Dobro ima obična imena, kao Zoran ili Sabina

Kad god mi neko kaže “to ti je jednostavno”, pomislim: jeste, rođače, sve je jednostavno kad nemaš pojma ni o čemu.
Kad ne znaš i ne misliš, sve se podrazumijeva: “zna se”.

Meni se čini ovako: sve što postoji komplikovano je preko naše moći razumijevanja. Sve ono što misliš da poznaješ će se, ako samo malo bolje razmisliš,  ako još jednom pretreseš vlastite pretpostavke i ubjeđenja,  ukazati pred tobom ogromno i tajnovito kao Sfinga.

PRIMJER PRVI

Prema istraživanju koje je obavio Gallup, građani Crne Gore pet para ne daju za religiju. Ako je vjerovati onome što su anketirani rekli uposlenicima te agencije,  religija je nevažna za čak 48 odsto Crnogoraca.
Isto istraživanje pokazalo je da u regionu za Boga od Crnogoraca manje mare jedino Slovenci: njih 52,5 odsto ne drži do religije. U Srbiji je ta cifra 46,5 odsto. Građani Bosne i Hercegovine, Kosova i Hrvatske su približno jednako religiozni: tamo je onih koji su religiju označili sa “nebitno” između 30,5 i 31,5 posto.
Najreligiozniji su Makedonci: tamo gdje vječno sunce sja tek svaki peti čovjek ne polaže nade u Boga.

Na vrhu Gallupove liste nereligioznih nacija su izreda ekonomski (naj)razvijenije zemlje. U Švedskoj čak 83 odsto stanovnika ne mari za religiju, u Danskoj 80,5 odsto, u Estoniji 78 odsto, u Norveškoj 78 odsto, u Hong Kongu 75,5 odsto, u Holandiji 75,5 odsto, u Japanu 75 odsto, u Češkoj 74,5 odsto, u Velikoj Britaniji 73 odsto.

Što se Crne Gore tiče,... tek sad postaje stvarno zanimljivo. Prema popisu stanovništva, u Crnoj Gori se 72.07 odsto stanovnika izjasnilo kao pravoslavci, dok je njih 15.59 odsto izjavilo da im je vjera islam. Katolika je 3,44, dok je ateista 1,24 odsto.
Neću se ni pretvarati da razumijem kako se možeš izjasniti kao pripadnik Abrahamskih religija i istovremeno izjaviti kako ti religija nije bitna. Šta: vjeruješ u Boga, koji te, zgriješiš li, može poslati u Pakao, ali tebe baš briga za to?

Ili ovo: svaki drugi stanovnik ne drži do religije, a ateista je svega jedan posto?

Ili ovo: u Crnoj Gori, u kojoj evo deceniju i po traje borba između srpske i crnogorske pravoslavne crkve, nikoga zapravo za to o čemu se sa najvećom strašću i tako dugo spori nije briga?

Ili ovo: ako vam je, braćo Crnogorci i crnogorski Srbi, kao što vam se omaklo da priznate Gallupu, svejedno za Boga i zlatno pravoslavlje, čemu onomad tolika mržnja prema onima koji su prihvatili islam i to pravoslavlje “izdali”?

Hajde, braćo draga, da se napokon složimo da ne samo da nam se jebe za religiju, nego nas boli ćuna i za jezik, zastavu, himnu i sva takozvana identitetska obilježja. Hajde, priznajmo da nam je zapravo od početka svejedno za sve to, za svu tu vjersku i nacionalnu spiku uz koju su nas opljačkali, priznajmo da smo u toj krvavoj i odvratnoj igri učestvovali iz samo jednog razloga: zbog užitka koji smo osjećali dok smo mrzili. Priznajmo da smo pristali na sve, i platili tako skupu cijenu, jer ovo je naša mala prljava tajna: volimo da mrzimo.

