Van Morrison, hermetični genije

Van Morison, jel’ to onaj što je umro? Ne! Ovaj Morison je vrlo živ(ahan). Rođen je u Belfastu 31. avgusta 1945. godine, kao sin-jedinac muzički orijentisane porodice, pod krštenim imenom George Ivan. Počeo je da piše poeziju u 11. godini. Uporedo je uzimao časove muzike, te je već u trinaestoj kompetentno svirao gitaru, harmoniku, saksofon, što su mu i danas omiljeni instrumenti. Godine 1959. je shvatio da u školi gubi vreme, te se već kao klinac posvetio muzici. Sa legendarnom grupo “Them“ radio je od 1964-66, snimivši dva albuma uz nekoliko ritam i bluz klasika, pre svih “Gloriju“. Nakon napuštanja grupe, Morison se vraća u Belfast, a ubrzo na poziv producenta Berta Bernsa, odlazi u Njujork. Posle mnogih peripetija, ova se saradnja završila sa nekoliko singl ploča, dva nedorečena albuma i – smrću Berta Bernsa, decembra 1967.

Iako nezadovoljan početnim ostvarenjima, Morison je imao sasvim jasnu viziju svog budućeg delovanja. Ljudi iz “Warner Brothers“ su uočili njegove potencijale i napravili sa njim ugovor tako da je Van imao potpuno odrešene ruke. Legenda kaže da je LP “Astral Weeks“ (1968) jedan od najvećih i najneuobičajenijih albuma u istoriji muzike. Sadrži osam numera koje odišu životom, čarobnom lepotom i kontinuiranim improvizacijama, kako vokalnim, tako i instrumentalnim. Ceo album je snimljen u jednom dahu, u dva osmočasovna termina. Potpuno je akustičan i mešavina je džeza, roka, folka i klasike, dok su tekstovi čista poezija. Gledano u celini, udarna snaga je Morisonov fantastičan vokal i jedna značajna inovacija: akustični bas koji otkida baš kao što je u funkciji solo instrumenta. Teško je i zamisliti da je autor ovog remek dela tada imao samo 22 godine!
Već sledeća ploča, “Moondance“ (1969) bila je proizvod znatno šireg instrumentalnog opsega, ali nekako mekša (čak je i Josipa Lisac na svoj album “Made in USA“ uvrstila dve teme). Ipak, jedna pesma je pravi “astralni“ biser (“Into the Mystic“). Ubrzo se preselio u Vudstok, zajedno sa ženom i prijateljima, puno je nastupao i – bio srećan. Kažu da Morison u takvim euforičnim stanjima pravi nešto manje dobre ploče (zaista lošu nije nikada napravio!).
Nakon razvoda, pada u depresiju, a tada je i najmoćniji! Predivan album “St. Dominic’s Preview“ (1972) je mahom akustičan, a vrhunac svoje divne sumornosti dostiže u jedanaestominutnoj numeri “Listen to the Lion“ (kada je slušate, ugasite svetlo, napunite čašu, pripalite šta imate i – odjezdite daleko iz ovog pakla). Ništa slabiji nije ni naredni LP projekat, “Hard Nose the Highway“ (1973), sa uvodnom temom pod naslovom “Snow In San Anselmo“ (slušati uz paralelno čitanje Oklopčićevog “CA Bluesa“, gde se na divan način spominje).
Godine 1973. skupio je dobre muzičare (“Caledonia Soul Orchestra“) i krenuo na put po Evropi i Americi, održavši pregršt savršenih koncerata, što je rezultiralo istim takvim duplim albumom “It’s Too Late to Stop Now“ (1974). Nema naknadnih nasnimavanja, a “žive“ verzije su, uglavnom, čak i bolje od studijskih. Oktobra 1973. proveo je nekoliko “kontemplativnih“ nedelja na jugu Irske. Kada je irski auditorijum to saznao, zahtevao je da od televizije da se napravi intervju. Trebalo je, po dogovoru, snimiti emisiju dvosatnog trajanja. Morison je bio arogantan, zahtevao je koncertni klavir u studiju, insistirao na prisustvu svoje mnogobrojne pratnje. Na kraju, klavir nije ni pipnuo, bio je sasvim škrt na rečima, otpevao je nekoliko akustičnih stvari. Montirana emisija je, shodno tome, trajala samo pola sata!
