Šarlo je nježan… (I dio)

Dan oslobođenja Zagreba

Bio je 8. svibanj 1981. godine. Po dobrom starom socijalističkom ritualu, iz škole smo išli dočekati »štafetu mladosti«. No, nakon toga – (for) something completely different. Radilo se o rock-koncertu... nečemu što je bilo »s druge strane«. Jer, s druge strane društvenog poretka, koji se uzimao kao nešto tek nominalno, dešavala su se »događanja« izvan i onkraj ideološke paradigme. 

Do slobode u YU-socijalizmu dolazilo se  preko rituala rock-glazbe... Ali ne samo preko nje. Bili su tu filmovi, stripovi, kazališne predstave, studentske novine, plakati, fanzini... sve ono što je označavalo eros čovjeka od 16, 17, 18, 19, 20, 21 godinu tih godina.

Ali zašto sada baš – (for) something completely different?  

Zašto je to bilo toliko različito, sasvim drukčije od onoga što smo uobičajeno sretali na koncertima, od Moše, SC-a, Lapidarija do Kulušića? 

Stoga što je svirao Šarlo akrobata!

Nisam ih do tada bio vidio uživo, ali ono što sam čuo od svjedoka njihovih nastupa bilo je (wow!) zastrašujuće. Rekli su: »ma slušali smo Film, Haustor, Azru, Idole, Električni orgazam, Pankrte, Parafe, Lačni Franz, ali ovo... to ne treba opisivati, to je Događaj«.

Event, l`évenement, sluchenie, Ereignis...

Evo nam time prve poveznice između Novog vala i filozofije. Ključni termin zrele faze Heideggerove filozofije (Zgoda, prigoda, događaj) uvodim kao »test-pojam« što bi trebao biti najbliži ovoj, naizgled, nespojivoj vezi među dvjema aktivnostima. 

Naravno, radi se o konstrukciji. Radi se o imaginaciji.

Radi se o projektu.

Opet, hajdegerijanski, radi se o »nabačaju« (Entwurf). Jer, što bi doista, strogo konceptualno, moglo spojiti rock-glazbu i filozofiju?

Ništa... 

Barem, ništa konceptualno, pojmovno, sistemski, ne daj bože, znanstveno!

Stoga će i ovaj moj pokušaj spajanja – naizgled – nespojivog biti osobna imaginacija, osjećaj, slutnja, zapravo ono najvažnije u životu pojedinca.

A to je... sjetiti se, doprijeti do onog podsvjesnog koje čini upravo to – vodi pojedinca do posljednjih stvari, barem kad se o estetičkom čulu radi.

Jer u filozofiji se ne radi tek o common sense-u, radi se upravo o mogućnosti (dynamis) da se propitaju sve predrasude koje opterećuju taj tzv. »zdravi razum«. Jer, ono Umsko, preko osjetilnog, testira i naš doživljaj rocka!??

Zašto?

Pa baš zato što je rock-glazba od svojih začetaka preinačila svekoliki doživljaj svijeta oko nas. 

»Rock-n–roll Um potire građanski raz-um« (navod Pseudo-filozofa!). 

Obitelj, Društvo, (građanska) Država, Autoriteti, Totaliteti... Crkva i Nacija, svi se oni dovode u pitanje samom temeljnom postavkom rocka.

A punk? Onda i Novi val, vanbračno dijete tradicije i estetike Drugog i Drukčijeg? 

Što s njima?

I jedan i drugi sljednikom su futurizma, nadrealizma, dadaizma, suprematizma... zenitizma... svakog -izma što se pojavio početkom prošlog vijeka na braniku tog Drukčijeg!

U kontekstu YU-novog vala Šarlo akrobata bio je drukčiji od tog Drukčijeg.  

»Niko, niko... kao ja... niko, niko... kao ja,
kao ja... kao ja...
I nikad i niko.... Jaaaaaaaa«

Stihovi pjesme Šarlo akrobate s »Paket-aranžmana«, koja se najbliže približila konvenciji klasičnog pop-hita, mogli bi nas zavarati. Čak toliko da je predlagatelj naslova teme planiranog priloga za ovaj Zbornik kazao kako se radi o »narcisoidnoj estetici«. Kao da se uopće radi o nekoj estetici, ako ju shvatimo disciplinarno, filozofski. Jer, estetika bi bila nešto kao spoznaja na razini osjetilnog (Baumgarten), možda i bezinteresnog (Kant).  Dakle, niža razina spoznaje što ne dopire do onog najvišeg, Umnog.