PRIMJER DRUGI

Ovih smo dana saznali da ne samo da Crnogorci, koji su izgradili čitavu mitologiju o svojoj vjekovnoj borbi za odbranu slobode i vjere, zapravo ne vjeruju (ne samo u Boga, nego ni u slobodu, no to je druga priča) – nego i da je Brazilcima, koji u našim stereotipnim predodžbama ili igraju sambu ili fudbal na plaži - dosta fudbala. Svjetsko prvenstvo se igra u Brazilu, čitav svijet očekuje da će domaćin uzeti titulu, a Brazilci na ulicama: siti su pljačke u ime fudbala.

Tako to biva kada se oni koji vladaju malo zanesu, pa zaborave da formula “hljeba i igara” ne funkcioniše kada iz nje makneš hljeb.

Protesti u Sao Paolu po mnogo čemu podsjećaju na one nedavne u Bosni i Hercegovini: loptu vraćaju na teren socijalih pitanja. Ko bi rekao da će građani Bosne i Hercegovine prevazići nacionalnu matricu koja ih drži u ropstvu? Zar nije u Bosni sve bilo jednostavno: etničke podjele funkcionisale kao švajcarski sat, etničke elite ugodno vladale na tim podjelama. Ljudi onda malo bolje razmislili, i eto belaja. Ko bi rekao da će se u Brazilu, zemlji fudbala, građani pobuniti protiv troškova fudbalskog prvenstva? A sve je izgledalo jednostavno, kao penal.

PRIMJER TREĆI

Sletio Dario Kordić u Zagreb. Dočekali ga rodoljubi, dočekali ga popovi. Sve se odvijalo u opuštenoj ustaškoj atmosferi, kad ono, kako piše Žurnal, “Zoran Ivančić i Sabina Šabić dočekali su osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića na zagrebačkom aerodromu Pleso sa transparentima na kojima je pisalo 116 – broj žrtava pokolja u Ahmićima”.
Tada su ih napali branitelji Kordićevog lika i djela. Ivančić je dobio lakše tjelesne povrede i prijavu za narušavanje javnog reda i mira.

Neću se ni praviti kako mi je jasno kako u ozbiljnoj, evropskoj državi grupa ljudi na aerodromu može ničim ometana uzvikivati “Za dom spremni”, a prijavu za remećenje javnog reda i mira dobiti čovjek koji je, po sopstvenom svjedočenju, odlučio da reaguje protiv te Jasenovac-friendly parole. 

Dario Kordić je danas veliki vjernik. Toliko veliki, da u njegovom srcu nema mjesta za mržnju – samo za praštanje. Okupljene na donatorskoj večeri za Kordića, održanoj koji dan prije nego što će mu Bog srediti da ga puste na slobodu, pozdravio je čovjek koji je darežljivim prisutnima prenio Kordićeve pozdrave, naglasivši kako se ovaj “fizički i duhovno izvrsno osjeća”. Tu je rečeno kako “je Dario svjestan svega, da zna tko je na njega lagao i lažno svjedočio, ali da on svima oprašta i da poziva sve nazočne da svom narodu i svojoj zemlji iskazuju samo darove ljubavi i solidarnosti. Dario je preko predsjednika svima prenio da ih grli i ljubi kako njega ljubi i grli ruka Duha Svetoga”.

U intervjuu za Žurnal Zoran Ivančić je izjavio da je ateista.

Kada malo bolje razmislim, Dobro je ono što ne uspijevamo do kraja razumjeti - kako, otkud, zašto? Zlo smo, računam, do sada ipak razumjeli. Zlo, moguće, ipak jeste jednostavno. Dobro je ono što nam neprekidno izmiče, otud i jedino o čemu vrijedi misliti.

Kao što kaže Auden, “Ono ima ime kao Billy i gotovo je savršeno,/Ali nosi mucanje kao ukras”. Dobro ima obična imena, kao Zoran ili Sabina i još jedino ono, svojim mucanjem, može narušiti savršeni red i mir oko nas.

Preneto sa zurnal.info

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Andrej NIKOLAIDIS

Književnik i kolumnista

AkuzatiV - Online magazin

Back to top