Vladimir MAROVIĆ

Vladimir MAROVIĆ

Magistar političkih nauka i profesor filozofije Gimnazije u Kraljevu

  • Published in UGAO

Čija je ovo država?

Sagledavajući razvoj srpske države i saveza u kojima se ona pojavljivala u modernom dobu više je nego primetan trend da se sama država identifikuje prema nosiocu vlasti u datom istorijskom periodu. Dakle, određeni vlastodržac prefiks je kojim se državi određuje mesto u vremenu, kao i njena sudbina. Ovim načinom jasni su smer i priroda kako vladavine, potpuno personifikovane, tako i politpsihološkog nastrojstva građana, koji sebi dopuštaju da ne budu neprikosnoveni suveren svoje države, te time i svojih života. 

  • Published in UGAO

Zalud preti ponor Prajda

Još jednom je izvesni događaj, čija se nesmiljena najava u većinskoj Srbiji doživljava kao apokaliptičarska tendencija zamaljskog šar(m)a, dobio oznaku zbivanja „visokog bezbednosnog rizika“. I još jednom je država pokazala silu da zabrani, ali ne i moć da zaštiti ili odbrani osnovna ljudska prava. Da, još se jednom u noću prikrivenoj varijanti „održala“ kompresovana – short version Parada  ponosa u Beogradu. I glave su, kako tvrdi režim, sačuvane. Ali samo zato što im nije dozvoljeno da se po dnevnom svetlu na ulicama promole. Tim načinom im se svakako šalje nedvosmislena poruka da tako treba i da ostane. 

Psihoanaliza, strah i politika

Strah kao psihološko-društveni temelj vladavine karakteriše autoritarne i totalitarne režime. Pozivajući se na Frojdov koncept da je svako društvo izgrađeno na odricanju od poriva, prevashodno seksualno-erotskih, nemački kritički teoretičar prava i politike, Franc Nojman, zaključuje da u procesima socijalizacije i normiranja društvenih odnosa ljubav biva zamenjena represijom (potiskivanjem), što za posledicu ima fobičnu reakciju – strah. „Odricanje od poriva i kulturna tendencija ograničavanja ljubavi operiraju na svim stupnjevima društva... Freud je i sam izvorno izveo strah iz represije libidinoznih impulsa i u njemu nazreo automatsku transformaciju energije poriva“ (Nojman, Strah i politika).

NIK KEJV - Čudnije od nežnosti

Poetska plovidba kroz potisnute duševne camerae obscurae, njihovo obznanjivanje dubokim i prodornim glasom, kao i davanje snažne ritmičnosti čvrstim zvukom ili tople melodičnosti bujicom mekanih tonova, jesu elementi koji neizostavno prate umetnički opus Nika Kejva (Nicholas Edward Cave), pesnika, rok muzičara, romanopisca, scenariste, kompozitora... Ovaj australijski stvaralac je sklonost ka umetnosti sticao od najranijeg detinjstva. Naime, njegov otac, inače nastavnik engleske književnosti, bio je pasionirani poklonik pisane reči, pa je, po Kejvovom svedočenju, i svom sinu naglas iščitavao „goleme krvave blokove iz Šekspirovog Tita Andronika, ili pak scenu ubistva iz Zločina i kazne, ili čitava poglavlja iz Nabokovljeve Lolite.“ Literarnoj opskrbi doprinos je davala i majka, koja je radila kao bibliotekarka. Ova umetnička potka Kejva vodi najpre na studije slikarstva, ali se ubrzo okreće muzici. Spajajući zainteresovanost za bluz, džez i rok sa zaljubljenošću u književnost, on osnivanjem svojih muzičkih bendova započinje amalgamisanje ovih formi umetničkog izraza, žigošući ih estetikom razaranja prepodobnih tabua.

  • Published in UGAO

Zlo "običnog" čoveka

(Hannah Arendt ft Leonard Cohen VS Adolf Eichmann ft Banalnost Zla)

Glasovita politička filozofkinja, Hana Arent, u svetu intelektualnih pregnuća na mnogovrsne načine je skrenula pažnju na sebe. Bila je poznata kao izuzetni poznavalac i ogolitelj korena totalitarizma, istraživač uticaja istine i laži u politici, potom odnosa autoriteta i slobode, kritičar nasilja, tumač revolucionarnih procesa. Pored neospornih naučno-istraživačkih odlika, uz njeno se ime često vezuje afera sa profesorom Martinom Hajdegerom (koji ju je „učio razmišljanju“), mada ne toliko zbog društveno „neprihvatljive“ – ili u društvu neshvatljive – veze profesor-studentkinja, koliko zbog Hajdegerove sklonosti nacizmu. Arent je bila Jevrejka, što je u očima prosečnog posmatrača ovu vezu činilo paradoksalnom, štaviše neprirodnom. I baš na polju pogubnog sukoba nacizam – jevrejstvo, sukoba što je doneo milione žrtava jednome narodu, koji je nestajao zbog religijsko-nacionalnog predznaka, Hana Arent je iznela svoju čuvenu tezu o „banalnosti zla“, čime je postavila visoki zadatak istraživačima moralno-etičkih principa. Da li nestanak nebrojenih ljudskih života ima za svoj uzrok takvu prizemnost i plitkost, nešto tako besmisleno kao što je banalnost zla?

