Šarlo je nježan (II dio)

Čovek, Bes, O, o, o...

Jasno, i prije negoli je, naizgled, došlo do naglog izljeva emotivne iskrenosti, Šarlo akrobata je pokazao da im niti klasičniji osjećajni angažman nije stran. 

Umjetnička i melodijska cjelina pod nazivom »Ona se budi«, za mnoge, ostat će jedinim sjećanjem na ovaj kratkovječni beogradski bend. (Uz pjesmu Mali čovek čini jedini singl grupe.)

»Ona nema nikoga da joj kaže: ti si moja, ti si moja , ti si... «, refren je koji ulazi u uši. No to je i studija o rock-pjesmi samoj u samoj njezinoj bîti... »meta-rock balada«. Nigdje poslije nije eksplicitnije kod Šarla naznačen ovaj osjećaj otuđenja. 

Otvaranje druge strane ploče kreće već spomenutim »roktanjem neuškopljenog nerasta«. Kojin bas ovdje transcendira sve zamišljive ritmičke linije. Ako smo već netom spomenuli alijenaciju, ovdje imamo »postvarenje«. 

»Ja sam ekran, ja sam pisaća mašina,
ja posedujem... ja sam sedište iz autobusa«. 

Fascinantna silina kojom trojka uobličuje »Čoveka« pretvara se u »Bes«.

Ako postoji »dada« u rock-glazbi, onda je »Bes« upravo to. Nepatvoreni komad dadaističke invencije koji se protivi svakoj katalogizaciji i bilo kom, pa i alternativnom žanrovskom uobličenju. 

»(daj da se nažderem i da se)... i pobeglo...« 

Srećom, jedna od rijetkih vizualno akustičkih snimki koje su nam ostale zabilježene iz opusa Šarla akrobate slijedeći je »piece-of-art« albuma. Upravo se u njoj pokazuje da je narcisoidnost članova benda nešto kao gluma, kao uloge. Igranje uloge neshvaćenih genija ovdje opet ustupa mjesto iskazu iskrenosti. 

»Sve što sam dosad uradio, sve je pametno, al`zaludno, nikad neću uzor dostići

Ja sam onaj koji ponavlja ono što je davno smišljeno, nikad neću biti prvi i jedini... svet je pun onih koji znaju šta treba da rade, svet je pun onih koji znaju što treba...« 

Kompletni su stihovi cijele pjesme navedeni ovdje, jer ih držim najvažnijim na cijelom projektu »Bistriji ili tuplji čovek biva kad...«!   

Zašto?

Jednostavno stoga što u slici koja »plavi« sjećanjem... izbija događaj. 

Događaj je za mene bio narečeni 8. svibanj prije nekih trideset godina. Milan je uzeo da svira »Fenomena« najbrže što može. No pukla je žica... Dok je Milan ponovno namještao gitaru, VD je uzeo mikrofon u ruke i izvodio vokalni performans. Koja je, za to vrijeme,  rušio sve barijere u glasnosti viđene i (ne)čuvene na ovim prostorima. Iz publike u Kulušiću »dogodio se« Žika (glumac Todorović) i sjeo za bubnjeve. Kad se sve sredilo kada su se opet Šarlo akrobata na pozornici našli u postavi s kojom su započeli koncert, posljednja je stvar koju su odsvirali bila »O, o, o«. 

Ja sam onaj koji ponavlja ono što je davno smišljeno, nikad neću biti prvi i jedini... – iskaz je i događaj što ga pripisujem i samome sebe i svojim slabostima!

Coda (Problem, Ja želim jako, Pazite na decu /II/)

»Deterministički kaos« sintagma je koja je blizu da opiše glazbu Šarla akrobate.

»Precizno kontrolirani kaos« sljedeći je kandidat za ovu kvalifikaciju.

»Kaos u glavi«... naredni.

No taj se kaos u glavi polako pretvarao u »Problem«.

»Sve je više stvari koje prolaze... a ja ne mogu da ih hvatam«. 

