THE BEATLES – Revolver

Celetova ,,Istorija na 33 obrtaja“

Emi / Paralophone, avgust 1966.

Iz LP opusa takve grupe kao što je „The Beatles“ izbor najreprezentativnijeg albuma (time i najuticajnijeg) gotovo da je čisto subjektivna kategorija (da ne govorimo o onim okorelim stounsovcima, prema kojima je muzika „Beatlesa“ čista naiva i dekadencija). U najmanju ruku, slušateljstvo je podeljeno na ljubitelje ranog i kasnijeg „Beatles“ stvaralaštva. Tu negde na granici, nešto bliže ovom potonjem periodu, kao prethodnica (verovatno prehvaljenom) „Sgt. Papper’s“ - smestio se LP „Revolver“.

Ono što su započeli na prethodnom albumu („Rubber Soul“) – znatno ozbiljniji aranžmani, raskošnija produkcija, potpuniji instrumentarij, bitan pomak u serioznosti tekstova – „Beatlesi“ su u četrnaest pesama „Revolvera“ značajno usavršili a da nisu zalutali u individualne ego-tripove, čemu su, čini se namerno (uz izdašnu pomoć probranih narkotika), pribegli na glomaznom „Belom“ albumu. Ali, ono što je možda najvažnije: baš u vreme izlaska „Revolvera“ za sva su vremena završili sa koncertnim nastupima (poslednji koncert održali su tačno 29. avgusta 1966. u San Francisku; „krovovski“ Let It Be pothvat se, valjda, ne računa). To im je omogućilo veći mir u studiju i potpuno predavanje kreiranju savršenijih studijskih tvorevina, sve više uklopljenih u aktuelnu psihodeliju. Ukratko, konačno su ozbiljno shvatili svoju, zašto ne reći - umetnost.

Pojedinačni doprinos svakog člana lako je uočljiv. Lennon je zvezdane trenutke dostigao u tri svoje pesme (ovo "svoje" treba shvatiti uslovno, jer su John i Paul zaista manje-više zajednički formirali kompozicije koje su potpisivali uvek kao tandem Lennon-McCartney). Sklonost introspektivnom izrazu manične usamljenosti najbolje je izrazio u pesmi „I’m Only Sleeping“, maestralno prošaranoj gitarskim deonicama emitovanim obrnutim smerom. Narednu „She Said She Said“ američki kritičar Robert Christagay definisao je kao istovremeno jednu od najtežih i jednu od najbanalnijih pesama „Beatlesa“. Konačno, kompozicijom „Tomorrow Never Knows“ (inače poslednjom na ploči) John je svom prijatelju Georgeu pokazao kako se pravi psihodelija-indijština, uz sve sitar, obrnuto reprodukovane trake i asocijativni tekst. McCartney, kojem se često (uglavnom s pravom) spočitava preterana jednostavnost, posebno u post-beatles dobu, autor je nekih od najboljih pesama na „Revolveru“ (i uopšte „Beatlesa“). To se, pre svega, odnosi na nezaboravnu „Eleanor Rigby“, posebno njene predivne gudače. Odmah iza nje su „Here, There and Everywhere“ i, ukrašena hornom Alana Civila, „Far No More“. Što se Harrisona tiče, imao je šanse da se iskaže u čak tri svoje kompozicije, nadasve kao „uvodničar“ albuma (čvrsta i prva rokerska „Taxman“). Uspešan pokušaj je i „I Want To Tell You“, dok „Love You To“ predstavlja njegovo viđenje istočnjačke psihodelije. Konačno, Ringo je dokazao da nije samo puki najgluplji beatles, već i originalan bubnjar (posebno ga je cenio Lennon), čije su "male tajne" u svojim malim studijima predano pokušavali da uoče i "skinu" brojni američki rokeri. 

Da zaključimo, „Revolver“ je za mnoge muzičke poštovaoce možda jedan od najboljih rok albuma uopšte, shodno tome - najcelovitiji i najpostojaniji LP koji su „Beatlesi“ ikada napravili.

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Svetozar Cele DUNĐERSKI

Profesor pedagogije na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu

AkuzatiV - Online magazin

Back to top