Aleksandar NOVAKOVIĆ

Aleksandar NOVAKOVIĆ

Pisac i dramaturg
Beograd

  • Published in UGAO

EKSCENTRICI U SLUŽBI REŽIMA

Ako sivu društveno – političku scenu Srbije zamišljamo kao kafkijanski “Zamak” ili, eventualno, selimovićevsku “Tvrđavu” nemojmo zaboraviti na jednu malu ali značajnu nišu koja je krcata domaćim “oriđinalima”. Reč je o delu javnog prostora koji je, od strane grupe ljudi koje, za potrebe članka, nazivam Velikim Arhitektom, rezervisan za takozvane “ekscentrike” koje izmanipulisane mase doživljavaju kao “polujurodive”.
  • Published in Osvrti

Nezavisna Škotska, plutokratija i crna, crna nafta

It is in truth not for glory, nor riches, nor honours that we are fighting, but for freedom — for that alone, which no honest man gives up but with life itself.
(The Declaration of Arbroath 1320)

Referendum o nezavisnosti Škotske (ili njenom ostanku u Ujedinjenom Kraljevstvu) predviđen je za septembar ove godine. I, čini se, po trenutnim istraživanjima, da će se Škotska ipak zadržati u Uniji. U, po pristalice otcepljenja najoptimističniem slučaju, ako bi se, po Newsweeku, danas održao referendum, od opredeljenih birača bi 48% bilo za a 52 % protiv nezavisnosti. Po istraživanjima komisija bliskih britanskoj Vladi procenat pristalica nezavisnosti je 36 % i u konstanom je opadanju a neodlučni birači (million njih) su i dalje neodlučni. Kako god da se birači izjasne sigurno je da će Škotska zadržati svoj lokalni Parlament, autonomiju i da će, mravljim korakom, ići putem postepene devolucije  kojim je krenula od sredine devedesetih godina prošlog veka. Pitanje koje se postavlja pred Škote nije, međutim, samo nacionalno, državotvorno pitanje već i pitanje doživljavanja slobode u razvijenim zemljama (i ne samo njima) te koliko politička  sloboda zapravo košta i da li se uvek može i mora meriti novcem.

VEČITI KRSTAŠKI RAT

Prikaz dokumentarnog filma "Dirty Wars"

Država koja se više oslanja na tajnu službu nego na demokratski izabrane organe vlasti srlja u stanje zabašurene diktature i neprestanog, prljavog rata. Dokumentarni film Ricka Rowleya Dirty Wars, snimljen u saradnji s novinarom Jeremyjem Scahillom čvrsto stoji iza ove teze. Scahill, ratni izveštač s Kosova, iz Iraka i Afganistana, spada u red  otvorenih kritizera američke spoljne politike, levo orijentisanih američkih novinara što se vidi u njegovom dosadašnjem radu koji je krunisan knjigom Blackwater: The Rise of the World's Most Powerful Mercenary Army. Blackwater je privatna  bezbedonosna agencija koja predstavlja svojevrsnu pretorijansku gardu interesa krupnog kapitala, nedodirljivu i brojniju od američkih redovnih trupa u Iraku i Pakistanu. U Dirty Wars je Scahill, otišao nekoliko koraka dalje u svojim istraživanjima, baveći se delovanjem opskurne  JSOC (Joint Special Operations Command) u Afganistanu. Brojne civilne žrtve operacija ove jedinice su  otpisane (i otpisuju se)  kao “kolateralna šteta”. Žrtve, u velikom broju slučajeva deca i žene, su sistematski ubijani po drugi put u američkim medijima. Njihova imena su skrivana, zaboravljana a sterilna saopštenja Vašingtona retko imala u sebi i jednu jedinu reč izvinjenja. Kome odgovara JSOC, pita se Scahill? Predsedniku lično. Kad je dobila najveća ovlašćenja? U vreme Obamine “mirotvoračke” administracije.