Ovi stihovi kao da profetski navješćuju konačni kaos koji će i razoriti combo koji se odazivao na ime Šarlo akrobata. Sugestivni dub koji se »prelijeva značenjima i osjetilnošću« upućuje na ono nadolazeće, na »otvorenost bitka« (Erschlossenheit - Heidegger) Discipline kičme, još više Lichtung/čistinu zvuka Ekatarine Velike (najprije Katarine II) – sve iz duha Šarla akrobate!

Sumornost ozračja pjesme »Problem« ponajbliže je onome što je Martin Hannett činio iz zvuka Joy Division. Unknown Pleasures (1979.) manchesterske četvorke, po meni, najbliži je Šarlovu albumu-jedincu u svjetskom okružju, ako izuzmemo Entertainment (1979.) i Solid Gold (1981.) Gang of Foura. Uostalom, baš »Heart and Soul« (Srce i Duša) istoimeno je priznanje Joy Division s albuma Closer (1980.). No, »Problem« se brzo pretvara u prednosti što nam ih donosi preslušavanje »Bistriji ili tuplji čovek biva kad...«.

»Moje su slutnje bile uvek malo čudne...
Ja želim jako, jako... ja želim snažno, snažno«

Naizgled, ponovno smo veseli...

Snažna i jaka želja vode nas u zaključni stavak ove glazbene kakofonije (no, koja će postati simfonijom pri svakom sljedećem preslušavanju!). 

Ponovno, »Pazite na decu /II/« jer, »Deca paze na vas«. 

Što je »zajedničkije« filozofiji i rocku (Novom valu) od ove sprege?

Od filozofskih pitanja i dječjeg čuđenja!?

Valjda, samo pjesnici. Jer, »pjesnici su čuđenje u svijetu« (A. B. Šimić).

Trojka koja se odazivala na ime Šarlo akrobata bili su pjesnici.

Ili, pak, »Društvo mrtvih pjesnika«. (Milan Mladenović umro je u dobi od 36 godina, 1994., a VD je okončao svoj život s nepunih 30, 1992. godine).

Svaki stih u »precizno dorađenom kaosu« njihova albuma izaziva čuđenje. Glazba još i više...

Što onda još suvislo reći o nečemu što se može i treba tek osjetiti...?

Estetički, retorički, emotivno... događajno-iskazno?

Može li se to »hermeneutički«?

Pokušaj svođenja na interpretaciju nužno se zapliće u kaos riječi što ne prenose »kreativni kaos« koji čini srž umjetničke poruke Šarla akrobate.  

A i ovaj je tekst navlastita »transcendentalna uobrazilja« te poruke i filozofije. 

 

Kontekst

Pokušajmo na kraju biti racionalniji i precizniji.

 Umjetnički opus Šarla akrobate vrlo je koncizan i lako ustanovljiv. Barem preko onoga što je ostalo na nosačima zvuka, spotovima iz Rokenrolera III (čijim smo autorima Borisu Miljkoviću i Branimiru Dimitrijeviću ostali beskrajno zahvalni!), te malobrojnim zabilježenim intervjuima iz tog doba. Postoji i film koji je zabilježio atmosferu Šarlova Beograda tog vremena. Ako je omot čuvenog »Paket aranžmana« savršeno prenio sivilo ispod kojega se dešavao izuzetno bogati subkulturni život YU-metropole, Dečko koji obećava (1981.) Miše Radivojevića i pokretnom je slikom zabilježio »filozofiju BG-novog vala«.

Nota bene, slično je tih turbulentnih godina bilo i u Zagrebu i Ljubljani (pa i Rijeci, Mariboru). Zapravo svuda gdje su se pojavili novi, mladi bendovi (Od Zagreba do Beograda vlakom bilo je 4 sata vožnje, danas je to 6 sati!). 

Koji su glazbeni utjecaji kreirali sliku i zvuk što nam ju je prenosio Šarlo akrobata? Ponajprije, tu su bila dva već spomenuta benda – polit-punk-disco bend iz Leedsa, Gang of Four, te već implicitno u ozračju stalno prisutni Joy Division. 

»Eksperimentatorska smionost prema kojoj se zagrebačko bijenale doima kao `Pjesma Eurovizije«, doista ime neke veze s prvima (koji su i bili na Bijenalu 1981.!), a emotivnost s drugima, koji su tek s dva albuma stekli besmrtnost sličnu Šarlu na ovim prostorima. 

