Leva strana tribine

Kada se pomenu reči „navijač“, ,,huligan“, ,,ultras“, ,,tifozi“, obično na pamet prvo padnu svi oni mišićavi, besni momci koje nikako ne želite da sretnete u gradskom prevozu ili kao nepozvane goste na svom rođendanu. Uz njihovu pojavu gotovo uvek se vezuju problemi sa policijom, navijačima suparničkog tabora i korišćenje desničarske, ili, ako više volite, fašističke ikonografije. Ne morate biti ekspert za desni ekstremizam, član neke od nevladinih organizacija, novinar tzv. antisrpskih medija ili diplomirani sociolog da biste se uverili u ove moje tvrdnje. Samo jedan letimičan pogled bačen na „kop“ dovoljan je da se uverite da se u moru zastava, šalova ili transparenata mogu prepoznati svastike različitih oblika i veličina, oznake SS divizija i ostali prateći simboli pomenute ideologije, u zavisnosti od toga koja je zemlja u pitanju. Naravno, nacistički pozdrav, uzdignutu desnu ruku, ne moram posebno da naglašavam. Ti simboli postali su odomaćeni u navijačkoj subkulturi i predstavljaju svakodnevnicu navijačkog folklora, pa nije za čuđenje da niko ne dovodi u pitanje njihovo korišćenje. Osim gore pomenutih eksperata, novinara, aktivista i drugih osvedočenih „izdajnika“. 

  Međutim, da ne ispadne da su navijači samo gomila trupaca koji uzvikuju „Sieg Heil“ i u pauzama između utakmica čitaju memoare počivšeg kaplara, pritom doživljavajući neviđenu ekstazu svaki put kada nacrtaju svastiku (da ne bude zabune, ne mislim na rođaku, već na stari indoevropski simbol koji je istrgnut iz konteksta i korišćen od strane nacista iz samo njima znanog suludog razloga), potrudili su se navijači sasvim drugačijeg opredeljenja. Ne mislim na seksualno, već na političko opredeljenje. U pitanju su tzv. levičarski ultrasi. Oni se ne razlikuju od navijača sa početka teksta, imaju svoje šalove, pevaju svoje pesme, ne libe se da koriste nasilje kao kontrameru ako zatreba. U njihovoj koreografiji dominiraju crvene ili crveno-crne zvezde, slike čuvenih antifašista i partizanske pesme. Bez obzira na izvesna neslaganja prouzrokovana različitim političkim opcijama, oko jedne stvari su složni, a to je promovisanje antifašističkih, antirasističkih i antihomofobnih stavova. Takođe, neretko uzimaju učešće u raznim socijalno odgovornim akcijama, kao što su npr. prikupljanje humanitarne pomoći, sindikalni i radnički protesti, antiglobalistički protesti, itd. Jedna od najzanimljivijih kampanja čiji su inicijatori levičarski ultrasi bila je kampanja No Calcio Moderno (u bukvalnom prevodu „Protiv modernog fudbala“). 1

  Iako su levičarske navijačke grupe, na žalost, u manjini, postoje neke od njih koje su stekle izvesnu popularnost na navijačkoj sceni. To su, pre svega, navijači italijanskog drugoligaša Livorna i nemačkog drugoligaša Sent Paulija.

Brigate Autonome Livornesi

   Nijedna navijačka grupa na Apeninskom poluostrvu eksplicitnije ne iskazuje svoja politička uverenja od navijača fudbalskog kluba Livorno. Neretko ćete na tribinama videti srp i čekić, lik čuvenog revolucionara Če Gevare ili začuti vanvremenski klasik „Bandierra Rossa“. Podatak da je Livorno postojbina Italijanske komunističke partije može da pomogne u otkrivanju misterije zašto nosi epitet „najlevičarskijeg italijanskog grada“ i zašto navijači istoimenog kluba baštine levičarske ideje. Sam fudbalski klub nema neke značajnije uspehe, posebno u poređenju sa mnogo slavnijim klubovima iz italijanske lige, i pretpostavljam da niko osim zagriženih fanova Kalča ili pasioniranih kladioničara ne bi ni znao za njegovo postojanje da nije navijača pomenutog kluba. Klub je slavu stekao po njima i sumnjam da to ikome smeta. 

  Kao što to obični biva, navijači Livorna su na meti svojih neistomišljenika i u tome prednjače navijači fudbalskog kluba Lacio, koji slove za neke od najekstremnijih desničarski opredeljenih navijača i to ne samo u Italiji, već i u čitavoj Evropi. Malo upućeniji ljubitelji nogometa se sigurno sećaju Paula di Kanija i njegovog fašističkog salutiranja kojim je voleo da provocira navijače Livorna. Rivalitet dveju grupa traje već duži niz godina i svaka utakmica dva kluba predstavlja pravi mali rat, koji gotovo uvek prođe sa neredima na stadionu i van njega. 

