Krivine

Berlin, tetovirani grad

Berlin je grad koji ne krije svoje rane, reče mi jedan drug. Shvatio sam šta je htio da kaže kad sam došao u taj grad koji je presjekao istoriju na dva dijela da bi onda istorija presjekla njega isto tako. Kada su se 16. avgusta 1961. Berlinci probudili, sa nevjericom su shvatili da im je grad podijeljen na pola, gomila cigli dugačka skoro 160 kilometara će narednih skoro pola vijeka dijeliti brojne postojeće i moguće porodice, ljubavnike i prijatelje. Nakon što je pao Berlinski zid, Evropa je slavila ujedinjenje, evropski san se dizao iz pepela, a za to vrijeme su kod nas preko noći iz zemlje izranjali brojni drugi zidovi koji su na pola presijecali postojeće i moguće porodice, prijatelje i parove. Jedan san se rađao, drugi, onaj jugoslovenski se davio u krvi, otprilike onako kako je i nastao,  da bi od njega na kraju ostala samo jalova nostalgija koja je možda više žal za mladošću nego žal za jedinstvom svih ljudi bez obzira na razlike. Omaleni pehar sreće koji je Bog odredio ljudima se tih godina prelio sa jednog na drugi kraj Evrope, a šta je dalje bilo, svi znamo.

Kada su se spojile Istočna i Zapadna Njemačka, najveći sudar te energije se dogodio upravo u Berlinu koji je bio simbol podjele. Ljudi sa istočne strane, koji bi bili ubijani ili zatvarani ako bi pokušali da preskoče zid nisu vjerovali da se gvozdena kontrola države raspada pred njihovim očima, a bili su ubijeđeni da će trajati još bar sto godina. Na nekim mjestima je nevjerovatno koliko u oči upada odsustvo Zida jer toliko se često dešava da dvije strane ulice izgledaju kao dva svijeta. Na jednoj strani su stare secesionističke zgrade sa bogatom ukrašenim fasadama, na drugoj sive komunističke napravljene samo da spartanski ispune svrhu, nikako da budu suvišno lijepe. U stvari i to odsustvo ljepote je svojevrstan izraz marksističke estetike. Luksuz je odlika buržoaskog morala i kao takav nepotreban. U stvarnosti, te dvije strane se ni danas nisu do kraja ujedinile jer su ljudi sa istočne strane više ličili na ljude iz Češke, Poljske ili Mađarske nego na svoje komšije s druge strane Zida. Još uvijek ima nostalgičara za tim vremenima podjele, a dok je njih i Zid će da živi.

Cimer mog prijatelja je proveo godinu i po dana u zatvoru jer je pokušao da preskoči Zid. Kaže: “Ja sam pokušao da ga preskočim, uhvatili su me, a pošto nisam bio član nikakvih prodemokratskih organizacija, dali su mi samo godinu i po.”

Taj famozni zid nad kojim sada svi često i bez ikakvog prava vježbaju svoj altruizam i čovjekoljublje zaboravljajući kako je i zbog čega nastao ustvari nije bio samo jedan zid već dva zida između kojih je bio nekada i veoma širok brisani prostor ničije zemlje. Čitave kuće su se zadesile na tom brisanom prostoru između dva zida jednog Zida koji ustvari nije ništa drugo nego ona razlika između matematike i života, između karte i grada koji je na karti, između ideje i stvarnosti. Činjenica da u matematici linija nema debljinu nema nikakvog značaja u stvarnosti, jer se u tom procjepu između dva svijeta znala naći i jedna crkva iz sedamnaestog vijeka i kao takva morala je da bude srušena. Crkva kojoj je inače dužnost da posreduje između dva svijeta nije mogla da izdrži to brisanje metafizičke podloge, preko noći je postala samo zidanica na živom pijesku istorije.

Najkrupnija razlika između ta dva Berlina je svakako Potsdamer plac, trg na kojem prije ’89. nije bilo baš ničega osim nekakvih ubogih kućica, a sada je tu nešto što više liči na Menhetn nego na klasični evropski trg. Čitavi nizovi nebodera od stakla i čelika u američkom stilu modernih Vavilonskih kula građenih da dopru do boga Novca uspinju se iznad zemlje u kojoj još uvijek čame kosti snova i ljudi koji su pobijeni radi tih snova. Hitler je bio spreman da pobije čitav svijet da bi ostvario svoj san o germanskoj nadmoći i hiljadugodišnjem Rajhu. Oni koji su došli nakon njega nisu bili tako otvoreno krvoločni, ali su za svoj san o jednakosti svih ljudi ili čemu već jednakom brzinom slali ljudi u vječna lovišta. Čini se da ne postoji granica žrtve koju su ljudi spremni da stave na pijedestal nekakvog varljivog i maglovitog sna čije će plodove da ubiraju neke druge generacije. Ili je to samo prikriveni nagon za ubijanjem i ništa više?

Ne može čovjek da se ne zapita šta je ostalo od svih tih megalomanskih ideja i carstava osim miliona mrtvih i razrovane zemlje. Ima li išta postojano što je izdržalo sve te promjene? Odgovor mi se neočekivano ukazao dok sam se gubio u ogromnog lavirinta memorijalnog spomenika pobijenim Jevrejima u Drugom svjetskom ratu.

Taj memorijal građen da bude spomenik srama, podsjetnik i upozorenje novim generacijama, nalazi se, kako bi to rekao Zuko Džumhur, na cigar hoda od Brandenburške kapije, a i u tome ima svojevrsne simbolike. Sastoji se od stotina  granitnih ploča dužine oko dva metra, a visine takve da se na neke može sjesti, pa do nekih koji su višlje od tri metra. I svi su savršeno ispresijecani desetinama uskih staza tako da spomenik podsjeća na veliki lavirint što na neki način i jeste jer je tako lako izgubiti se u njemu. Te ploče najviše izgledom liče na granitne grobnice koje se izdižu iznad zemlje. Ali isto tako mogu da podsjećaju na gomile leševa. I upravo je ta neograničena asocijativnost ono što mu daje snagu. Dok čovjek hoda kroz taj spomenik, ne može, a da ne postavlja pitanja, zašto su različite visine, zašto nigdje nema ni jedne jedine riječi, zašto je podloga neravna tako da se čas uspinješ, čas silaziš, i uopšte ima li nekakva jedinstvena poruka? Sumirano u ono vječito pitanje, šta je umjetnik htio da kaže? Taj spomenik je simbol onog velikog razdora koji je nastao u njemačkom društvu nakon što se završio rat, kad je došlo do otriježnjenja od kolektivne ratne histerije. Taj sukob je dobrim dijelom bio i sukob generacija kada su oni koji su za vrijeme rata bili djeca stasali dovoljno da upitaju roditelje šta su oni radili tokom rata? To suočavanje sa prošlošću novih generacija je bilo bolno kao što se može i zamisliti, i iako mu se ne može poreći iskrenost, žar da se istrijebe svi ostaci Hitlerovog nasljeđa bio isti kao i kod onih koji su ga gradili. Drugačije nije moglo da bude.

Ono što je najfascinantnije u svoj toj priči jeste to da je boju za taj memorijal proizvela ista fabrika koja je proizvodila gas za gasne komore. Paradoksalnost te činjenice naprosto ostavlja bez riječi. Čovjek ne može da se ne upita kako je moguće da je ista kompanija i učestvovala u istrebljenju Jevreja i pomagala da se podigne spomenik koji će u isto vrijeme biti njihov vječni pomen i sramota onima koji su to radili. To je svojevrstan odgovor na ono pitanje o postojanosti ovozemaljskih stvari. Snovi umiru, ljudi izginuli za njih se zaboravljaju, ideologije završavaju na smetljištu istorije, ali novac koji je sve to omogućavao ostaje tu i ostajaće na vijeke vjekova da bude na usluzi svima koji ga budu trebali. I ništa novo nema pod suncem.

Još jedan od ostataka Hladnog rata u Berlinu su ambasade koje obučene u nova ruha kao da i dan danas vode svoje tihe ratove. Niko kao te ogromne ambasade ne pokazuju sujetu onih koji su ih gradili. Velika zgrada američke ambasade je smještena odmah uz Brandenburšku kapiju, taj simbol cijele Njemačke, kao da su time htjeli da poruče da su oni centar, uvijek i u svemu. Britanska ambasada, udaljena par ulica, građena u ekstravagantnom postmodernističkom stilu u prvi plan ističe ogromnu britansku zastavu koja kao da natkriljuje ne samo pola zgrade, nego i pola ulice. Najveća je, naravno, ruska ambasada, koja izgleda kao da bi u nju mogao u slučaju evakuacije da se smjesti cjelokupan ruski državni aparat sa sve porodicama činovnika.

Iako je Berlin prepun muzeja i zatvorenih i otvorenih, iako ima čitavo jedno ostrvo puno muzeja, Berlin sam je jedan veliki muzej na otvorenom i to ne zbog nekakvih spomenika, starih zgrada ili priča koju neka mjesta nose. Berlin je jedan od najljepših muzeja grafita, jedinstvena izložba koja ne prestaje. Nisu to samo mala remek-djela potpisa, ili ogromni murali na još većim zgradama, to je sveukupnost svega toga, kao da su se sva ta išarana vrata, zidovi i stubovi podigli na viši nivo postojanja i postali odraz same duše grada koja je progovorila kroz ruke i sprejeve svih onih koji se osjećali klaustrofobično među sivim praznim zidovima nekada važnih zgrada. Berlin je kroz njih postao tetovirani grad. Iza svake slike stoji priča, iza svake priče stoji čovjek, iza svakog čovjeka stoji bezbroj stvari koje su ga oblikovale, bezbroj rana koje su ga tjerale da progovori kroz boje.

Ali, onom ko u Berlinu bude tražio istoriju može mu se desiti da ga mimiođe sadašnjost, ono što je mnogo zanimljivije i mnogo uzbudljivije od nekakvih hladnih muzejskih hodnika. Upravo taj nevjerovatan spoj najcrnje prošlosti i sadašnjosti koja ga čini jednim od najzanimljivijih i najgostoljubivijih evropskih gradova je ono što najviše oduševljava čovjeka. Berlin je slavlje života, grad u kojem čovjek osjeti koliko je dobro biti živ, baš na tom mjestu, baš u tom trenutku. I ništa drugo više nije bitno, postoji svijet sa svojim problemima, mukama i besmislicama, ali isto tako postoje sjajni trenuci čiste sreće i ako ti pođe za rukom da ih uhvatiš, bar jednom i bar malo shvatićeš kako život pruža mnogo više nego što smo u stanju da vidimo. Grad koji ti otvara oči. A ima li išta ljepše od toga?

Uletio sam jedne noći u Taheles, skvot koji se tih dana borio za opstanak jer su vlasti htjele da ih isele odatle. Uletio sam u tu zgradu izgrađenu negdje početkom dvadesetog vijeka, grafiti su vrištali na mene sa svih strana, a u zraku se osjećala neka fina nervoza.  Upao sam na žurku i okrenuo se da odem po pivo, a onda, kao da je me je neka anđeoska sila opsjela, uhvatio me je talas genijalne muzike na koju niko nije mogao da ostane ravnodušan. Htio sam da odem po pivo, a onda sam shvatio da mi pivo ne treba, štaviše, da mi smeta jer s njim neću moći da plešem. Počeo sam da se mrdam, a onda sam počeo da skačem i tako nisam prestao čitave noći. Pade mi na pamet da se ne sjećam kad sam se zadnji put tako skakao, lud od sreće, a da nisam popio ni kap alkohola. Oko mene su prolazili ljudi u svim mogućim kostimima - crni bijeli kosooki ružni goli zakopčani i gomila prelijepih, prelijepih žena. Kad smo konačno, na kraju žurke izašli iz zgrade, shvatio sam da je već svanulo, da smo plesali šest sati bez prestanka i da je napolju grad već uveliko bio budan. Kiša me je mazila po licu, a ja sam bio srećan čovjek.

Zbog svega toga i ovaj putopis čini malu nepravdu tome gradu jer je većim dijelom posvećen istoriji Berlina nego sadašnjosti. Ali, kako pisati o sadašnjosti? Sadašnjost traje samo trenutak, dok smo je spomenuli ona je već nestala, kao voda u koju ne možeš zagaziti dva puta. Kako opisati nekome koliko je dobar osjećaj tumarati šarenim ulicama i uživati samo gledajući okolne zidove. I kako opisati ludilo koje ne prestaje u nekom od bezbrojnih klubova gdje po čitavu noć igraš dok oko tebe prolaze čitava galerija nevjerovatnih likova, od nekakvih polugolih, na koje se niko i ne obazire, pa do ljudi u odijelima koji plešu rame uz rame sa njima. I niko od njih ne smeta drugima. Zbog toga je Berlin prestonica alternativne Evrope, grad koji, koliko god to zvučalo izlizano i u stilu turističkih vodiča, nikada ne spava i u kojem zabava vječito traje, samo se premješta sa jednog mjesta na drugo.

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Boris MAKSIMOVIĆ

Banja Luka

AkuzatiV - Online magazin

Back to top