SJEĆATE LI SE SOCIJALIZMA? (Ken Loach - The spirit of 45)

Sjećate li se SOCIJALIZMA? To vam je (i) ono kad idete kod liječnika i ne morate platiti da vam zaviri u grlo... 

Kad vam za ono AAAA… namah ne uzmu 20 kuna. Kad vam za neku RTG-snimku i najosnovniju uslugu specijalista ne naplate još nekoliko puta toliko.

Moja je generacija – sad smo negdje oko 50 – imala je tu povlasticu.

Povlasticu?

Da, baš to. Povlastica potječe od vlast… Sudjelovali smo – ili smo bar imali iluziju – da smo i sami vlast. Ili, da su vlast i država tu »radi nas«.

Doista, to je ono što se zvalo socijalizam. 

Bili smo osigurani, imali besplatnu zdravstvenu zaštitu, ali i školu i studij, a onda nam je netko rekao da to ne može tako; da zdravi trebaju biti samo oni koji to mogu platiti, da ako želimo učiti moramo to i platiti, da bez novca i nismo ljudi… da svrha naših života nije sigurnost nego – Profit. 

The Spirit of 45 najnoviji je doku-fikcijski uradak Kena Loacha.

Ne, ne radi se o ovdje o 45 obrtaja na gramofonu nekadašnje »singlice«…

Rijeć je o onome od čega su satkani snovi najvećeg broja pojedinaca koji su odrasli nakon drugog svjetskog rata. Radi se o Duhu Četrdeset Pete. 

Najveći filmski borac za sve »ponižene, uvrijeđene i isključene« podastire nam još jedno ostvarenje o »treptaju nade« u ljudsku solidarnost i socijalnu pravednost

Duh Četrdeset Pete upravo jest »Duh«. Duh je to poput Derridaovih Sablasti Marxa koji uvijek iznova pokušavaju istjerati »avetinje« Kapitala i Profita. Može li se, dakle, prizvati »duh 45-e«? 

U svom redateljskom prosedeu Loach obilato koristi predragocjene, arhivske dokumentarne materijale iz britanske povijesti. 

Završen je drugi svjetski rat i pobijeđene su »sile zla«. No, jesu li doista? 

Prije užasnih ratnih razaranja, Britanski je otok bio prizorište nezamislive bijede i siromaštva najširih slojeva populacije. Radništvo je živjelo u gorim uvjetima negoli stanovništvo u kolonijama slavnog osvajačkog Imperija. 

Po petero djece spava u jednom krevetu zajedno sa stjenicama i kukcima. 

»Heroji rata« stajali su na uglovima ulica u radnim odijelima čekajući bilo kakav posao. 

Više od polovice nacije živjelo je na kruhu i džemu...

Duh Četrdeset Pete svemu se tome suprotstavio. 

Na prvim poslijeratnim izborima pobijedio je Narod. Naime, laburistička stranka tada je doista predstavljala – narod sàm. Iako je retorika ratnog pobjednika Winstona Churchilla prizivala »krv, znoj i suze«, nitko ih više nije želio prolijevati za »vampirske« britanske aristokrate i industrijalce.

Clement Attlee sastavio je prvu vladu izabranu od naroda i… za narod. 

Radništvo je u njemu, ali i u ministru zdravstva i socijalne skrbi, Aneurinu Bevanu vidjelo utjelovljenu nadu da će po prvi puta u svoje ruke preuzeti i svoju sudbinu. 

Stvara se prva javna, besplatna zdravstvena služba za sve, National Health Service. Istodobno, nacionaliziraju se, najprije, željeznica, ali i svi drugi oblici javnog prometovanja; zatim, rudnici, brodogradnja, čeličane, a pod državno upravljanje dolaze i električna energija i plin. Spomenuti »Nye« Bevan inicira i izgradnju jeftinih, ali i kvalitetnih kuća za radničku klasu. Ono što se nazivalo »council houses« postalo je signumom poslijeratne socijalno osviještene Britanije. Mlađim je naraštajima to zasigurno omogućilo da po prvi put osjete blagodati jednakih životnih prilika za sve. Sjetih se ovdje i jedne pjesme the JAM-a iz 1979: »SATURDAY KIDS live in council houses, wear v-necked shirts and baggy trousers«! 

Upravo je ova 1979. bila presudni otponac za posvemašnji tragični preokret. Sasvim svjesno pristran u svom angažmanu, Loach dokumentira dolazak na vlast Margaret Thatcher. Sve ono što je dotada nosilo Duh Četrdeset Pete rasplinulo se u »vidu dima«.  

Na ovdašnjim nacionalnim medijskim lovorikama nedavno ispraćena konzervativna premijerka ostat će proslavljenom po svojim krilaticama: »There's no such Thing as Society«, kao i »There's No Alternative«.