Rowley je za ovaj dokumentarac izabrao poetiku blisku igranom filmu. Scahill je “glavni junak” koji polako sklapa delove slagalice iako svi dobro znamo šta će na kraju otkriti. Trudeći se da, pored surovih predela i snimaka užasnih pokolja, prikaže i poneki zračak ljudskosti Rowley snima kako emocije onih koji su doživeli tragediju tako i samog Scahilla koji se stidi zbog poteza svoje vlasti. Ovaj potez reditelja, pa i samog Scahilla je od desničara ocenjen kao “propagandistički” dok je deo levičarske javnosti doživeo to kao “samopromociju” ovog novinara. No, s druge strane, istina je da ovaj dokumentarac ima, s obzirom na tematiku, ne samo autorski već i lični pečat te da je nemoguće ostati potpuno hladan pred nečijim stradanjem. Za razliku od mnogo popularnijeg kolege Michaela Moorea, Scahill se barem ne trudi da pokaže showmanship i bude zanimljiv po svaku cenu. To se vidi i po njegovim nastupima u medijima. Njegov odnos prema upadicama tv voditelja Jaya Lenoa a la: Da li si ti paranoičan, dečko? Svako ko je bio u tvojoj knjizi je poginuo! nije okrenut  šarmiranju voditelja i publike već upravo otkrivanju istine.

JEDINICA

JSOC je, by the way, jedinica koja je u Afganistanu dobila nadimak “Američki Talibani” kako zbog bradatih vojnika tako i zbog svoje brutalnosti. Hiljade vojnika ove jedinice su angažovani u brojnim zemljama širom sveta. Njihova zaduženja, po Scahillu, nisu samo “upadi” i potraga za članovima ekstremnih islamskih terorističkih grupa već i saslušavanje, tj. mučenje zatvorenika. Anonimni sagovornik novinara, blizak jedinici, objasnio je njenu poentu: Ona je čekić pod Predsednikovom kontrolom i udaraće, za naših života, po celom svetu gde god nađe “ekser”. Putovanje  će Scahilla, koji će pratiti  krvav trag JSOC-a, odvesti put Jemena u kojem je, dobar deo jednog beduinskog plemena postao “kolateralna šteta”. Jemen nije u ratu sa SAD ali su smrtonosni projektili ipak ispaljeni na njenu teritoriju. Lokalni novinar koji je pozivao SAD na odgovornost je, na Obamino insistiranje, ostao u jemenskom zatvoru. Scahill će se zateći i u Somaliji u kojoj potkupljeni, krvožedni lideri zaraćenih paravojski, a u ime američkih interesa protiv kojih su se koliko do juče borili, ubijaju i muče sve koji su im “sumnjivi”.  S top secret operacijama koje koštaju milijarde dolara i odvijaju se u 75 zemalja JSOC i slične jedinice će trajati još dugo, naročito nakon izvedene likvidacije Osame Bin Ladena za koju je JSOC pohvaljen od američkih vlasti.

MEBIJUSOVA KRIVA ZLA

Najslikovitija scena “krstaškog rata”, kako ga je nazvao G.W. Bush, je ona smeštena u samoj Americi. Naime, imam Anwar Al Awlaki, Amerikanac jemenskog porekla, označen je kao najveća opasnost za SAD posle Bin Ladena i likvidiran bespilotnom letelicom, tzv. droneom. Al Awlaki se, nakon invazije na Irak 2003. godine, okrenuo ekstremnom krilu islama i pozvao na džihad. Njegove propovedi su od umerenih postale ekstremne. Šta je dovelo do ove transformacije? Okupacija islamskih zemalja? Pozivi na krstaške pohode? Protivzakonito hapšenje i zadržavanje Amerikanaca muslimanske veroispovesti? Hapšenje samog Al Awlakija i njegov sedamnaestomesečni boravak u samici? Činjenica je da je, ako i nije bio pripadnik terorističke organizacije, Al Awlaki postao njen član ili barem vrlo blizak s njom nedugo nakon što je pušten iz zatvora. Nakon Al Awlakija, takođe bespilotnom letelicom, ubijen je njegov šesnaestogodišnji sin. Za Vašington je Al Awlakijev sin bio collateral. Za Scahilla je to bilo brutalno ubistvo nekog ko je predstavljao “potencijalnog naslednika”. Scahill je uveren, a to govore i rođaci pobijenih civila, da ovakav “rat protiv terora” stvara nove teroriste. Jedan od Afganistanaca je izjavio da je, nakon što su mu JSOC ubili ženu, poželeo da postane talibanski bombaš-samoubica.

