Mirko Kovač: IZ BILJEŽNICE O BORISLAVU PEKIĆU

1.
Ako smo imali kojeg aristokrata među piscima, onda je to bio Borislav Pekić. Njegova je otmjenost bogomdana i stavlja se iznad staleža i odgoja. Plava krv s očeve strane vuče svoju žilu iz Šavnika u Crnoj Gori; to je glavni grad plemena Drobnjaci. Ondje su i njegovi preci zasigurno sudjelovali u ubojstvu tiranina Smail-age Čengića i u lakim opancima zaigrali oko Turčinove odrubljene glave. Dakle, muška loza Pekićeva potječe "od kolaca i Crnogoraca", kako je pjevao hrvatski ban i veliki pjesnik Ivan Mažuranić. Pekićev otac zračio je srdačnošću, premda se činilo da je uvijek na distanci sa sugovornikom. Lijep čovjek, s velikom bijelom lavljom grivom koja mu je dosezala do ramena reseći njegovu moćnu pojavu. Kada sam ga upoznao, bio je još dobro držeći gospodin. Uoči Drugog svjetskog rata bio je načelnik Banovinske uprave u Crnoj Gori, što je bio rang ministra policije. U svojoj memoarskoj knjizi Godine koje su pojeli skakavci, pretenciozno i pogrešno napisanoj autobiografiji, Borislav Pekić veli da je njegov otac protjeran iz Crne Gore kao "beogradski ližisahan", te da mu je na Cetinju ostao klavir, a vraćena samo klavirska stolica na kojoj je otac sjedio u času kad mu je sin, maturant, uhapšen 1948. godine. Pekićeva majka je iz srpsko-cincarske imućne obitelji; njezini su živjeli u Bavaništu u Banatu, a njihova je obiteljska grobnica na pravoslavnom groblju u Pančevu. Borislav je ratno djetinjstvo proveo u Bavaništu i ondje malom Nijemcu, suigraču u nogometu, opsovao "švapsku mater", pa je u jednoj fusnoti spomenute knjige autor zapisao da mu je i dandanas milo što je to učinio, iako je zbog toga zamalo nadrapao.

Borislav Pekić nosio je odijela krojena starinski, lijepe kravate, dobre košulje s manšetama i zlatnim gumbićima, elegantne cipele gotovo uvijek istog tipa. Mi smo često promatrali njegove cipele i analizirali ih; bili su to mali traktati, duhovito pripovijedanje o obući; svatko je od nas imao pokoju zgodu s novim cipelama, priču o žuljevima, o tomu kako smo se kao ranjenici vukli na putovanjima i ekskurzijama. Pokatkad smo na sijelima samo o toj estetici raspravljali. Mislim da je Pekić vodio računa o odijevanju. Kada je bio u sportskoj šemi, onda je nosio jaknu od jelenje kože, obično bijeli džemper i svileni rupčić vezan oko vrata. U jednom svom pismu Kišu (30. srpnja 1970.) i mene je odjenuo u neko svoje ruho i na svoj način složio mi boje; bit će da me htio učiniti grotesknim, ali šaleći se i bez zle namjere: "Kovača sam video pre odlaska u Crnu Goru. Imao je na sebi lak azurno-pamučni džemper, pastelno plave hlače, plavičaste čarape (cipela se ne sećam, nadam se da nisu bile azurne). Oblači se, dakle, stilski." Ali to moj stil nije bio, jer slaganje boja nisam uzimao kao neku mjeru ukusa, a već tada nosio sam traperice i mahom crne maje. Na meni je zasigurno najbolje bilo ono čega se ne sjeća, a to su cipele, jer sam, za razliku od njegove klasike, uvijek bio u nekom modnom fazonu, barem kad je o cipelama riječ. Katkad mi je godila mala doza snobizma. O, kako bi se moj prijatelj sada slatko smijao kad bi mogao pojmiti da s njim mrtvim polemiziram o modnim tričarijama. Ne bi me ušutkao, štoviše, potencirao bi priču i smijući se vrtio je do jutra, do posljednje kapi viskija u boci. Ove sam retke napisao za njegovu dušu, da ga razgalim u raju, jer do mode ne držim, a odijevanje me zanima samo koliko je nužno.