No, ovdje se uopće ne radi o estetici u tome smislu. Ne radi se niti o smislu (dakle, o nečemu što kao »smisao bitak uopće« zanima ranog Heideggera iz SuZ). Radi se, barem u slučaju, Šarla akrobate, o »značenju samog iskaza«. Radi se o značenju diskurza, ako baš želimo govoriti tehničkijim jezikom. Milan je volio »prog-rock«, VD jazz-glazbu, dok je Koja slušao hard-rock...

I što sad?

Što kada u bandu imate tri osobnosti koja svako snažno vuče na svoju stranu? Kako se iz toga izvući? Kako pronaći put do publike? Publike naviknute da joj se podilazi i pokušava joj se dodvoriti ritmom i melodijom. Jedino, iskazom!

Stoga je i glazbeni »značenjski iskaz« ovdje rock-kategorija koja nadopunjuje filozofski događaj.  E sad, baš u tom grmi leži... Šarlo akrobata! 

Baš se ovdje nalaze razlozi zbog čega ovaj band imamo smatrati »posebnim« u ionako »posebnom« Yu-Novom valu. 

 

Šarlo je nježan 

Dakle, iskaz + događaj = Šarlo akrobata na sceni. U neobičnom amalgamu tri snažne osobnosti kreirao se osebujan zvuk i nastup najposebnije grupe u kontekstu YU-Novog vala. Trima bazičnim instrumentima (gitara, bas i bubanj) dodaje se i glas kao instrument.  Kako, dakle, zvuči Šarlo akrobata

Već uvodni taktovi prve pjesme s prvog (i jedinog!) albuma skupine, »Bistriji ili tuplji čovek biva kad...« nesmiljeno nas odvode k odgovoru na to pitanje. Reggae-gitara iz pozadine ulazi u kadar, a pridružuje joj se ritam-sekcija kakvu prije nigdje i nikada niste čuli... plesni bubanj prati gitaru, a bas »poput roktanja neuškopljenog nerasta« (navodim prema sjećanju iz neke davnašnje recenzije!) ubacuje se u tu međuigru instrumenta koji »krote« jedan drugoga. 

Naravno, sve je ovo tek pokušaj opisa, treba čuti taj neobični intro u album. Kako ce cijela stvar razvija dalje?

Od svih kompozicija, zapravo »glazbenih eskapada« koje čine album prvijenac/jedinac Šarla akrobate, za sljednika se predstavljenog uvoda u ploču odabire skladba Pazite na decu (I). In medias res uskačemo u suludu vožnju zvukova i uzvika koje sačinjavaju ovaj »umjetnički komad«. Najprije, čujemo tri instrumenta koji kao da su svirani svaki za sebe. Nakon toga, oni se slažu u nešto što bismo i mogli zvati »akordima«. Ali, kako?

Opet tako da ono što slušamo zvuči prije kao kakofonija, odnosno kaos!

Zatim, počinjemo razabirati glasove trojice članova banda koji, nabrajajući, uzvikuju neke poruke. Te su poruke, ubrzo saznajemo, čitane iz Narodnog učitelja Vase Pelagića, a tiču se odgojnih uputa za roditelje – kako postupati sa svojom djecom?  Vrlo se brzo, pak, profiliraju upozorenja na razne (dječje) bolesti, a posebice na... »sumanutost i ludilo«.  U drugome dijelu iste skladbe Pazite na decu (II), »jezični izričaj« kazuje: »Dete muči crnu mačku, Dete kida lutki glavu«.Tekstualni opis čina destrukcije preokreće predrasudu o dječjoj nevinosti.  Upravo se ovdje prepoznaju afiniteti i glazbenog izričaja trojke koja sebe nazivlje Šarlo akrobata. 

»Misliš li da si ti, a? Nikad? (Fijuuuu)« – Kojin strip s unutarnjeg omota ploče.

 

Sumanuttttost... luuudilooo

Dakle, afiniteti trojke su sve prije negoli napraviti dopadljivu, novovalnu rock-n-roll ploču. Kroz cijelu se eskapadu nazvanu »Bistriji ili tuplji čovek biva kad...« zamjećuju vrlo primamljive melodije i veoma zavodljivi ritmovi. 

U nekim dijelovima kao da slušamo »pravi« rock-n-roll band... Wow, kako to dobro zvuči! (Posebice kad krenu tri udarne, žestoke stvari /3.-5. s A-strane/u nizu). 

Ali...

Svi se ovi »primamljivi i zavodljivi« pasaži namjerno skrivaju iza kompozicija koje lome strukturu klasične rock-skladbe. Ili se sasvim naglo završe, ili se pak razvijaju tako da pojedina skladba »vapi« za završetkom, a članovi banda ne dopuštaju joj da »počine u miru«. (Najbolji primjeri za prvo su »Fenomen« i »Bes«, a za ovo drugo »Sad se jasno vidi« i »Čovek«). 

