- Written by Boris MAKSIMOVIĆ
Putopis: Vojvodina ili priča o ravnici, pjesmama, ljudima i ratovima
Čudan je to odnos između nas koji smo većinom rođeni okruženi brdima i te beskonačne ravnice zvane Vojvodina. Mislimo kako je to depresivno, tolika ravnica dokle ti pogled seže. I gdje god da kreneš sve ti je isto, kao da stojiš u mjestu i dok ti se pogled gubi u daljini čini ti se da se i sam gubiš.
I zamišljajući sve to čini ti se da razumiješ zašto je uvijek Subotica imala najviši postotak samoubistava na području bivše Juge. A onda, jednog dana put nas nanese u Novi Sad ili kod rođaka u Sombor i gledamo sva ta žitna polja, prelazimo preko Fruške gore i nismo se ni vratili kući, a već nam nedostaje sva ta ravnica koja više nije sinonim depresivnog beskraja već nas podsjeća na mirno more u ljetno predvečerje. I onda se sjetimo da su nas učili da je nekad tu stvarno i bilo more, kako kaže Đole Balašević, čekalo nas pa presušilo.
Mnogi su pisali o Vojvodini, voljeli je i pjevali o njoj, ali niko kao Mika Antić. Ne treba ovdje paziti na korektnost pa koristiti sigurna pribježišta ovještalih fraza kao što je: „Jedan od onih koji su najljepše pisali…“ Ne! Niko kao on nije volio sve što čini tu zemlju i što stoji na toj zemlji, kako on kaže „od štala do neba, od blata do pšenice“ i njene Cigane i tamburaše i vašare i salaše. Niko kao on nije pisao tako da dobiješ želju da prodaš sve i kupiš neki salaš i čitav život obrađuješ zemlju, juriš konje vrane, slušaš zvuke čardaša i sve što ide uz to…
A onda se sjetimo da sve i da hoćemo, ne možemo to da učinimo, jer kako prodati sve kad je ostalo još bog zna koliko rata kredita, da čitav život obrađuješ zemlju, opet bi ti dosadilo, a i čardaš se igra još samo na smotrama folklora. A i ta Vojvodina kakvu je zamišljamo vjerovatno odavno ne postoji, ali svejedno, lijepo je maštati o svemu tome…
Kao što rekoh, mnogi su potekli iz te ravnice, od Branka, Đure i Zmaja, Laze Kostića, pa do Isidore, Crnjanskog i Veljka Petrovića, Tišme (i jednog i drugog), ali niko nije cijedio srce u svaku strofu pišući o njoj kao Mika Antić.
A pisao je Mika ovako:
„Volim je od štala do neba, od blata do pšenice,
toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša,
vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice,
tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša,
gde su služili bdenija i ljude za glavu skraćivali,
gde su starice tepale i pragove branili golim šakama,
pa su je brali i jeli rukama, pa su crkavali i živeli,
pa su je voleli ljudi, i kleli, i psovali, i plakali -
tu Vojvodinu bogomoljačku, i bezbožničku, i ivansku,
belju od jaganjaca, crnju od paljevina,
tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku,
kad se lumpovalo od Vršca do Temišvara, Sombora i Segedina,
pa niko nije imao u brkovima gustu pesmu kao taj narod
robijaški i prvomajski, razbijenih temena i zuba,
ta Vojvodina ašova, britvi, molitvi i šamara,
zarasla u želje, u laž, u borbu, u izdajstvo, u ljubav -
volim je, jer svi smo široki i obični kao ova ravnica,
jer smo i veliki i prokleti na ovim zelenim travama,
i milioni rumenih suludih zvezdanih ptica
večito će lepršati nad našim umornim glavama.“
A šta je to oblikovalo Vojvodinu, načinivši je toliko posebnom? Mnogo vijekova na raskrsnici puteva, na razmeđu imperija ostavilo je dubok pečat na njenom licu. Tu su i Srbi i Mađari i Slovaci i Rusini i Hrvati i Bunjevci i Cigani i Makedonci i Rumuni i mnogi drugi koji svojom simbiozom čine ono što se obično naziva duhom nekog područja. Svi oni su donosili svoje običaje, svoju kuhinju i arhitekturu, svoju metriku u pjesmama koje nisu ni bili svjesni, ali kad se ovako kaže, istina nam izmiče i pravo stanje stvari ostaje skriveno između redova. Nekad je ta razmjena išla mirno, nekad je nametana. Jovan Skerlić piše kako su tokom osamnaestog vijeka postojali posebni odredi mađarske policije koji su tjerali pravoslavno stanovništvo da radi na pravoslavne praznične dane pritom ih prisiljavajući da praznuju katoličke. Centralna vlast je planski naseljavala Vojvodinu njemačkim i mađarskim stanovništvom i kao i uvijek dolazilo je do manjih i većih sukoba između tih nacija. A onda je nakon Drugog svjetskog rata tadašnja vlast kolonizovala Vojvodinu ljudima iz Crne Gore i Hercegovine i tako dok jedni nisu prevagnuli.