Dakle, Pekiću bješe stalo do elegancije. Odijela je šivao od vrlo kvalitetnih argentinskih štofova što ih je dobivao od emigrantske i bogate obitelji Milana Stojadinovića, predsjednika jugoslavenske vlade i ministra vanjskih poslova 1935-1939. godine. Pekićeva supruga, arhitektica, nećakinja je toga glasovitog političara. Pekić mi se često žalio kako mu je svaki paket iz Argentine zagorčio život, jer je morao platiti carinu gotovo u vrijednosti štofa, te u policiji odgovarati na pitanja o emigraciji i trpjeti uvrede kao buržuj. I ja sam ga volio predstavljati kao plemića, posebice u ćumezima i mračnim jazbinama u kojima se napijao. Često sam ga spasavao od raznih nasrtljivaca i pijandura. On je svojom pojavom privlačio kavanski šljam. On sam piše u knjizi Godine koje su pojeli skakavci kako je njegovo "poznavanje radničke klase bilo marginalno", te da je izbliza, još kao dijete, upoznao jednog slovenskog radnika "u Dolu pri Ljubljani" gdje mu je ujak bio ravnatelj tvrtke Barva i dioničar Jadransko-Podunavske banke iz Beograda. Pekić piše da se prema njemu "niža klasa" ophodila prijateljski, te da se to i "naučno može objasniti kao nedostatak izgrađene klasne svesti". Kad god me netko upitao kako to da jedan takav gospon i plemić s nama loče brlju, onda sam to i ja, najčešće pred njim, tumačio kao viši stupanj dekadencije i aristokratizma.

Zapazio sam da je Pekić u svojoj prepisci što ju je vodio s piscima izvan našeg kruga (čitao sam ih napreskok i površno), vrlo ozbiljan, uljudan, bez grama humora, historijska figura, tumač svojega djela i svojih literarnih postupaka, jer su ti ljudi bili na nekim pozicijama, uglednici kojima je dostavljao svoja pisma kao priloge za povijest književnosti, kao materijal za gradnju vlastitog mita. I začudo, vodio je računa da uvijek pozdravi važne tipove iz srpskog kulturnog miljea, pa tako u jednom pismu (22. svibnja 1971.), moli Bobu Selenića da svakako "najbolje želje i čestitke prenese Dobrici Ćosiću", a ne propušta čestitati Selenićev izbor za sekretara Srpske književne zadruge. A kada piše, primjerice, Pavlu Ugrinovu, uredniku TV Beograd, tada partijskom šefu televizije, onda će se usuditi reći kako su neke Ćosićeve knjige neuspjele, jer sada se obraća posve suprotnoj strani na koju ipak računa, a nikad se ne zna koja će strana prevagnuti. U pismu Ugrinovu (3. srpnja 1972.) reći će: "Nikad nisam podnosio uobražene i egocentrične ljude tipa onog dripca Crnjanskog…", dok će u pismu Seleniću (10. veljače 1972.) ublažiti svoju nesnošljivost prema tome autoru, malo mu prigovoriti kako nije razumio Englesku, ali Roman o Londonu ipak ima "divnih odlomaka". Očito nije podnosio Crnjanskog, a svoju je netrpeljivost različito plasirao, ovisno o strani kojoj se obraća. Ne znam je li štogod prigovorio kada je 1989. godine dobio nagradu Miloš Crnjanski za memoaristiku, ali nisam čuo da je nagradu odbio, unatoč gađenju prema tome "dripcu". "Vi ste, ponajprvo, pisac spekulant…", otpisuje mu blagonaklono njegov intimus Borislav Mihajlović Mihiz, kultna figura iz razdoblja kavanskog nacionalizma, odlični pisac koji je bio uvjeren da je "srpsko književstvo" najbolje od svih "evropskijeh literatura".