Ovakvom “strategijom” su ugroženi ne samo stranci širom sveta već i sami Amerikanci. S obzirom da je Al Awlaki bio građanin SAD postavlja se pitanje zašto je i kad, i po kom pravnom osnovu, Obama odobrio njegovu likvidaciju. Ron Wyden, senator, član Obaveštajnog komiteta pri Senatu je objasnio suštinu sistema:
Bitno je da američki narod zna kad Predsednik može da ubije američkog građanina a kad ne a ipak, čini se da postoje dva zakona u SAD i američki narod bi bio izuzetno iznenađen kad bi video razliku između onog što oni veruju da zakon kaže i onog kako se taj isti zakon, u tajnosti, interpretira
Wydenu nije dozvoljeno da javno objasni ovu razliku.Cezarska ovlašćenja Predsednika su, tak normaljna, ravna onim lidera Kine ili Rusije. A na neki volšeban način, SAD i dalje sebe smatraju sebe demokratskom zemljom mada su sve usamljenije u tom mišljenju.

Kritičari Dirty Warsa na levici prebacuju Scahillu slabo spominjanje CIA-e (svega dvaput), kao da je novinar, maltene, u stalnom strahu od osvete. Istina je, međutim, da je CIA samo jedna od mnogih tajnih službi  SAD-a. I, s obzirom da je već veliki broj dokumentaraca napravljen na temu CIA i FBI, te National Security Agency, red je došao i na JSOC koji se samo po sofisticiranoj opremi, razlikuje od  eskadrona smrti u Latinskoj Americi (koje je, naravno, često plaćala CIA).  Najveći problem je u tome što ovaj dokumentarac, iako predstavlja presek užasnih zločina počinjenih posle 11. septembra  2001. godine, neće promeniti Bog zna šta u u svesti američke javnosti i to ne samo zbog toga što su celom svetu, i pre Wikileaksa i Scahilla, bili dostupni brojni članci hrabrih novinara te ih ova storija ne može mnogo iznenaditi. Efekat koji će imati u odnosu na one koji su opsednuti površnom harizmom Predsednika i ne razmišljaju dalje od Obamacarea, odnosno, dalje od sopstvene guzice je minoran koliko i izlaganje Scahilla pred Podkomitetom za nacionalnu sigurnost američkog Kongresa. Javnost, mlako komentarišući nastupe ovog novinara u  “šta on tu može” maniru  zapravo postaje saučesnik JSOC i inih u zločinu. Jedini način da zaista shvati razmere zločina biće da se otarasi cinizma i otkrije istinu da daleko od očiju ne znači nužno i daleko od srca.

Hiljadu nijansi Kejla

Bečki koncert Džona Kejla i kratak osvrt na izložbu Endija Vorhola i Žan Mišel - Baskijata

     Retke su prilike kad možete da kažete da se dva krupna kulturna događaja dešavaju na pedeset metara jedan od drugog  a još ređe prilike da im lično prisustvujete. Sticajem lepih i čudnih okolnosti zatekao sam se u Palais Ferstel u “carstvujuščoj Vijeni”. Prilika koja se javlja jednom u deset godina, možda i ređe. Naime, bio sam u prilici da budem jedan od retkih koji su, igrom slučaja, uspeli da kupe karte za koncert velškog muzičara s velikim “m” i jednog od očeva alternativne muzike, Džona Kejla. Karte za koncert su se, naime, rasprodale preko interneta  za deset minuta. U galeriji u Austrian Bank Art Foruma je bila “pretpremijera” izložbe Vorholovih i Baskijatovih radova. Prekoputa ulice je bio Kejlov koncert. Kejlova prošlost i sadašnjost su sedele u dva zdanja, odvojena, različita u arhitekturi (galerija je moderna zgrada glatkih mermernih zidova a kocertni prostor starovremsko KuK zdanje sa skulpturom Hrista koji podupire noseću gredu) i atmosferi (hladna bankarska jednostavnost galerije /boemski kafei kojima je načičkan ulaz u koncertnu dvoranu, puni Bečlija koji neštedimice tamane vino i pivo). Davnih šezdesetih je Vorhol bio pokrovitelj “Velvet Undergrounda”, benda koji su osnovali Lu Rid i Džon Kejl  zajedno s harizmatičnom nemačkom manekenkom Niko, Sterlingom Morisonom i Morin Taker. “Velveti” su jedna od onih retkih grupa  koje su prodale hiljadu ploča ali je svako ko je kupio ploču, nadahnut onim što je čuo, osnovao bend. Da nije bilo ove grupe pitanje je da li bi svet imao “Sonic Youth”, “Bloody Valentines”, “Pixies”“Nirvanu”, “Pavement”, “Yo La Tengo”, pank, novi talas. I karijera Dejvida Bouvija bi imala potpuno drugi pravac. Jednom rečju, ne morate ih voleti ali ih ne možete zaobići ako govorite o istoriji rok muzike.