Naravno, radilo se o isključenju svake mogućnosti alternative Kapitalu. Istodobno, ideologem tzv. »slobodnog tržišta« ukinuo je sve druge slobode. Ponajprije onu slobodu koju podrazumijeva pojam 'društva'.

Ovako izrečeno, sve zvuči vrlo subjektivno i posve pristrano. Ali tomu tako jest i doista ne može drukčije biti u anagažiranom filmu… Loach svjesno staje na stranu socijalizacije, a progovora protiv »de-regulacije«.

Ne zaboravimo, Ken Loach kroz cijeli svoj opus, kako dokumentarni tako i onaj igrani, stoji »na braniku umjetničke ljevice«. 

O tomu se radi u tzv. »političkom filmu«. Kada bi doista pokušavao »biti objektivnim«, to onda više »ne bi bilo to«! Cjelokupnost pojave koja se deklarira političkim filmom upravo je utemeljena pristranim socijalnim angažmanom na strani onih koji su u društvu deprivirani i lišeni temeljnog ljudskog dostojanstva. Svim svojim dosljednim umjetničkim opusom Loach svjedoči upravo tomu. 

Duh Četrdeset Pete (2013.) u tom se smislu nadovezuje na neke njegove najvažnije dokumentarce. 

Pitanje vodstva (A Question of Leadership, 1980/1993.) bio je televizijski ekspoze o okončanom najduljem štrajku u Britaniji nakon 2. svjetskog rata. Štrajkali su radnici u čeličanama, i to punih osamnaest mjeseci, od listopada 1978. do travnja 1980. godine. Slomila ih je Margaret Thatcher.

,,Na čijoj si strani" (Which Side Are You On?, 1984.) govori o velikom štrajku rudara u engleskim, škotskim i velškim rudnicima 1984. godine. Cijele populacije u tradicionalnim britanskim rudarskim područjima doslovce su ostale na ulici, bez mogućnosti posla i osiguravanja osnovnih životnih potreba. Svoju je ulogu u svemu tome odigrao »štrajkbreher« McGregor i vlada »čelične Lady«. Konačno, Treperavi plamen (The Flickering Flame, 1997). za svoju temu ima štrajk liverpulskih lučkih radnika. Profetski fatalno, autor je i nagovijestio laburističku izdaju u liku nadolazećeg Tonyja Blaira. Njegov »Treći put« sunovratio je britansku ljevicu u bezdan globalizacije. I opet u nasljeđu Margaret Thatcher!

Loach u Duhu Četrdeset Pete pomno bilježi svjedočenja negdašnjih rudara, dokera, željezničara, radnika British Steela i zdravstvenih djelatnika. Istodobno, pokušava svojoj filmskoj naraciji pridodati i diskurs sociologa, povjesničara i teoretičara društva. U Hrvatskoj slavno ispraćena, premijerka Thatcher dobiva kod Loacha na neki način ulogu ultimativnog Zla

Dramaturški u filmu je to pomalo isforsirano, ali je politički i angažirano i utopijski sasvim uvjerljivo! Na taj način dobivamo pa gotovo klasičnu teksturu raspravljačkog filma u najnavlastitijem rodu same filmske umjetnosti. 

Na koncu, može li se uopće vratiti Duh Četrdeset Pete, a da to ne bude tek trenutačna »spiritistička seansa«?

Ima li današnja laburistička stranka ikakve veze s duhom socijalizma? Spomenuti »Treći put« posve opovrgava takova nadanja. 

Kod Loacha se, dakle, radi tek o… UTOPIJI

Filmski gledano, uspio je to dokumentarac o fikciji socijalne pravednosti. Politički, pak, isti progovara o nikad ugasivoj ljudskoj nadi u bolji svijet.  

Ako je film najvažnija umjetnost 20. stoljeća, a rock-glazba važan segment popularne kulture, odnosno kulture populusa, onda je naslov pjesme britanskih marksističkih punkera, GANG OF FOUR, jednako indikativan kao i Loachev film: »TO HELL WITH POVERTY«!

Loach poantira svoj Duh Četrdeset Pete u duhu nepopravljive Utopije. Utopija je to koja sve više preuzima u svoj amanet tek Melankoliju. 

I kada na samome kraju filma fotografija prelazi iz crno-bijele u koloriranu, kao da se preseljavamo u jedan nikad dosanjani san.   

Socijalizam?

Da, da… bila je to tek onirička sekvenca u filmovima naših života. 

 

Marijan KRIVAK

Docent na Filozofskom fakultetu u Osijeku, Zagreb

AkuzatiV - Online magazin

Back to top