S nama Pekić nije nikad razgovarao o arhitekturi svojih djela, niti o povijesnim ličnostima koje se vrzmaju po sobama njegovih romana, dočim je o tomu naširoko pisao Mihizu, ili Palavestri, kao da je želio fascinirati kritičare da jednom shvate kako su kompozicije romana složeni radovi, te da ne misle kako to sve lako izvire iz malog mozga. Roman je erudicija, to je bilo Pekićevo shvaćanje proze, a romanopisac je graditelj. Mihiz je bio inteligentan, osjećao je da ta erudicija pokriva neke nedostatke, da se gomilanje enciklopedijskih jedinica razvodnjava u dosadu, da je tolika matematika i statika nepotrebna "zgradi romana", pa je u jednom pismu (3. lipnja 1979.), voleći Pekića i cijeneći njegov dar, fenomenalno i na lijep način spočitnuo svojemu pulenu: "A erudita nam je, da prostite, uvek pomalo sumnitelan: ako tako mnogo zna, mora biti da za nešto drugo i pametnije nije ni sposoban. Ondak ste vi još i spisatelj konstruktor, sugrađivač, izrađivač planova, a bogme, kao pomalo i demijurgijom da se bavite. Ko da ste, božem, graditelj, a ne pričalo. I što, đavolos Vas odneo, svaku priču izokrenete, ne pripovedate je ko što se priče odvajkada pripovedaju…"

Nisam nikad bio impresioniran Pekićevom tablom na kojoj je crtao genealoška stabla svojih romanesknih porodica, niti su me se doimale sve one silne čiode što ih je zabadao u papiriće s formulama i podacima, sve te sheme, crteži, tlocrti, konstrukcije, zemljovidi, "podupirači desnog i lijevog krila romana", fotke stubišta kojima će se penjati njegovi junaci, snimke zgrada u kojima će obitavati, popis garderobe, strelice koje upućuju na "probleme vremena i kompozicije", na "probleme stila i jezika" – sve je to nepotrebno, ili tek za "zasjeniti prostotu", jer on je i bez toga foliranja dobar pisac. Njegovo je Vreme čuda prava pripovjedačka majstorija, unatoč tomu što mu prijatelj Mihiz sa simpatijama prigovara da on sve zaokrene "jedno dvared, trired, pa ispadne ko i da je bilo i da nije moglo biti. Tako i kad ste u Vremenu čuda Bibliju Vašim bogokulnim makazama prekrajali…" Te su bogohulne škare, bez ikakvih teorija, obavile posao savršeno i stvorile jednu od najinteligentnijih knjiga naše generacije.

2.
U opširnom teorijskom pismu-eseju (14. svibnja 1978.) svojemu kritičaru Predragu Palavestri, nadajući se valjda njegovim panegiricima i divljenju za svoje laboratorijske poslove na romanima, Borislav Pekić prilaže Šemu temporalnosti eda bi povjesničar književni skužio problem vremena u toj grandioznoj građevini romana, pa mu objašnjava kako će u postupku i gradnji djela "primeniti matematiku kroz svoju muzičku formu", te kako će problem vampirizma postaviti kao "metaforu cikličnog vremena", još mu k tome počne redati citate koje ne može pojmiti čak ni takav um kao što je Palavestrin. Nekako još i ide kad se u prijateljskom pismu navodi Sv. Augustin, Nietzsche, francuski lingvist Benveniste, Thomas Wolfe, Eliade, Plotin, ali kad citira Lancelot Löwe Whitea koji kaže: "Jer formativni proces podrazumeva univerzalan elan asimetrije, pretvaranje asimetrije u simetriju, razrežavanje kontrasta, usavršavanje obrazaca…", onda to i ja ne kužim, unatoč tomu što se i Pekić u tu blistavu misao upleće: "Dodao bih lično ovome orfizam kao težnju simetriji." Dakle, unatoč tomu što je dodao "orfizam kao težnju simteriji", nisam ništa ukapirao.

Suočen s mnogim teškoćama oko kompozicije i simetrije, hrvući se s vremenom ("meni je važno jedino insistiranje na jednoznačnosti vremena, njegovoj večnoj sadašnjosti"), romanopisac Pekić žali se svom kritičaru i prijatelju da napretka nema sve dok se ne "pobedi vreme i smrt", pa svoju muku sažima u vrlo jasnu misao: "Problem univerzalne volje za posedovanjem u svim vidovima i antagone fantazmagorične opsesije pretvaranja u nov oblik iracionalnog načela." Eto, vidite, zbog čega roman nikako da krene, zbog čega je romanopisac u nevoljama. Uza sve će, u spomenutom pismu, priopćiti svojemu kritiku, svojemu historiku: "Ja sam Zlatno runo morao da završim pre nego što sam ga počeo". Pokušao sam na razne načine vrtjeti i odgonetati ovu misao, ali ništa mi nije upalilo, nikakova smisla nisam mogao dokučiti, to prije što imamo tri tisuće stranica Pekićeva "Zlatnog runa", romana koji je završen, prije nego je započet, a kad je započet, onda je već bio završen. ("Ali, čoveče božji, šta Vam bi, da napišete roman od tri hiljade stranica? Ko će to da čita?" – pita se B. M. Mihiz u pismu Pekiću od 3. lipnja 1979.)