Veliki igrač

“Šta se vrpoljiš tako? Je l’ ti neudobna stolica? Bije ti Sunce u lice? 'Oćeš da se zamenimo? A ti, ‘de si pobegla? Primakni se malo, neću da te seksualno uznemiravam. E, pazite, ono, frka je. Nije svejedno, sve menjaju u KC. Čistka, samo njihovi ljudi. Meni to ne smeta. To im i pripada. Provali, sve su ili SPS ili SNS. Da znam kako to ide i ja bih se negde učlanio ali se menjaju brže nego generali u banana - republikama, ne mogu to da povatam. Bili i ovi iz Regiona s njima pa i oni pali za tri meseca. Kako? Znam ko je zadužen za nas. Čuo sam za njega. Bio je „žut“ od glave do pete, namazao ga farbom Tadić lično, ali ono, nema frku od toga da radi posao i s njima. Završio je poslove kod njih pa će biti dobar i ovima. On je pre svega menadžer čovek. Veliki „igrač“. Pa da. Oni su glupi  za to. Nemaju pismene ljude. Ovo da su glupi, to je između nas. Okej? Ali, nisu ni oni mutavi. Nije im bitno da li je mačka crna ili bela. Dobro, u ovom slučaju je mačka žuta. Hehehe, hrk, hrk! Bitno je da, znači, mačka bez obzira koje je boje, lovi miševe. DS, SPS, ko će sad da se zeza s tim? Da, on je sad dobar sa SPS. E, ako bude SPS  - milina. Ma i ako bude SNS – to isto. Pustite me da radim ono svoje, ne pitate me ništa i to je to. Šta ima ja da se bunim? Neću valjda da dižem revolucije? Ma, digao bih revoluciju, al’ da imam leđa... Eeee! Ne uspevaju revolucije koje nemaju leđa. Samo ginu bezveze. Neće mene tako da zajebu, ja da se bunim a oni da se izmaknu. Posle mene da stavljaju na neke „crne liste“ i hejtuju! Neka, hvala. Znači, da. Ko voli da se buni i da se žali nek’ izvoli pa će da ga srede k’o mladog majmuna. Lako je tuđim “crvenim banom“ gloginje mlatiti. Hehehe, hrk,hrk!  Jeste, lože se kod nas neki klinci na to. Oni što imaju nerealna očekivanja. Misle da svet sam njih čeka. Ćuti tu, ionako ti tata i mama plaćaju za to. To je da se ima, da se okači, ne da ti koristi. Džabe ti to bez životne škole. Mi smo, lepa moja, završili Akademiju, treba da budemo neka elita a vidi nas sad. Pa je l’ tako? Da, ja sam poručio kapućino... Hvala. Zadrži sitno. A? Jeste, da. Možemo nešto da sredimo. Neki projektić ili tako nešto a ispred celog KC. Ali nemoj mi nešto što je nacionalno, tradicionalno i nemoj mi nešto što je politički korektno. Neću ja da se upecam na to. Ima odma’ da me stave na „crnu listu“. Na šta mislim? Vidi kako, imaju ono sa starim veštinama. Kapiraš? Koje stare veštine i zanati? Kako je moja baba heklala i pravila Vilerove goblene, je l’ to? Pa svi u KC znaju da je to zajeb. I da je dosadno. Pazi, jeste, država daje pare na to ali nije neka kinta. A imamo tu i ove politically correct. Ma, znaš ono, za slepu decu, za ometenu decu, za gejeve, za manjine,  za matore a nepismene, to neću isto. Zašto? Klizav teren, jebote! Znači, kažeš jednu pogrešnu reč i odmah ti se nakače ovi iz nevladinih pa onda kolege počnu da lažno svedoče o tebi i dok ti dokažeš da nisi kriv prođe brzi voz. Postoji bre samo napad – ne postoji demanti. Ima posle i za deset, dvaes godina da kažu: „ Aaaa, tvoje ime mi zvuči poznato... Da nisi ti onaj koji je zlostavljao slepu decu?“. Hehehe, hrk, hrk!  Pusti bre, neću da me pamte po tome. Nego, lepo, da tražimo lovu na pravom mestu od pravih ljudi. Ja znam da neki u KC žele da me blokiraju, znam i ko su. Što te gledam tako? Jer znam ko su. Ne mislim da si ti, samo ’oću da pogledaš ove moje plave okice i shvatiš da je situacija ozbiljna. Neki ljudi rade protiv mene i ti, znači, znaš ko su. Da, Miljković je jedan od njih. Ali, tu su i mala Dana i onaj Rozomir. Kako ne znaš Rozomira? Onaj što je urgirao protiv mene kad me doveo ujka. Pa da, taj! Matori klempavi. Ima tolike uši da njima ’vata signale iz svemira. Hehehe, hrk, hrk!  E, bez zezanja - možemo da uglavimo ovo. Njemu u inat. Pazi, ne zanima me koga i kako i čime i u šta. Ako treba - učlanjujemo se. To nije sporno. Samo da znamo šta se nudi. Jer, vidi, ovo može da ispadne mnogo dobro. Da, i za klince. Nego, slušaj, ti poznaješ igrače. To je najbitnije. Znam i ja par ali su tvoji dobri. Meni, ovaj, nama, stvarno trebaju dobri igrači. Možeš da budeš sto puta obrazovaniji i pametniji od mene ali ako nisi „igrač“ to ti ništa ne vredi. A dobar „igrač“ uvek traži prave ljude. Mi smo ljudi za njega, sto posto. Ovo, ako nađemo pravog igrača, može da nam bude dobro i zbog love i zbog kontakata i zbog prijateljstava i još se i putuje. Pa da, što da ja sebi plaćam avionsku kartu. Pusti sad to. Pare nisu tvoje pa nema ni razloga da se brineš. Državno je to. Hehehe, hrk,hrk!“

