ne smiju.

Boris MAKSIMOVIĆ

Banja Luka

AkuzatiV - Online magazin

Back to top