I kada bismo sva ta teorijska zanovijetanja ozbiljno uzimali, takvu knjigu ne bismo otvarili, ali, srećom, Pekić je talentiran, pa nam nije bio potreban nikakav ključ uz roman, jer smo s lakoćom uočavali slabosti i vrline "Zlatnog runa", čitali ga s naporom i dugo, mučeći se s jezikom, crkvenoslavenskim ili možda kakvim cincarsko-srpskim, ali uvijek štujući autora. Bolje bi bilo da je umjesto "temporalne šeme" ili "simeunske firmonautike" priložio rječnik manje poznatih i nepoznatih riječi i tvorenica. Pisac stvarno ne smije povjerovati laskanjima da je genij, jer prije ili kasnije ispada budala. Upravo onog časa kad mu takve pohvalnice pristižu, mora sve staviti na provjeru i pod lupu sumnje. S Pekićem sam bio blizak, mogao sam mu teške stvari reći a da i nadalje ostanemo prisni. Često sam ga poticao na sumnju, a sjećam se da je jednom uzvratio na te moje provokacije: "Toliko uživam u pisanju da ne stignem sumnjati." Malo sam to izokrenuo, na njegovo zadovoljstvo, i rekao mu: "Toliko mnogo pišeš, da ne stigneš uživati."

Borislav je Pekić, kao i Ćosić, zaljubljen u povijest, posebice u srpsku povijest, pa se i on pozabavio "seobama Srbalja"; otuda vjerojatno odium prema Crnjanskom koji se mnogo prije upetljao u to područje i, štono vele, pobrao vrhnje. I Pekić je u svoje romane uvodio znane nam historijske figure, tako se u "Zlatnom runu" našao i Ilija Garašanin "popečitelj vnutrenih dela Kneževine Srbije" kum "uvažejšči" Simeona Lupusa, junaka romana. Njih dvojica se na mnogo stranica dopisuju jezikom "ubi’ Bože", ali razumijemo da se tu raspreda o politici, da se tu kroje granice Srpskog carstva, da se spominju povijesne ličnosti, između ostalih i Ljudevit Gaj, prijatelj srpski, "koji svakome preporučuje kao sredotočje buduščega Carstva Srbiju, i to je sviju njegovih posledovatelja mnenije", dočim je Ban Jelačić nesklon Srbima, ali tu je lova, tu su obligacije, a "Hrvatima je novac potreban", pa će "pogodujušća kompenzacija" svaku nesklonost skloniti. Sve to opstaje u jednom romanu od nekoliko tisuća stranica, svašta se o svakome može reći, jer zbore junaci. Čak i onda kad im autor uvaljuje u usta vlastita stajališta i poglede, to funkcionira kao "dio romanesknog tkiva", i ne može se zlorabiti u bilo kakve tužiteljske nakane protiv autora, makar iz tih usta izvirala jeza ili najmračnija ideologija. Čitajući ovu korespondenciju tako sam zažalio što njegov junak Simeon Lupus nije izrekao o kumu Garašaninu ono što je učinio sasvim lično njegov tvorac u pismu (London, proljeće, 1985.) B. M. Mihizu, te o Načertaniju pisao kao o "modernizovanoj politici Dušana Silnog", a o kumu Iliji kao "supersrbinu" i živom dokazu "da smo imali i te kako mudre državnike, te da nam, očigledno, samo narod nije valjao". Da takvo što kaže, i to bez ironije, bez zezanja, čovjek poput Pekića, to je onda loša faza "kada nacionalni osjećaj ruši vrijednosti nacije, a istinoljubivost zamjenjuje šarenim idolima".

