Putopis: O frustracijama i paralelnim dimenzijama

Kako čovjek da putuje bez kompleksa?

Odeš po prvi put sam u inostranstvo i gledaš svu tu finu djecu koja nemaju pojma šta znači čekati u redovima ispred ambasada po kiši i suncu, ne zna šta znači trpiti „zulum“ stranih diplomatskih pravila u vezi sa vizama koja se baš na tvojim leđima tog dana lome i domaćih aparatčika koji su povjerovali da ih rad u nekoj stranoj ambasadi uzdiže iznad domorodačkog stanovništva kojem su do juče pripadali. Dobiješ stipendiju i putuješ u Sarajevo sa nadom da će proces dobijanja vize proći bez problema, a to nikada ne prolazi bez problema.

Read more...

HOTEL

Autorka: Dorta Jagić

Kao i mnogi pisci i putnici, volim hotele i njihove različite poezije. Točnije, neobična pretapanja različitih nijansi ugodne prolaznosti i bezdomnosti, melankolije i kiča, istrtosti i luksuza, otmjenosti i samoće. Uz hotele se neizbježno veže beskonačan lanac asocijativnih nizova, povijesnih anegdota i osobnih sjećanja, naslovi knjiga, filmova i feljtona, naposljetku, neke fabule sa stranica crne kronike. Kad kažeš hotel u nutrini se zaplete gotovo neraspletivo klupko složenih psihograma, informacija i bizarnih detalja. Ali u stvarnim hotelskim svjetovima, na licu mjesta, nema mnogo digresija, komplikacija i nedoumica. Jezik hotela poznaje samo jednostavnu gramatiku. Sav se hotelski promet odvija na škrtom jeziku ključeva s brojem, datumom prijave i odjave, kratkim uljudnostima i rastopljenim vremenom koje kaplje iz nosa sobarica.

Read more...

Željko Malnar: U POTRAZI ZA STAKLENIM GRADOM

Ova knjiga je alegorija. Stakleni grad je žena, a put na Istok je put čovjeka u samoga sebe.

ZAGREBAČKO LJETO

S Griča puca top. Podne je. Poluprazni tramvaji jure flicom dok se na Trgu Republike polako formiraju grupice koje su tek blijeda slika uobičajene vreve. Dalmatinski ugao kraj kioska je poluprazan. Nema nogometa — nema teme. Sezona je završena i tek po neki poluinformirani raspravljaju o prošlogodišnjoj strategiji „Hajduka”. Oni pravi znalci igrepovukli su se. Sparina je, ćo!

Read more...

Pariz ili šta je to grad-snoviđenje

Nikad nisam volio odsječne izjave tipa ili-ili, ali sad jednostavno moram biti iskren i prema sebi i prema drugima. Pariz je najljepši grad na svijetu. I nije to zato što ja, ili neko drugi misli da je tako. Jednostavno, postoje gradovi i postoji Pariz i ko ga jednom vidi ne može se vratiti onakav kakav je tamo otišao.

I sad bih trebao opisati na dvije strane u čemu je ta čarolija Pariza, ali sjedim i gledam u ekran ne znajući šta da kažem. A napisati nešto u stilu ”to se ne može opisati riječima”, bez obzira koliko to bilo istina, nikako ne bi imalo smisla, jer čemu onda ovaj tekst? Ivo Andrić je jednom rekao nešto kao, jedina stvar što sam ikada poželio je da mogu opisati sve što vidim i što osjećam. Nema ništa teže od toga, jer riječi su samo ljušture, imaju efekat samo za onog ko zna o čemu se radi. Kako opisati osjećaj zaljubljenosti nekome ko to nikada nije osjetio? Kako da neko ko je odrastao u izobilju shvati trenutak nečijeg životnog sloma? Prevaru voljene osobe ne može ni da pojmi neko ko nije bio prevaren. Opisivanje je kao zagonetka, smiješ da upotrijebiš sve jednu riječ osim one koja je rješenje zagonetke.  Ne smiješ da kažeš nešto kao ”Pariz je čaroban”, moraš dati sve od sebe da natjeraš nekoga da bar na trenutak nasluti tu čar opisujući ritam ulica koje te kao vrtlog uvlače u sebe, boju fasada za koje ti se čini da bi ih mogao gledati do kraja života, puls grada koji se osjeća na svakom mostu, u svakoj uličici, na svakom trgu gdje se mješaju oni koji su imali sreće ili mogućnosti da se tu rode ili žive i oni što ne ispuštaju foto-aparat iz ruku da bi sve to sačuvali od sopstvenog zaborava.

Read more...

Verona ili bijeg od politike do patetike

Čovjek na put polazi da bi našao nešto što mu nedostaje, makar i ne znao šta je to. Često je to izazvano sasvim neodređenim osjećanjem ključanja proizašlim iz čamotinje i ustajalosti dugotrajnog tavorenja u jednom mjestu. Kada dođe do toga rađa se želja, potmula, ali jaka, da se udahne neki drugi vjetar, da se pod nogama osjeti neka druga zemlja, da se upoznaju neki novi ljudi… I da se prijeđu granice svakog narednog horizonta. Tad više nije ni bitno gdje se ide, samo da se ide.

Prvi put kad sam prolazio pored Verone horizont je bio crven, sunce je bilo skoro sasvim zašlo, a nebo, koje se otvaralo, nisko i gotovo crno od oblaka koji su se valjali i povremeno bljeskali pokojom munjom.

Read more...

AkuzatiV - Online magazin

Back to top