Šarlo je nježan… (I dio)

Dan oslobođenja Zagreba

Bio je 8. svibanj 1981. godine. Po dobrom starom socijalističkom ritualu, iz škole smo išli dočekati »štafetu mladosti«. No, nakon toga – (for) something completely different. Radilo se o rock-koncertu... nečemu što je bilo »s druge strane«. Jer, s druge strane društvenog poretka, koji se uzimao kao nešto tek nominalno, dešavala su se »događanja« izvan i onkraj ideološke paradigme. 

Do slobode u YU-socijalizmu dolazilo se  preko rituala rock-glazbe... Ali ne samo preko nje. Bili su tu filmovi, stripovi, kazališne predstave, studentske novine, plakati, fanzini... sve ono što je označavalo eros čovjeka od 16, 17, 18, 19, 20, 21 godinu tih godina.

Ali zašto sada baš – (for) something completely different?  

Zašto je to bilo toliko različito, sasvim drukčije od onoga što smo uobičajeno sretali na koncertima, od Moše, SC-a, Lapidarija do Kulušića? 

Stoga što je svirao Šarlo akrobata!

Nisam ih do tada bio vidio uživo, ali ono što sam čuo od svjedoka njihovih nastupa bilo je (wow!) zastrašujuće. Rekli su: »ma slušali smo Film, Haustor, Azru, Idole, Električni orgazam, Pankrte, Parafe, Lačni Franz, ali ovo... to ne treba opisivati, to je Događaj«.

Event, l`évenement, sluchenie, Ereignis...

Read more...

Čovjek novog vala (I dio)

Od New York Dollsa do Šarla Akrobate

Prije trideset godina unazad, negdje oko 2735. godine ad urbe condita, bio sam kao relativno mali klinac (3. razred osnovne škole) zaražen tada najglasovitijom heavy metal trojkom: AC/DC, Kiss i Iron Maiden. Sjećanje je na trenutke izbrisano. Jedan posjet malom gradiću Ninu, povezao me neraskidivo s Azrom, a preko nje i Novim valom. Pregledavajući kolekciju kaseta (ne znam ni točno kad ni gdje niti čija je kolekcija bila) naišao sam na kasetu na kojoj su nekakva tri lika bila slikana pored slike (što je na slici bilo, nije bilo prepoznatljivo). Valjda sam duže vrijeme držao i proučavao tu kasetu. Na kraju sam je, opet ne znam zašto, dobio s napomenom kako „je to neki Ninjanin i njegov bend“. Zaluđen heavy metalom, radovao sam se poklonu jer mi je pružao priliku da preko ove kasete snimim nešto „stvarno dobro“. Slučajnost je to, da sam umjesto presnimavanja najprije poslušao tu kasetu. Ništa mi nije bilo jasno, kako nešto što nije heavy metal može pasati mojim ušima, kako? To je bilo prvo suočavanje s činjenicom da postoji dobra glazba i izvan metala. Bila je to kaseta, album „Singl Ploče“, koju još uvijek, ne presnimljenu, imam negdje u neredu svoje prošlosti.

Još uvijek odan metalu, ta kaseta me je neodvojivo povezala s Novim valom, punkom i ostalim ljepotama nastalim u okviru iskonskog rock n’ rolla. Povezala me s neslućenim dubinama iskrene glazbe i umjetničkog izražaja. Iako u radu neću tematizirati rad Johhny Štulića, smatram kako je on uz Petra Zoranića, najveći ime koje je rođenjem ili podrijetlom povezano s gradom Ninom.

Read more...

(Ne)mogući Džoni Štulić

Već prilično dugo traje priča o povratku Džonija Štulića na ove prostore i dilema o tome da li će opet koncertirati. Izuzev kratkog boravka u Beogradu 1995. godine, zbog promovisanja prevoda Homerove Ilijade, njega na ovim prostorima fizički i koncertno nema od 1991. godine. Od njegovog poslednjeg dolaska prošlo je, dakle, skoro 18 godina. Za to vreme, rasla je popularnost njegove muzike, čemu je na specifičan način doprinelo upravo i pomenuto odsustvo. Ono što je počelo sredinom devedesetih, doživelo je svoju ekspanziju u dvehiljaditim. Nebrojeni koncerti u čast Azri, cover bendovi, nekoliko knjiga i dokumentaraca, pa čak i mesto u pojedinim školskim udžbenicima, sve to je samo deo onoga što je dovelo do toga da Štulić danas ima gotovo status polubožanstva. Kritičari koji su ga, posebno u osamdesetim, pratili sa jetkim zamerkama pali su u zaborav, a ostalo je skoro jednodušno mišljenje da Štulićeva muzika predstavlja neospornu umetničku vrednost. Njegovim povratkom bave se i političari. Stvar prestiža postalo je koja će mu od bivših republika, sada država, dati pasoš. Sam Štulić se relativno retko oglašava u medijima, a  novinarska pitanja se uglavnom odnose na to kada će opet doći i svirati. U odgovorima na njih on se dovija na razne načine, od štoserskih pokušaja skidanja tih pitanja s dnevnog reda do umanjivanja značaja svog povratka. Natezanju oko povratka najmanje je kriv Štulić. To zasigurno nije ni marketinški trik ni hir ovog umetnika. Nesumnjivo da je njegova nelagoda mnogo dublja. Štulićev povratak razlikuje se od povratka drugih umetnika posle balkanskih ratova. Čini se da je njegova karijera jedna od pametnije vođenih karijera na ovim prostorima (svakako izuzetno neobična), pa je o tome reč i onda kad je prestao sa javnim sviranjem. Štulićev nedolazak sasvim sigurno ima veze sa brigom za karijeru i očuvanjem harizmatičnog statusa koji je sasvim zasluženo stekao, ali i sa željom da izbegne mogućoj manipulaciji i postane kao većina drugih na sceni. Verujem da su dva ključna razloga njegovog odsustva vezana, pre svega, za gubljenje vere u društvenu moć muzike, kako ju je nekad shvatao, a posebno za ono što se događalo na ovim prostorima od 1990. godine. Zato je vredno pažnje to kako se na primeru jednog čoveka prelama nešto mnogo opštije.

Read more...

AkuzatiV - Online magazin

Back to top