Godine 1985. Pekić je postao dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti – to je vrijeme kada se uvelike radilo na Memorandumu. Bio je uz Cicija Pavića, Bećkovića, Palavestru, Mihiza, Miću Popovića, i druge član Krunskog saveta koji je imao zadaću "vaspostavljanje monarhije". Tada je često dolazio iz Londona u Beograd, bio je stalno nešto zaposlen, zabrinut, pa smo se rijetko viđali – bliski prijatelj nije imao vremena za mene, a kad god bih uspio iskamčiti neki susret, obično nakratko u kavani Trandafilović, uvijek mi je nešto prigovarao ili me korio, a onda bi mi povjerljivo šanuo na uho kako me danomice brani od napadaja Dobrice Ćosića. Jednom sam mu zlobno rekao kako je ušao u Akademiju eda bi to šovinističko leglo rasturio, te da je krtica u drevnoj ustanovi, a on se, boga mi, da vidite, uvrijedio. Bilo je to s moje strane drsko, pa sam mu se ubrzo ispričao, jer sam shvatio da mu je do te počasti stalo i da uživa u zvanju srpskog akademika.

Znam pouzdano da Pekić nije imao dobro mišljenje o Ćosiću, ali me sada demantira ova korespondencija, jer ondje su posve drukčija stajališta, pa bi se tako moje iskreno prisjećanje na sijela naše tzv. grupe, kada smo otrcavali toga nepismenog književnika, prednjačio je Kiš, ali i mi smo se dobro držali, moglo tumačiti kao zlobno i netočno, jer se uvijek može podastrijeti suprotan citat iz nekog pisma. Najprije, Pekića obavještava Braco Palavestra u pismu od 11. prosinca 1983. godine, da je Dobrica Ćosić obećao poduprijeti njegovu kandidaturu za akademika, "i da će se založiti za vas punim srcem". Godinu i nešto kasnije, kada se već za mojega drugara otvaraju vrata Akademije, on će napisati Palavestri: "Dobio sam od Dobrice Grešnika. Već prve rečenice bacile su me u zanos. Na žalost, majka mi je otela knjigu i pročitala je za dva dana, tako da je sad opet na mom stolu i oduševljenje se nastavlja. To je svakako jedna od najznačajnijih knjiga posle rata… Roman je, uistinu, potresan. Onaj ko takvu prošlost još oseća kao svoju ili onaj ko bi želeo da i sadašnjost bude takva, mora Dobričinu knjigu osećati kao udarac u srce." Ubrzo nakon toga upućuje još jedno pismo Palavestri (travanj, 1985), u kojemu obznanjuje da u rukama drži "Hazarski rečnik", još ga ne čita, nego se samo oblizuje, ali je uvjeren da će mu se dopasti, jer ta knjiga koju kani čitati zapravo godi njegovu "perverznom ukusu". Za nas je iz družbe imao drukčiju verziju; knjigu je počeo čitati i ostavio, "jer se ne može čitati". Također se uvijek grlato i od srca smijao kad god je Kiš na našim sijelima parodirao Ćosićeve stilske rogobatnosti oponašajući njegov moravski akcent. Ali sada je, pred ulazak u Akademiju, Pekić napisao Palavestri da je ta kupusara "najznačajnija knjiga posle rata", jer je znao koliko je Ćosić utjecajan u Akademiji, a pismo je i napisano da ga Braco pokaže Gedži.

Iako sam bio blizak s Pekićem, čini mi se da jednu njegovu stranu nisam upoznao. Nisam nikad tražio njegove slabosti, jer je bio toliko fascinantan da ih je uspijevao potisnuti. Ali ova njegova korespondencija razotkriva ga i sjenča barem djelić njegova karaktera. Umio je ugađati. Vele da je laskanje svojstvo Crnogoraca i to "beogradskih ližisahana", kako tu sortu nazivaju, koji su se, laskajući, brže integrirali u srpsko društvo. To je taj nagon za preživljavanjem – naći što prije kakvu gazdaricu, oženiti se kćerkom starog trgovca, gospojicom Persom, ne mora biti lijepa i pametna, samo da je mirazuša ili bar u nekom srodstvu s Karađorđevićima, a montanjar će onda srbovati "za sve porodicu". Budu li ga mučile kakve glavobolje, dođe li mu nezgodno poradi laganja i dvojstva, kljucne li kadgod savjest, onda je tu vječita utjeha – šljivovica. Dakako, ovo je samo kratka skica jednog tipa montanjara u Beogradu s kojim Pekića nikako ne dovodim u vezu. Ovdje sam tu skicu plasirao jer je mjesto zgodno, jer sam već bacio malu sjenu na Pekićev karakter, na dvojstvo karaktera, a takva sjena može pasti i na moćni duh kakav je Pekić nedvojbeno bio, pogotovu što će mnoge druge vrline i sjenu samu izbrisati.