Odmah nakon toga, Van se vratio u Ameriku i prepun otadžbinske inspiracije, snimio je jedan genijalni album (“Viedon Fleece“, 1974), vrativši se mističnoj akustici “Astral Weeksa“.
Nakon serije džez-bluz nastupa po Evropi i Americi (1974), Morison se za duže vreme povukao iz javnosti. Ubrzo su zakolale tužne priče o “pravom“ razlogu: da se posvetio geštalt-terapiji, keltskoj mitologiji ili Jungovoj psihologiji, da je snimao sa “Stonesima“, “Pretty Thingsima“, “Crusadersima“... Zapravo, samo se odmarao od napornog višegodišnjeg rada. Uz to učestvovao je u realizaciji “Stone Alone“ albuma Billa Wymana (1976), kao i na legendarnom “Last Walz“ oproštajnom nastupu “The Banda“.
Posle trogodišnje pauze nastavio je sa snimanjem solo albuma, od kojih valja izdvojiti u prvom redu, “Common One“ (1980), čiji su i omot i muzika pokrenuli nove fame o njemu – da izučava drevne filozofije, komparativnu religiju,ideje spiritualnog isceljivanja, te da se usavršava u poznavanju engleske literature.
Dobar deo 1984. godine Morison je proveo u Evropi. Jula meseca na jednom rok festivalu, nakon nastupa “In Tua Nua”, “UB40”, “Santane” i Boba Dylana, na scenu se vratio Dylan, u pratnji Vana Morisona. Na oduševljenje prisutnog naroda izveli su nekoliko starih favorita, uključujući istorijsku verziju “It's All Over Now Baby Blue”. Svirka ih je toliko razgalila, da su pristali i na intervju (sic!) iza pozornice. Zamislite, intervju je vodio mladi i nadobudni Bono Vox (“U2”), Vanov sunarodnjak. Kada se tekst razgovora pojavio u “Hot Press” magazinu nekoliko nedelja kasnije, teško da se iz njega moglo nešto saznati o ove dve velike muzičke enigme. Dylan i Morison su na nespretna Bonova pitanja odgovarali samo sa “yeah”, “nah” i sličnim jednosloženicama.
Album “No Guru, No Method, No Teacher” (1986) sniman je preko sedam meseci u Kaliforniji i Londonu i predstavlja još jednu potvrdu Vanovog maglovitog irskog karaktera. U jednoj od numera optužuje neke da su mu pokrali pesme, pokrali reči, pokrali melodije. Kasnije je objasnio da je mislio na takve kao što su Springsteen, Brady, ili Seger, koji su ga jednostavno kopirali.
Dvadeset i četvrta ploča, simboličnog naslova “Too Long In Exile” (“Predugo u izgnanstvu”) sadrži elemente Morisonovih perioda, od lirskih (depresivnih) preko džeziranih do onih “raspevanih”. I ovaj put svira gitaru, usnjak i saksofon, a vokal mu je standardno dobar, crnački. Kada smo kod crnaca, John Lee Hooker Morisonu uzvraća posetu i učestvuje u dve numere. Jedna od njih je nova, “hookerizovana” verzija legendarne “Glorije”, koja ima furiozan završetak zahvaljujući Hookerovoj praštavoj gitari. Poslednja numera na ploči je, naravno, dugi, prelepi, klasični bluz. Bluz je ipak pitanje duše.

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Svetozar Cele DUNĐERSKI

Profesor pedagogije na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu

AkuzatiV - Online magazin

Back to top