Dakle, uzvici-iskazi-citati iz Narodnog učitelja – »Sumanuttttost... luuudilooo« – gotovo su programatski i za, uvjetno, normalniji dio albuma Šarla akrobate. 

Što nam to (is)kazuje? U čemu je sadržan gorespomenuti iskaz-događaj? Cui bono?

Upravo u želji da se distancira od cijelog fenomena imagea tadašnje YU-scene! »Image«, tj. nedostatak imagea Šarla akrobate naglašavat će Vlatko Fras.  Jer, za razliku od ostalih, oni su imali Srce i Dušu.  Iako su zajedno istupali s druga dva beogradska novovalna benda koji su čekali prvu veliku ploču –s  Idolima i Električnim orgazmom – Šarlo je, zapravo, bio unikat. (To će se očitovati i u činjenici da su ta dva benda svirala još godinama – »Orgazam« još i danas! – dok se Šarlo-trojka (po)svađala već tijekom snimanja albuma.) Milan, Koja i VD doista su »krotili« svoje instrumente. Istodobno, krotili su i sebe same.  Jer... pokazat će se da su oni itekako bili sposobni napraviti dopadljive, čak i komercijalne pjesme.  

No, ovo kroćenje i »istjerivanje demona« iz instrumenta i sebe, bio je i »nabačaj« (Heidegger) nečega što daleko nadilazi granice umjetničke forme. 

Radilo se o – konceptu. 

Konceptu koji, nažalost, nikada nije ostvaren.

Ugasio se i prije negoli je bio pokrenut... 

Srce i Duša pali su pred (Raz-)umom. 

»Transcendentalna uobrazilja« raspala se pred razumskim pojmovima!    

 

Ljubavna priča

Dakle, ono što je racionalno nedosežno moguće je jedino i tek kroz – ljubav. Nakon tri žestoke prog-rock-punk eksplozije »žestice« – »Fenomena«, »Sad se jasno vidi« i »Rano izjutra« – slijedi ultimativno »smirenje«. Naravno, cum grano salis! »Ljubavna priča« posvećena je statusnom simbolu tadašnjih Jugoslavena srednje klase – »Stojadinu« (Stojadin je ime od milja za Zastavu 101, mali i nekvalitetni automobil, proizveden u Kragujevcu, baš kao i »Yugo 45« Zabranjenog Pušenja!).

»Ljubavna priča« teatarski je komad... jedino što nemamo sliku, ali imamo ton.

Od nasipanja u kanticu »malo mlake vode« do glancanja »niklovane ručke«, zbiva se erotski čin par excellence. 

»Prosečni Jugosloven« pere svog Stojadina.... To je prva »Ljubavna priča«.

Druga ljubavna priča jest ona uspostavljena između Šarla akrobate i tradicije Avangarde. Veza između zvuka i glasa producirana je u tom artističkom nasljeđu.   

Kaotična međuigra instrumenata ovdje je potencirana – kao i »Pazite na decu (I)« – tek kao potpuri za zvučni kazališni komad. Zapravo, to je performans nedjeljnog pranja auta. Ali, kakav... Ne bi ga se posramila niti »Kugla-glumište« (tadašnja najznačajnija alternativno kazališna skupina, bio je tamo i Indoš!). 

S druge strane, »Ljubavna priča« uvodi nas u najklasičniju rock-skladbu cijelog albuma. 

»I samo ponekad« neočekivano je iskreno-intimni iskaz vlastite skromnosti. 

»Stvarno, ja nikad nisam osetio poriv da živim nekim drukčijim životom, da se bavim muzikom il`sportom«. 

Produkcijski, po prvi se puta u ovoj kompoziciji pojavljuje dub-tehnika snimanja, koja će svoj vrhunac doživjeti i na drugoj strani ploče s »Problemom«. Kao da je Šarlo-trojka željela »iskazati«: evo, s Ljubavnom pričom smo se zafrkavali, no zapravo smo tek stidljivi i nesigurni muzičari i voljeli bi da nas takve volite. (Naravno, ovo je moja imaginacija!)    

NASTAVIĆE SE

Tekst je prvobitno objavljen u zborniku ,,Novi val i filozofija“, Jesenski i Turk, Zagreb, 2012.  

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Marijan KRIVAK

Docent na Filozofskom fakultetu u Osijeku, Zagreb

AkuzatiV - Online magazin

Back to top