  • Published in UGAO

Mit u službi politike

Sklonost mitskom obrazlaganju stvarnosti, te njegova zavodljivost i prisutnost, ni najmanje nisu slučajni. Svoje utočište oni imaju kako na pojedinačnom (psihološkom ili antropološkom planu) tako i na kolektivnom, to jest socijalnom nivou primamljivosti. U tom se slučaju ovoj prijemčivosti uzroci imaju tražiti i u društvenim uslovima, koji je podstiču, i u osnovi ljudske psihe. Naime, mit jeste fenomen svesti još nedorasle zahtevima postavljenih pitanja, te ih odgoneta na način izmišljanja bajkovitih slikarija obogaćenih nelogičnim fantazmima i iracionalnim uplivima natprirodnih pojava. Iz tog razloga  mitu se može pronaći utočište u onom nerazumskom – iracionalnom – delu psihostrukture, kojoj mit podilazi ili je ohrabruje na raznorazne načine. Drugim rečima, težnja ka mitu duboko je ukorenjena u težnji ka onom iskonski nagonskom (još-ne-osvešćenom) u samom čoveku. Na polju masovnosti mit nailazi na prihvatanje u podudaranju sa iluzornim nadama, verovanjima, željama ili strahovima pojedinih kolektiviteta. Faktor integracije u uzgajanim iluzijama zahteva iluzorno-obmanjivački prikaz realnosti. A on deluje opijajuće naročito u kriznim vremenima i masovnom beznađu.

Ostaje nam „Zajednička borba“

U novembru 2012. realizovan je projekat „Zajednička borba" u vidu nosača zvuka (CD), nastao kao poduhvat antifašističkih grupa sa prostora bivše Jugoslavije. Ova inicijativa svakako je nužan, poželjan i dobar refleks ljudi sa pretežno punk-rock scene, koja je umnogome zanemarena i bez uživanja sistemske podrške. Ukoliko se obrati pažnja na jasnu antinacionalističku i antifašističku nastrojenost prisutnu na CD kompilaciji, ne čudi što je ova podrška izostala od strane zvaničnih struktura. Njihova se dominacija u vlastitim parohijama (ex YU republikama) održava na ideologiji nacionalizma i novostvorenog ideološkog bastarda s pravom nazvanog anti-antifašizam. U tom pogledu projekat „Zajednička borba" je odraz protesta, promišljenog prkosa i kosmopolitskog nastrojstva nosilaca ove ideje, usmerenih protiv sve snažnijeg rehabilitovanja kvislinških i profašističkih snaga iz Drugog svetskog rata u svakoj od bivših jugoslovenskih republika.

  • Published in UGAO

Omladinski pokreti u Srbiji

Od plišane revolucije do nacifikovane reakcije

Ukoliko pitanje društvenih događanja razmatramo sa stanovišta generacijske recepcije istih, tada se susrećemo sa širokim, složenim, a donekle i reprezentativnim pristupom stanju jednog dela društva i smerovima njegovih kretanja. Utoliko je i reagovanje omladinske populacije na zbivanja u stanovitom društvu lakmus njegovih tendencija. Uzmemo li u obzir sam početak razaranja i tragediju u kojoj je nestala SFRJ ne treba zaboraviti studentske demonstracije iz 1991. godine u kojima su bili prisutni oduševljenje, energija i želja za promenom, predosećaji nadolazeće destrukcije i nesreće, no ipak bez jasnih predstava o tome kako dejstvovati i bez značajnog uticaja na demokratizaciju društva ili antiratnu opredeljenost. Ako se prisetimo činjenice da su sa istih mesta odakle su uzvikivane poruke „plišanih revolucionara“ nedugo potom bili prisutni ratni pokliči i blagosiljanje ponositih vitezova vere i vojnika partije/a, onda se može reći da je revolucija bila odveć plišana i žalobno neuspešna. Ujedno je pokazala i da postoji, na nesreću neveliki, tihi i tanušni potencijal koji ipak svesno sagledava događaje. Takva svesnost je svoje mogućnosti počela da realizuje van sumanutog okruženja i da nastanjuje druge, često predaleke, meridijane. Inicijalna „kapisla“ osipanja mladih stručnjaka bila je ista ona čiji je kuršum bio namenjen „vekovnom neprijatelju“ (sa kojim je život vekovima deljen!).

Spletkarenje dvorskih d(r)ama

U povodu inicijative za rehabilitovanje monarhije

Život naroda na Balkanu često se zna okvalifikovati kao evidentiranje istorijskog kašnjenja, pa je promatranje ovdašnjih zbivanja umnogome nalik na muzeološki egzibicionizam in vivo. U svetlu narečene pretpostavke može se ući i u tumačenje zanosa državnih zvaničnika, ali i pozamašnih narodnih masa, povodom re-uzemljenja posmrtnih ostataka članova porodice Karađorđević. Samo poslednja dva događaja – sahrana kneza Pavla i „povratak“ kralja Petra II – potvrda su monarhomanijskog sindroma što se, ne baš tako skoro, zapatio i razvio do stanja od kog zavisi opstanak države, te čak i životni standard njenih građana!? Stvar naivne i neuke razmene za naivni i neuki puk (ili sopstvenu patologiju romantizma): Mi nama kralja, on nama radost blaženog života. O tempora, o mor(on)es!

AkuzatiV - Online magazin

Back to top