Žao mi je što sam morao da napišem ovaj tekst

Milion dolara sva vrata otvara. To je pesma, ima na „ju tjubu“ i da bi je neko tamo čuo i da bi je korisnik čuo, mora prvo da ima nalog na „guglu“, da tamo piše da je stariji/a od godina, a onda da klikne da baš hoće to da gleda, iako neki ljudi smatraju da tu ima nečeg uvredljivog i lošeg. Ja sam junački zakoračio oba puta, ne zato što želim da slušam i gledam osobu koja se zove Ana Nikolić koja mi je poznata po svojim pojavljivanjima u tzv. „žutoj štampi“ (kao da danas i ima nekih drugih boja kada govorimo o štampi, ali hajde de) i, nazovimo to, spotovima u kojima se nemilice bacaka glumeći nekakvu strast i nešto, kao, ložeći se, uživa u nekom životu. Eto, napisao sam ime te osobe, a da uopšte nisam morao, na njenom mestu moglo je biti na desetine drugih. 

Kog đavola sam ja uopšte kliktao da bih došao do tog sranja? Zamolila me je osmogodišnja ćerka, koja je tu pesmu čula u školi, ili od neke vršnjakinje u komšiluku ili iz familije. Drugi razred. Okej, ja ne želim da ograničavam svoje dete i namećem svoj ukus i čak, na neki nenormalan način, uživam u žrtvi što preko mog naloga ona sluša sve te Lune, Severine i ostalo što čuje na rođendanima ili odmorima ili jednostavno druženjima. Računam, proći će. Računam, zabrane se ne isplate jer su nekorektne, ograničavajuće i prave kontraefekat. Za mnoga od tih imena ranije nisam znao, ali za Anu Nikolić jesam. Sećam se da su na televiziji puštali neke njene spotove u kojima ona radi apsolutno isto što i u ovom: uvija se, glumata, trese dupetom, trese silikone, pući botokse i kolagene, a sve to u društvu manje ili više depiliranih tipova i nekih plesačica koje kao da su štancovane kod istog plastičara. Svi oni se, takođe, bacakaju, uvijaju, rečju – glumataju, menjajući samo scenografiju, broj učesnika i broj brusa. E, sad... Čujem ja i tekst, ili ono što bi oni nazvali tekstom. Tu nastupa prava unutrašnja borba i sukob uverenja: sa jedne strane tu je ceo taj „parental advajzori“ fazon, koji mi je uvek bio idiotski i očito cenzorski nastrojen, ponekad elitistički, ponekad fundamentalistički reakcionaran, a sa druge ovo od čega mi se prevrće utroba i diže kosa na glavi, a i svaka dlačica pride. Nekada je ta nalepnica bila, skoro pa garancija, da se nešto subverzivno dešava, da postoji neki znak pobune: generacijske, socijalne, bilo kakve. Zbog toga je prezrenje prema upozorenjima koja treba da me spreče da nešto vidim, čujem, ili ocenim sam za sebe bilo nešto što sam pažljivo negovao. Otpor i podsmevanje tome podržavao. I još uvek sve to isto radim, razume se. Međutim... 