3.
Kada Boro Pekić piše nekoć zajedničkom prijatelju, piscu Dragoslavu Mihailoviću, onda mu nešto povlađuje i želi ga oraspoložiti. To može biti plemenito i podlo. Podlo je ako mu povlađuje u kakvim gadostima, pa mu, povlađujući, dotura i neke svoje opačine. To je fina i laka forma slaganja s naopakim. Elem, Pekić piše svojemu prijatelju, piše mu parodirajući hrvatski jezik, premda neuspjelo, a čini to stoga da bi se razgalio "Nash Jules" Dragi Mihailović. Jules je Sartreov lik što ga je Danilo Kiš uveo u svoju polemiku kao "portret primenjiv na sve nacionaliste".

Naime, Jules je okej sve dok netko ne spomene Engleze, tada popizdi, počne drhtati, postaje značajan – za ime Boga pred njim se ne smije spominjati ništa englesko, jer on voli svoje Francuze, a mrzi Engleze, i tako Jules "postaje ličnost zahvaljujući engleskom čaju", veli Kiš. D. Mihailović je također znao mirno sjediti za stolom, blagorodno bi se smješkao i pijuckao, vrlo ugodno ćaskao o literaturi, bio je dobričina sve dok se ne spomenu Hrvati, tada bi zapjenio, nastala bi strka za stolom, počelo bi gurkanje i namigivanje: "Nemojte pred Dragim spominjati Hrvate", pa bi se taj ispad zataškao do sljedeće runde.

Znajući to njegovo svojstvo, Pekić mu piše rugajućim hrvatskim ne bi li ga odmah odobrovoljio, pa u jednom pismu od 29. travnja 1971. godine spominje Mirka i veli da se to "osebujno ime odnosi iliti ima biti odnositi se na Mr. Kovacza i imotski dijalekt kojeg rabi u svom zadnjem romanu", a potom najavljuje fusnotu u kojoj će to pobliže objasniti, te nastavlja s nesuvislom pričom na hrvatskom, nitko je ne razumije, a bit će da pisac s "ironijskom distancom" dočarava ispraznost govora na tome jeziku, pa kad shvati da postaje dosadno i zamarajuće, onda se povlači i kaže: "Prestajem sa ovim bloody jezikom i počinjem da opet govorim svojim jezikom", ali, ne lezi vraže, već i sljedeće pismo opet krene na "bloody jeziku", uzme tako neku riječ iz "bloody jezika", primjerice riječ osobno, tek da bi tomu mogao dodati: "Što rekao kuražni bojovnik protivu svih zabluda osim vlastitih, Krleža Miroslav."

Jules se smije i dovikuje supruzi Neni sa zahodske školjke kako je Bora "opandrčio onoga ustašu, kako mu ga je surduknuo do balčaka, će mu bidne muka od toliku batinu". Tako je to bilo onih godina, sada Jules Mihailović pizdi na Crnogorce, pa je na skupu srpskih akademika u SANU, 13. veljače 2003. godine, pozvao na izgon te rase iz Srbije. Ali o tome i još ponečemu bit će koja u posebnom tekstu.