Dugačak je spisak krvavih borbi za oslobođenje, a manje krvav nije ni onaj poslije oslobođenja. Dovoljno je samo spomenuti Sremski front i sve uzaludno izginule žrtve, i svima će sve da bude jasno.
Ali, bilo je slučajeva kad je u tim sukobima ostajalo nešto netaknuto, nešto iznad prolaznih zemaljskih trvenja i mržnji. Tokom revolucije 1848. šesnaestogodišnji Đura Jakšić odlazi kao dobrovoljac u rat protiv Mađara. U tim borbama učestvuje i jedan od najvećih mađarskih pjesnika Šandor Petefi, inače najveći lirski uzor Đure Jakšića. Ko zna, možda su se negdje njih dvojica gledali preko nišana, a da to nisu znali, učitelj i učenik na neki način. Eto šta je život, Petefijeva majka bila je Slovakinja, otac Srbin, Sreten Petrović, a on, koga je sudbina odvukla na front gdje se borio i protiv Srba, ipak je postalo književni otac Jakšiću i Zmaju, koji ga prevode i dive mu se, uprkos svemu.
Poezija je tada bila ne samo „sredstvo“ kojim se pale mase i narod nacionalno osvješćuje, nego i ono što je ujedinjavalo sve te ljudi koji su išli u rat da se bore jedni protiv drugih, možda zadnja stvar koja ih je podsjećala da su na koncu svega, ipak samo ljudi.
Sjećam se svog prvog Fruškogorskog maratona, naveče sam odlučio da idem u Srbiju, ujutro sam već bio u autobusu, sa šatorom i nešto malo para da se nađe za pivo. Zvali su me, a ja sam bio u mogućnosti da krenem istog trena. Bio sam neobično ponosan na činjenicu da ću jednog dana nekome moći da kažem da sam pješke prekrstario Frušku goru, nešto što ljudima oko nje ne znači baš previše, ali nekome ko je prvo upio mjesečarsku začuđenost „Stražilova“ Miloša Crnjanskog pa tek onda otišao na Stražilovo, to je jako mnogo značilo. Hodao sam kao opčinjen i povremeno se namjerno gubio u šumi samo da na trenutak osjetim tišinu. Htio bih da opišem jedan zrak sunca koji prolazi kroz drveće i miris lipe u proljeće koji nošen vjetrom svemu tome daje neku nadzemaljsku dimenziju, ali ne mogu. Ne mogu i to me jako boli, kao što me boli i to što čovjek nema više prilika u životu da početkom maja stoji sam i udiše miris te, kako kažu, najveće lipove šume u Evropi.
Udisao sam taj božanski miris, trudeći se da ga zapamtim a svjestan da ću ga brzo zaboraviti. Ali isto tako sam znao da će mi ga jednog dana, ko zna kad, vjetar nekako donijeti i da će me presjeći kao što čovjeka zna da presiječe u prolazu miris neke stare ljubavi, prva cigareta ili bol za koju smo vjerovali da smo je zaboravili ili bar preboljeli.
Kad sam izašao iz šume osjećao sam se kao čovjek koji se tokom dana i napije i otrijezni i nabasao na neki restoran i na Cigane kako sviraju Žute dunje, kao da hoće da me podsjete odakle dolazim. Htio sam da im dam nešto para, ali u džepu nije bilo ništa pa sam zamolio druga samo da na trenutak stanemo i slušamo, jer je to bio savršen smiraj jednog savršenog dana, da prašnjav i umoran na obroncima Fruške gore slušaš Cigane tamburaše kako sviraju sevdalinke.
Počeli smo s Mikom Antićem, sa njim ćemo i završiti, najljepšim hvalospjevom ikad ispjevanim u slavu Vojvodine, nimalo slučajno u obliku zdravice:
„Ti, što se moliš bogu, ti što pljuješ na boga,
ti što si dugovala i naplatila račun,
nazdravlje, diži čaše, razbij astale šakom,
zapevaj preko njiva, neka zabride kosti,
volim te što si prosta, sirova, divlja tako,
i tako mnogo luda, volim te… volim… oprosti,
ti, što si danas lepša, ti, bez krasta i vaški,
ti, ljuljaško i rakožut, zubat osmeh ne skrivaj,
pevaj pijano racki, mađarski, totski, vlaški,
makedonski i lički, preko dalekih njiva,
i voleću te uvek, krvavo moje odojče i srećo nova,
jer se ne stidim tvog otegnutog govora i slanine i kudeljnih gaća,
od paorske sam krvi, psovki, radosti, snova..
Razdrlji prsluk i gutaj! Ja ovu zdravicu plaćam!“
Boris Maksimović
.
.
.
Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja