Ljudi su stranci (Termopil na dnevnoj bazi)

Izlazim tako pre neki dan iz vrtića u kojem na brigu tetama ostavljam svog prestolonaljednika i na samom izlazu se gotovo sudarim sa školskim kolegom iz osnovne škole, koju sam ima sada već gotovo dvadeset godina završio. Viđamo se mi i inače, onako ponekad samo "mahnemo kroz prozor kola" ili klimnemo glavom u gužvi u prolazu, tek toliko da zadovoljimo formu poznanika i negdašnjih kolega.

No, ovoga puta, sretosmo se baš onako jedan na jedan, svaki na svojoj strani hodnika uz podmuklu tišinu i kurtoazno pridržavanje vrata s njegove strane, kao da je riječ o liftu ili tramvajskim vratima, pa eto da ne pobjegne. Taman dok sam u glavi vrtio monolog o besmislu tog čina, prožet i zapečaćen vulgarnošću čiji konačni ishod i sažetak glasi:

"Koju p.... materinu mi držiš vrata!?"

Situacija je krenula točno onim neželjenim tokom, kakav sam i predviđao za vrijeme prethodnog monologa. Od ulaznih vrata u zgradu vrtića, do izlazne kapije, proteže se betonska staza duga desetak metara bez mogućnosti izbora i eventualnog uzmaka, svojevrsni Termopil kako će se kasnije pokazati. Dva koraka je ispred mene na toj predugačkoj stazi moj kolega, što je sasvim dovoljan razmak koji nas ne stavlja u poziciju izlišnog razgovora, jer, hej pa ne hodamo jedan pokraj drugoga!

Ali, ono sasvim nepotrebno, možda pristojno, ali u suštini sasvim nepotrebno držanje vrata tu dolazi na naplatu. Nekakvim nepotpunim, poluzaokretom glave bez kontakta očima, kolega daje do znanja da upravo uspostavlja komunikaciju baš samnom, i to pitanjem:

"Šta ima kod tebe?"

Upadam u misaonu provaliju, onaj uski, klimavi, drveni mostić u koji sam polagao posljednje nade i vjerovao naivno u izostanak ovakvog razvoja situacije se urušio, uz dim, buku i prašinu dolje na dnu klanca beznađa gdje nisko raslinje dominira.

A jebemti. Mislim, šta bi ja sada trebao sažeti dvadeset jebenih godina u sedam metara preostale betonske staze? Kakvo je to pitanje uostalom? I on i ja smo svjesni apsolutne reciprocitetne nezainteresiranosti za život moj a bogami i njegov. Jer da tome nije tako, ne bi dvadeset godina čekali situaciju u kojoj ćemo postaviti jedno takvo pitanje. Ili je on i dalje samo pristojan?

Kakva je to pristojnost, koja zapravo predstavlja sasvim nepristojno sabijanje dvadeset godina smjeha i suza, boli i ugode, u desetak koraka nakon kojih će možda opet proći isti broj godina do nekog novog neizbježnog susreta? Šta nam je činiti u tih deset koraka? Čestitati si dvadeset Božića, Uskrsa i Novih godina? Izraziti saučešće za eventualne pokojnike u tom periodu? Čestitati jedan drugome na rođenju sinova? Vjenčanje? Rođendani? Imendani?

Naravno, čitav ovaj monolog je stao u moj jednostavan i sasvim očekivan odgovor, ponajprije očekivan od strane njega, jer da sam mu krenuo u svibnju 2013-e čestitati Božić u zimu 1995. godine, mislio bi da sam lud. 

Ovako, rekavši: "Ma, ništa."... ja sam savršeno normalan lik, baš ništa se nije dogodilo u proteklih dvadeset godina prijatelju moj. Naravno, da bi se čitava priča nastavila odvijati u tom "normalnom" tonu, za očekivati je bilo moje protupitanje:

"A kod tebe?"

E tu se malo z a j e b a o. Sada sam već poprilično ljut i inatljiv, šutim, neka se peče, okreće kao na ražnju ovih preostalih pet koraka. Osjeća se nelagoda, ona neugodna tišina, prazan prostor, vakum. Nakon nekoliko sekundi kroz mucanje izazvano danom situacijom, dopre do mene glas:

"I tvoj isto ima tri godine." (!?)

Pretpostavljam da misli na dijete, ipak smo ispred vrtića. Jedino što me muči je nesigurnost interpretiranja, naime ne znam jel to on sad mene pita da li mi sin ima tri godine kao i njegov, ili on to konstatira s obzirom da me vidio kao i ja njega nekolicinu puta sa djetetom u gradu na ulici.

Uzimam konstataciju kao opciju. Šutim.

Sada se već da oprostite uzjebao, od kurtoaznog pridržavanja vrata do neugodnjaka u sedam koraka. Baca se na kvaku od ulazne kapije, kao Inzaghi u šesnaestercu. Kad ono, njegov metalik srebrni VW Passat, 1.9 TDI na parkingu stoji tik uz moj VW Polo 1.4 TDI. A do parkinga od kapije, barem tridesetak metara popločanih dobrim namjerama.

Ipak, nisam toliko đubre kakvo katkada žarko poželim biti. Odmah nakon metalnih vrata dvorišta, staza se račva, ravno, lijevo i desno. Parking je ravno, ja uz "Aj" namjesto "Bok", svjesno skrećem lijevo. Odlazim na  bespotrebnu polukružnu šetnju po parku, koja analogijom sasvim odgovara njegovim bespotrebnim zaokretanjem glave i začetkom komunikacije. Gledam ga iz daljine kako ulazi i pokreće auto, sitnim koracima najzad stižem okolnim putem i ja do svog auta. 

Misao dana: Pridržavanje vrata može biti čin pristojnosti i odraz kulture i bontona, sa druge strane, ne valja svakome pridržavati vrata, kasniji epilog tog poteza postane puno veći teret no što težina samih vrata predstavlja. Naravno, ako ste "normalni", zanemarite ovo, izmijenite nekoliko izlišnih rečenica, nabacite smiješak i ne obazirite se na veleumne vratolomije dokonih mudrosera.

 

Mihael PINTER

Zagreb

AkuzatiV - Online magazin

Back to top