Ono što je cijelog života sanjao, Pekić je napokon dočekao, a to je propast komunizma i višestranačke izbore u Srbiji, pa je u Londonu spakirao kovčege uvjeren da ga već godinama nestrpljivo očekuju u domaji, jer vraća se emigrant, vraća se disident, karizmatična ličnost, "najveći srpski pisac XX. stoljeća", barem prema mišljenju onih koji ga nikad nisu čitali. Vraća se srpski akademik s aureolom robijaša u komunističkim kazamatima i odmah osniva Demokratsku stranku, postaje njen potpredsjednik i član Glavnog odbora, te urednik nekoliko početnih brojeva stranačkog glasila Demokratija. I piše za BBC svoj posljednji tekst "Farewell Britain", ne klanja se na rastanku Britaniji, čak veli: "Kao pripadnik svog naroda nemam na čemu da ti zahvalim", ali, nadodaje: "Kao Borislav Pekić tvoj sam dužnik." Ma što to značilo, on je Britaniji rekao zbogom i "kao pripadnik svog naroda" vratio se u Beograd. Sve je nekako išlo uhodanim putom, samo još da demokrati preuzmu vlast, jer Pekić je to godinama pripremao na BBC-u kao politički komentator srpske sekcije. Svoje tekstove skupio je u knjigu Poslednja pisma iz tuđine, nadajući se da će njegova razmišljanja postati u Srbiji udžbenik demokracije. Ta je brošura ispala samo zbirka banalnosti, pa sam se pitao nije li doista politika tako banalna stvar da se čak i jedan Pekić nije tomu mogao oduprijeti. Ondje sve vrvi od općih mjesta, to su one floskule koje su penzići prežvakavali na svojim klupama, kao primjerice, "Slovenci kod nas kupuju jeftine sirovine, a prodaju nam skupe proizvode", "Srbi i Crnogorci nemaju ništa protiv da Šiptari idu u Albaniju pod uslovom da sa sobom ne ponesu zemlju", itd., ali ni u jednom komentaru ne spomenu Slobodana Miloševića, politiku srpskog nacizma, ratne bubnjeve u Srbiji, jer mu je u SANU zasigurno rečeno: "Ne diraj u Slobu, obavlja nam posao."

Ali kad se naš izgnanik, bliski moj prijatelj, drag čovjek, domognuo svojega glasila, odmah je ukazao da je glavna opasnost za demokraciju u povoju zapravo Filip David, pa mu je održao lekciju o tomu što jest demokracija, okomivši se na njegov intervju u riječkom Novom listu. Davidov je grijeh bio u tome što se pribojavao da na vlast mogu doći luđaci, a to je urednika Demokratije i potpredsjednika Demokratske stranke iznerviralo i nagnalo ga da s te visoke pozicije potpraši svojega drugara iz tzv. grupe i dugogodišnjeg intimusa i spočitne mu kako ne razumije "suštinu demokratije u kojoj voljom naroda i ludaci mogu doći na vlast". Filip David nije s njim polemezirao, ali je u mnogim svojim tekstovima zastupao stajalište da demokracija ne smije prepustiti vlast luđacima, jer ako nije u stanju obraniti samu sebe, onda "utire put nekom Hitleru", kao što se dogodilo u Weimarskoj republici u Njemačkoj. David je samo napisao pismo Pekiću (5. lipnja 1990.) i priopćio mu kako ne želi s njim javno polemizirati. "Previše te poštujem, a uz to, vezuju nas neke zajedničke uspomene i prijatelji, živi i mrtvi. Uveravam sebe da je samo nesporazum posredi, jedan od mnogih u ovim vremenima. A do takvog nesporazuma, budi siguran, nije došlo mojom krivicom", piše plemeniti David svojemu prijatelju. Tada sam i ja nazvao Pekića i rekao mu: "Ako ti misliš da je Filip David najveći problem u Srbiji, onda je tvoja zemlja sretna i poželjna!" Zatražio sam da me primi, što je doživio kao žalac. Kasnije se pokajao, ali tek nakon debakla na prvim slobodnim izborima kada ga je Vojislav Šešelj uvjerljivo tukao, a Pekić se, sa svojom karizmom i slavnom biografijom, osjećao poniženim. U pismu od 20. srpnja 1992. godine (Knjiga pisama 1992. – 1995., Feral Tribune, Split, 1998.), Filip David oplakuje našeg dragog, rano preminulog prijatelja, prisjećajući se divnih trenutaka s njim, a onda mi opisuje kako su se možda nakon dvije godine sreli na jednoj kazališnoj premijeri. "Delovao je izmučeno, umorno, Pekić kakvog nisam poznavao. Zar sam mogao slutiti da ga je teška bolest već ozbiljno iznutra izjedala? Nosio je dostojanstveno svoju veliku muku, ne želeći ni od koga sažaljenje. Ugledao me je u masi i prišao. Osetio sam u njegovom pogledu, njegovom već promuklom glasu, onu dirljivu srdačnost iz najranijih dana našeg zajedničkog druženja. 'Ludaci su zaista uzeli vlast u ruke’, rekao je jednostavno. I čvrsto mi stegnuo ruku. Danas shvatam, opraštao se zauvek."

Boro Pekić posthumno je odlikovan ordenom dvoglavog belog orla prvog stepena, što ga je udovici uručilo Njegovo Kraljevsko Veličanstvo, prijestolonasljednik Aleksandar Karađorđević, zvani Gica. To je onaj princ koji se "uneredio za svečanim ručkom" na Oplencu, kako je to tvrdio Pekićev rival Šešelj, jer ga je "proterala jaka i masna sarma". Na toj je sraćki zloglasni vojvoda pravio svoju stranačku i političku promidžbu, nazivajući prijestolonasljednika "usranim princom usrane dinastije", pa je unatoč takvim primitivnim invektivama uspio na jednim parlamentarnim izborima prikupiti čak 36 posto glasova birača toga "kraljevskog naroda". Da je to Pekić doživio, doista bi vidio utjelovljenje one svoje, i nadalje mislim pogrešne prosudbe kako ne valja srpski narod. Toliko sam mu puta govorio, ali utaman, da nije pametno pozivati se na svoj narod, jer pisac zapravo nema nikoga, pa ni svog doma, to prije što svakog časa može biti izopćen ako se nađe kontra rulje i njezinih euforija, te ako se založi za istinoljubivost koja ne ugađa sunarodnjacima. Za takvo što moj prijatelj nije htio čuti, pa me u jednom času naših prepirki nazvao izopćenikom, tada mi se činilo svisoka, jer sam se prisjetio našeg razgovora u kavani Trandafilović, kada mi je spočitnuo da ne bih smio svoj antinacionalizam pretočiti u protusrpstvo, premda sam vjerovao da Pekić nije bio nacionalist, ali je sasvim dobro razmišljao i znao da se često neki protustav može izroditi i otići u neželjenu pravcu. Bio je Pekić fini pametni gospodin, na sve je ljude gledao u onom dickensovskom smislu kao na "suputnike na putu do groba", jedino je na tome putu radije išao sa svojim sunarodnjacima, makar i nevaljalima, dočim je meni, a to sam mu umio predočiti, bilo posve svejedno tko će mi društvo praviti, te s kim ću koračati do toga strašnog mjesta.

Sarajevske Sveske br.13, 2006.

Read more...

Mirko Kovač: NA LUDILO TREBA MOTRITI STALNO

“Jahani narod“, kako bi rekao Domanović, sanja o vođi koji će ga izbaviti nevolja, a kad se taj vrag pojavi i unese neke strasti u svoj nastup, niko se ne pita odakle stiže, iz kakvog političkog okrilja, s kakvim traumama i kojim potrebama da zavodi druge i vlada ljudima. U literaturi je moguće da vođa stigne iz ludnice, a u literaturi nema ničega što pre toga nije bilo u životu.
Read more...

Alkohol u književnosti: SAMO HULJE PIJU MLIJEKO

Cijela je povijest književnosti jedna beskrajna točionica. Točilo se ondje pića i duha a da se to dvoje nije uzajamno potiralo. Dakle, u toj pivnici lokalo se i ločući satiralo do “rastrojstva svih čula”, kako je Arthur Rimbaud najradije definirao pjesništvo.
Read more...

Mirko Kovač: MRŽNJA SE MORA NEGOVATI KAO LEPA OSOBINA

Čitam samo u dokolici, onda kada zaista nemam šta da radim. Mada, svoje slobodno vreme najradije provodim u kafančinama. Taj čitav svoj intelektualan život sam shvatio kao teško zafrkavanje. Moje jedino istinsko uživanje je kad u kafani ili bilo gde zajebem nekoga, kad je moja dosetka brža. Humor je uslov za normalnost.

Read more...

Mirko Kovač: MESTO ROĐENJA JE SAMO DETALJ U BIOGRAFIJI

Još kao dječaka, na putu do škole, znali su me stariji presresti i pitati čiji sam. Mislim da nikad nisam točno odgovorio. Najčešće bih odbrusio: "ničiji", "ne znam", "svoj", "zaboravio sam", ali nisam to činio kao namćor, nego prije kao vrag koji se izruguje takvom zapitkivanju. Često sam izmišljao i neukim radoznalcima spominjao imena junaka iz knjiga koje sam čitao proglašavajući ih svojim roditeljima. Štoviše, uspio sam u tu igru uvući još neke dječake, pa smo se natjecali u izmišljanju što luđih korijena i roditelja.

Read more...

AkuzatiV - Online magazin

Back to top