A na koga su kasnije ponajviše utjecale vibracije koje su zvukovno zajednički zabilježili Milan, Koja i VD?

Sjećate li se »Kongresa«?

Ovaj je sarajevski bend 1984. snimio album pod naslovom Zarjavele trobente.

»Djevojka na snijegu«... »Sumrak«, skidaju zvuk četvorke iz Leedsa, ali i trojke iz Beograda.  

 

Opet o »filozofiji« Šarla akrobate 

Može li se govoriti o vezi između novovalne glazbe i UDK-discipline koja nosi oznaku 1 (čitaj: filozofije u znanstveno-bibliotečnoj nomenklaturi)?

Teško...

Jednako je teško, izvan samonametnute kategorijalne sheme smjestiti »filozofiju Šarla akrobate«. No, ako definiramo filozofiju na svoj način, možda to i ne bi trebalo biti nemogućim. (Tim gore po činjenice!)

Filozofija je prvome redu čuđenje, provokacija i kritika... nikako znanost! 

»Ponekad je teško nakon godina i mraka, setiti se zašto neko opet vitla nožem... Oko moje glave«. 

Glazbu smo slušali gledajući na svijet oko sebe. Odlazili smo na koncerte, gledali performanse Toma Gotovca i Kugla-glumišta, okupljali se ispred Kaveza, Zvečke i Blata... sami pokušavali nešto svirati i snimiti. U »Obrazovnom centru za jeziku« slušali smo predmet koji se zvao – filozofija.

Prva je veza uspostavljena. No, ako pokušam definirati kakav je bila ta veza, stvari se kompliciraju. Čitanje knjiga, stripova, magazina (poput Starta), gledanje filmova, bilo nam je puno više nekom »životnom« filozofijom od onoga što smo školski usvajali pod tim imenom.

Zbog toga sam i mogao svojedobno reći: »The CLASH su za moj stav prema svijetu još uvijek učinili mnogo više negoli pročitane filozofske i ine knjige«.

Iskreno, za mene Šarlo akrobata bili su prosvjetitelji poput Joea Strummera!

Bitkovno-događajna i iskazna komponenta njihove uloge u mom životu više je od pukog prisjećanja i prizivanja neke »bolje prošlosti«. Kada se radi o poetici stava iz premisa: »Mali čovek želi preko ceste, preko ceste želi ali ne sme«, onda mu slijedi zaključak koji je puno više od logičkog silogizma: »Preko crte njegovo je mesto«. Sebe vidim kao tog »malog čovjeka«.

To on legetai polachos.

Mnogovrsnost mogućnosti iskazivanja bića/bitka vezana je uz same koordinate mog poimanja filozofije. Kao u mnogočemu sljedbenik Slavoja Žižeka, još više kao učenik Milana Kangrge, zastupam otpor prema konvencijama discipline. Ako ontologija ostaje u granicama statičkog poimanja bitka iz eleatske tradicije (parousia), onda nema baš puno mjesta za »ontologiju događajnosti«. 

Heideggerov termin Ereignis, uz (od Vattima preferirani) termin Verwindung (pregorijevanje, prebolijevanje, ozdravljenje od bolesti), vezan je uz provociranje ustaljenih predrasuda, ali i pijetet prema prenošenju sjećanja, što ja pokušavam uz ovu reminiscenciju na Šarla akrobatu. A provociranje ustaljenih predrasuda, to je i moja definicija filozofije! 

U tom su smislu Alain Badiou, Jacques Rancière... Slavoj Žižek »kvaritelji mladeži« poput Sokrata (ali to je i Šarlo akrobata!).

»Obitelj, Društvo, (građanska) Država, Autoriteti, Totaliteti... Crkva i Nacija... svi su oni dovedeni u pitanje samom temeljnom postavkom rocka«.

Ali zar nije tako i u filozofiji? U tome, držim, i Šarlo akrobata stoji pored mene. 

Ja sam onaj koji ponavlja ono što je davno smišljeno, nikad neću biti prvi i jedini (O, o, o...).

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Marijan KRIVAK

Docent na Filozofskom fakultetu u Osijeku, Zagreb

AkuzatiV - Online magazin

Back to top