Turbo folk - (polu)svijet oko nas

Ne volim turbo-folk, ali ne volim ni kolače od sira, što ne znači da ti kolači nisu nekome ukusni. Istina je, doduše, da se kolači od sira ne vozaju uokolo u Range Roverima, da nisu kičasti, nekulturni, istina je da kolači od sira ne promoviraju niske strasti, plastiku, tupoću, konzumerizam, alkoholizam, voajerizam, kurvaluk, lobotomiju... Zbog svega toga, više cijenim kolače od sira i ljude koji vole kolače od sira, od ljudi koji vole turbo-folk. Poprilično jednostavna formula.

Opet će biti "pazi, generaliziraš!", ali, eto, ja još nisam sreo ljubitelja kolača od sira u potkošulji sa čačkalicom u ustima, u Zagrebačkoj banci, koji dolazi do službenice i pita "ša' ima mala", dok čačkalica u zavodljivom ritmu pleše na usnicama.

Nisam ja jedan od facebookovih "ušminkanih antiglobalista" koji ce sada osnovati grupu "Mrzim turbo-folk i čačkalice" pa po zidu iste te grupe lijepiti gomile Youtube linkova sa indie bendovima za koje nitko nije čuo, ali da me s vremena na vrijeme zgrozi turbo-folk stanje uma moga naroda, priznajem zgrozi me.

Ležim u toplim ljetnim noćima, pokraj otvorenog prozora, slušam u blizini, restoran, svadbe, pijanstvo, Mile Kitić pjeva kako "sneg pada a zima nije, mene hladi a tebe grije", i pitam se:

"O Bože, ako si imalo indie, zašto oca moga nisi prosvijetlio da kupi plac blizu Mochvare, KSETA ili barem Routa 66, da ne moram tonuti u san uz melodije zbog kojih kobre iz pletenih košara u transu vire?"

Na to će žena moja draga:

"Majmune, zatvaraj prozore da ne bi kobru uistinu ugledao, ulaze nam komarci, idi na balkon sa Svevišnjim ćakulati."

Ali, šalu na stranu, susrećem klince na ulici iz čijih mobitela "udara u glavu ko šampanjac", to donose od doma, ta djeca čiji su roditelji apsolutno nezainteresirani za bilo kakav oblik edukacije i animiranja svoga potomstva, postaju lobotomirana zatucana masa, koja će kada odraste nastaviti njegovati "kulturu" balkanskog ćumeza.

I to je pogubno.

Meni i dalje nije jasno zašto je u očima pravih Hrvata i Katolika "joint" najveće zlo na svijetu dok im u isto vrijeme kćerke u "dopičnjacima" defiliraju kućom po uzoru na svoje Grand produkcija idole? Kakav je to poremećeni sustav vrijednosti? Kakav je to roditelj koji će nakon što mu ta ista maloljetna kćer dode doma sa trbuhom do zuba, reći "nisam je tako odgojio"? Istina je, nisi je tako odgojio, nisi je nikako odgojio, odgojio ju je turbo jebeni folk, a nesuđeni zet koji ti je podario unuka se nalazi negdje u alkoholnoj izmaglici tvoga dragog djeteta.

Pogubnost turbo-folka se ne nalazi isključivo u lakim notama i infantilnim tekstovima, on se infiltrirao u sustav vrijednosti kojeg čini nakaradnim, kao na traci izbacuje lobotomirane pojedince koji čine gomilu, čopor za koje je poezija, književnost, emocija, samo prdež u vjetar. I to je ono što me jedi.

To je onaj paradoks revnih čuvara reda i mira, koji uredno obilaze klupice u parkovima, pretresaju džepove, skanjivaju se nad litrama bambusa koje "drogeri loču", dok im ne pada na pamet zaviriti u Ludnice, Pashe, Necove, MM-e, gdje bijelih crta ima više nego na zebri u savani.

Neka zavire malo u to grotlo svega onoga što poništava sve humane i civilizacijske napore rijetkih pojedinaca koji bi ovaj balkanski ćumez željeli učiniti boljim, ali, ne ide brate, turbo-folk svijest ovoga društva vodi nas ravno u centar dreka u kojem ćemo još dugo da ostanemo, baš kao iz priče o ona dva crva, jer drek je očito naša rodna gruda. 

Mihael PINTER

Zagreb

AkuzatiV - Online magazin

Back to top