St. Pauli 2

Stacioniran u istoimenom radničkom kraju Hamburga, fudbalski klub St. Pauli zaokuplja pažnju evropske navijačke scene, a njegovi navijači predstavljaju fenomen koji izlazi iz okvira navijačke subkulture. Zato i ne čudi podatak da za klub iz distrikta koji nema više od 30 000 stanovnika navija preko 11 miliona Nemaca, a širom sveta postoji nekoliko stotina fan klubova. Mnoge rok zvezde nose obeležja ovog kluba, a majice i šalovi sa gusarskom lobanjom postaju prepoznatljiv detalj koji svi oni koji drže do svojih levičarskih uverenja moraju da poseduju. 

    Da je navijanje za St. Pauli više od pukog izbacivanja testosterona i frustracija govori činjenica da su njegovi navijači aktivni u podršci ideji da se klub ne uključi u fudbalsku pijacu i postane samo još jedan u nizu klubova koji prave novac. Ne zanima ih zarada, ne mare za velike profite, čak su stavili i veto na promenu imena stadiona. To samo govori o uticaju koji imaju na upravu kluba.

  Šarenolika ekipa navijača u sastavu pankeri, radnici, studenti i mnogi drugi, nije poznata samo po svom antikonzumerskom stavu, već i po borbi protiv fašizma, seksizma, rasizma i homofobije. Oni su sinonim za tu borbu i jedna od prvih grupa koja je zabranila nacistička i nacionalistička obeležja na stadionu. Možete zamisliti kakav je to presedan predstavljao u jednoj subkulturi koju je sredinom 80-tih zapljusnuo neo-nacistički talas. 

Balkanska pravila 

     Za to vreme na brdovitom Balkanu, situacija je malo drugačija. Nakon sloma jednopartijskih režima u nizu istočnoevropskih država dolazi do anti-komunističke histerije koja svoj najekstremniji oblik poprima na tribinama. Tako su ideje desnog ekstremizma, fašizma i nacizma, pod plaštom borbe protiv komunizma, dobile plodno tle za širenje virusa mržnje. Nije tajna da su navijači svih zaraćenih strana aktivno učestvovali u ratnim operacijama tokom nesrećnih ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Neki autori čak tvrde da je rat zapravo počeo na tribinama zagrebačkog Dinama. Tako je ona krilatica „više od igre“ dobila neslavnu ekranizaciju na ovim prostorima. U svemu ovome, ono što najviše zabrinjava je da posle dve decenije od tih događaja virus i dalje hara, pa u ovom trenutku gotovo i da nema navijačkih grupa koje se mogu svrstati u levu političku opciju.  

   Međutim, i ova priča ima svoje ,,drugo lice“. Boje antifašizma i levičarskih grupa na ovim prostorima brane navijači hrvatskog nogometnog kluba Zagreb, zanimljivog naziva - Beli Anđeli (White Angels). ,,Štafetu“ od njih mogu, bez ikakvih problema, da preuzmu navijači NK Čelik iz Zenice, nimalo naivnog naziva, Robijaši. A rame uz rame sa njima mogu doći i njihovi jarani iz Mostara, navijači NK Velež - Crvena Armija (Red Army). Srbija, iako uvek ponosno ističe da je imala ne jedan nego čak dva antifašistička pokreta otpora, ne može se pohvaliti sličnim navijačkim grupama. Osim pokušaja, koji se neslavno završio, da tribine FK Vojvodina postanu antifašističke, sve ostale su prepune poklonika lika i dela počivšeg kaplara i njegovih srbijanskih istomišljenika.

----------

1  Kampanja No Calcio Moderno pokrenuta je od strane italijanskih levičarskih navijača koji se protive ideji da fudbal postane mesto velikih transfera i pozorišne atmosfere, sa preskupim godišnjim kartama i toplim i udobnim sedištima. Pod uticajem ovih faktora, fudbal prestaje da bude „najvažnija sporedna stvar“ na svetu, radnička klasa više nije dobrodošla na stadionima, a kontrolu preuzimaju velike korporacije koje od fudbala prave poligon za pravljenje novca.

2  Bivši predsednik kluba Korni Litman deklarisani je gej. Utakmice na domaćem terenu počinju hitom benda AC/ DC, „Hells Bells“. U 2010. klub je slavio 100 godina postojanja i u tu čast napravljena je pesma „One hundred beers“. Bendovi poput Asian Dub Fondation, Bad Religion, Sister of Mercy, Sigur Ros i mnogi drugi su veliki fanovi kluba.

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Vojkan TRIFUNOVIĆ

Profesor istorije, Kraljevo

AkuzatiV - Online magazin

Back to top