Znajući dotičnu izvođačicu po jednom neverovatnom medijskom gafu, odlučim da baš obratim pažnju na to šta moja osmogodišnja ćerka sluša i uz šta đuska; do juče je, što se kaže slušala „Vrapčiće“, „kockicu“ i ska, da kažem i to da je sa dve godine znala da otpeva refren od „Sabatona“ Atero dominatus“, ali sam shvatio da u njenoj glavi sada duvaju drugi vetrovi. Dobro, znao sam da će do toga doći, a znao sam da ne želim da budem cenzor. Dakle, šta ta Ana Nikolić ima da kaže, a što žele da čuju oni kojima nije ni namenjeno, tj. do njih ne bi trebalo ni da dopre. Ona, dakle, poručuje da milion dolara sva vrata otvara. To, naravno, znamo i sami, jasno je u kakvm svetu živimo. Ta suma otvara vrata u istoj meri i u zemljama perifernog kapitalizma poput Srbije i ostalih zemalja Istočne Evrope, zemljama Trećeg, ali bogme i Prvog sveta koje tako vole da tvrde da su svi drugi korumpirani osim njih. Setimo se samo slučaja Borisa Berezovskog koji je višestruko manjom sumom od miliona kupio državljanstvo Ujedinjenog kraljevstva, gde drugi, navodno jednaki pred zakonom prolaze kroz višegodišnje procedure, češće neuspešno nego uspešno. Zašto je ova digresija važna? Važna je. Ana Nikolić, dakle, u svom neznanju dotiče funkcionisanje sistema, ali to ne deluje nimalo subverzivno (naravno, to nije iznenađenje), već naprotiv, sve to slavi, glorifikuje, nemilice se bečeći, prseći i trteći. Tako ona dolazi, po svemu sudeći neuspešno, do miliona o kojima peva. Ali, ne samo tako. Pomenuh da mi je poznata iz tabloida koje pročitam dok kupim cigarete: sve im je na naslovnici i jedino naslovi su važni. Tako sam, između ostalog, saznao da je ona pre nekog vremena rentirala, najbukvalnije iznajmila, dvogodišnjeg kineskog dečaka pokazujući ga „novinarima“ koji su potom prilježno objavili priču o tome kako je pomenuta šetajuća kolekcija plastičarskih zahvata humana jer pomaže dečaku-žrtvi katastrofe u Fukušimi, znači zemljotresa, cunamija i nuklearnog incidenta. Stvar je provaljena brzo, to sam saznao takođe sa neke naslovnice dok sam čekao kusur na trafici, ali to nikome nije smetalo; ni muzičkim urednicima (ako takvih uopšte ima) radio i TV stanica koje puštaju ta sranja, ni onima koji i dalje pišu o njoj, ni njenim kolegama i koleginicama, a ni njoj samoj... Niko tu ne oseća ama baš nikakav blam, grižu savesti još manje.

Ne moramo ni da se udubljujemo u ceo taj „fenomen“ da bismo videli kako je to sve jedna holivudska matrica, u ovom slučaju slučaju je uzor Anđelina Džoli, čija je medijska usvajanja jadne dece pokušala da imitira nešto što neki nazivaju pevačicom, a kažu da dolazi iz Paraćina. Oni koji su o tome pisali i snimali priloge imitiraju one koji to isto rade sa Anđelinom Džoli, dok otkupljuje klince kao kućne ljubimce. Tako nekako. Valjda se ta medijska humanost dobro odražava na popularnost ili kako to već ide sa pranjem savesti. To, se, jamačno radi istim tim milionom dolara. 

Sve mi ovo prolazi kroz glavu brzinom munje, dok se taj isprazni refren ponavlja po ko zna koji put u devedeset sekundi. Rekoh već, sve je to tačno, a uz to ga i Ana Nikolić sa efektom na vokalu koji je proslavila Šer i ponavljajući bez milosti, uzdiže na nivo vrhunske mudrosti i cilja u životu. Tu ja prelomim, teška srca, i kažem ćerki da isključi to sranje, otpočinjući jedan razgovor, nezgodan, u kome ne znate da li sagovornik može da razume o čemu se radi. Rekao sam i ono čuveno: „Kada još malo porasteš, biće ti jasnije“, iako je sasvim dobro razumela, u skladu sa svojim mogućnostima. 

Ipak, iako možda liči da priča ima srećan kraj, bar ova epizoda, meni je žao zbog svega:

- žao mi je što sam usvojio taj parental advajzori, što sam se iza njega na neki način sakrio;

- žao mi je što ta jadna deca upijaju jedan bolestan pogled na svet;

- verovali ili ne, žao mi je Ane Nikolić;

- najviše od svega, međutim, žalim što sam morao da napišem ovaj tekst.

 

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Nenad GLIŠIĆ

Aktivista i pisac, Kragujevac

AkuzatiV - Online magazin

Back to top