  • Published in UGAO

Humor školskog siledžije

Stara kineska poslovica kaže, parafraziram: „Kakva je muzika u državi – takva je i država“. Dodao bih da su satira i humor još bolji pokazatelji od same muzike. Druga decenija 21. veka je doba pop - muzike, prolaznih hitova i površnih zadovoljstava. Manje - više isto tralalala ćete čuti bilo gde. Uz „lokalni začin“: Iglesijas za hispano – područje, Tarkan i naslednici za Malu Aziju, Karleuša za Balkan, Lady Gaga za SAD  i ostatak sveta. Ali, humor nije isti. Negde ga, navodno, uopšte nema (Nemačka, Skandinavija, Japan) drugde se izvozi od Monthy Pythona naovamo (Velika Britanija) ili koristi u satiričko – političko - marketinškoj kombinaciji (SAD – s posebnim osvrtom na show-ove Stephena Colberta i Jona Stewarta) ili, ogrezao u najljućoj satiri i sarkazmu, provali iz knjige (videti pod Sorokin) koja se javno spaljuje u putinovskoj Rusiji. Smejati se u današnjoj Rusiji je grešno, subverzivno zadovoljstvo. A kako stvari stoje s bratskom Srbijom? Slično, bogami.

AkuzatiV - Online magazin

Back to top