Trinaest zapovijedi neoliberalizma

Ilustracija: Economist/Corbis Ilustracija: Economist/Corbis

Što je neoliberalizam? Postoji li uopće kao koherentna doktrina ili skup principa? Ako postoji, predstavlja li nastavak i obnovu načela klasičnog liberalizma ili manje ili više radikalan raskid s njima? Konvencionalni pristupi tim pitanjima grupiraju se dominantno oko dvaju polova: ili neoliberalizam vide kao monolitni “tržišni fundamentalizam” izveden iz načela laissez-faire ili, zbog empirijske upitnosti takvog utemeljenja, osporavaju samo njegovo postojanje kao koherentnog entiteta.

Utjecajni američki povjesničar ekonomske znanosti Philip Mirowski nudi alternativni i ikonoklastički set kriterija:

1. zapovijed: Obnovi vladavinu autoriteta u novom ruhu

Polazišna točka neoliberalizma jest priznanje da će, nasuprot klasičnom liberalizmu, njihova vizija dobrog društva trijumfirati samo ako se pomiri s činjenicom da uvjeti njegova postojanja moraju biti konstruirani i neće nastupiti “prirodno”, bez koordiniranih političkih napora i organizacije. Kao što je Michel Foucault dalekovidno primijetio 1978. godine, “neoliberalizam se ne smije brkati sa sloganom laissez-faire, nego ga, upravo suprotno, treba smatrati pozivom na budnost, na aktivizam, na stalne intervencije”. Imperativ djelovanja unatoč nedostatku adekvatnog epistemičkog pokrića predstavlja samo srce Neoliberalnog misaonog kolektiva. Klasični je liberalizam, nasuprot tome, to načelo odbacivao. Neoliberali odbacuju “društvo” kao rješenje i oživljavaju svoju verziju vladavine autoriteta u novom ruhu. To se onda pretvara u različite argumente u korist snažne države kao proizvođača i garanta stabilnog tržišnog društva.

2. zapovijed: Izbriši sve distinkcije

Kakvu vrstu “tržišta” neoliberali žele poticati i štititi? Ma koliko se to činilo nevjerojatnim, ali povijesno su i neoklasična tradicija u ekonomskoj znanosti i neoliberali bili krajnje neodređeni po pitanju analitičke specifikacije egzaktne strukture i naravi onoga što oboje nazivaju “tržištem”. I jedni i drugi su, čini se, previše preokupirani onim što tržište navodno čini, pa ostaju nonšalantno nejasni po pitanju što ono zapravo jest. To neoliberalima omogućuje izbjegavanje potencijalno dubokih kontradikcija između njihovih konstruktivističkih tendencija i emfatičnih pozivanja na monolitno tržište – koje navodno postoji od početka povijesti i diljem globusa; jer kako je moguće “stvoriti” nešto što je ionako vječno i nepromjenjivo? To se onda rješava postepenim brisanjem distinkcija između države, društva i tržišta, uz istovremeno insistiranje da njihov politički projekt cilja na reformiranje društva putem njegova podređivanja tržištu.

3. zapovijed: Obožavaj “spontani poredak”

ako nikad nije postojao potpuni konsenzus o tome što tržište “stvarno” jest, neoliberali se slažu da se, za svrhe javnog sporazumijevanja i parolaštva, neoliberalno tržišno društvo ima smatrati “prirodnim” i nepromjenjivim stanjem čovječanstva. Neoliberalna misao stoga stvara čudan hibrid između “konstruiranog” i “prirodnog”, u kojemu se tržište može manifestirati u mnogim pojavnim oblicima. U praksi, to je značilo sve snažniju obavezu integracije prirodnoznanstvenih metafora u neoliberalni narativ. U tom je kontekstu vrijedno spomenuti da su članovi društva Mont Pelerin počeli prikazivati tržište kao evolucijski fenomena davno prije nego što je biologija smijenila fiziku s mjesta prve znanosti u modernoj slici svijeta. Ako je tržište samo kompleksni procesor informacija, isto je i gen u svojoj ekološkoj niši. Bijedne životinje nisu ni svjesne da ispadaju maksimizatori svega pod suncem, baš poput neoklasičnih ekonomskih aktera, dok “neuroekonomski” modeli kognitivne znanosti čak i neurone tretiraju kao tržišne aktere. “Biomoć” se primjenjuje da bi se prirodu i naša tijela učinilo prijemčivijima za tržišne signale. Zbog tih rano uspostavljenih veza, neoliberalizmu je bilo moguće ostvariti značajne prodore u područja poput “evolucijske psihologije”, sociologije mrežâ, ekologije, životinjske etologije, lingvistike, kibernetike, pa čak i u science studies. Neoliberalizam je tako ekspandirao i postao obuhvatnim svjetonazorom, pa stoga ne predstavlja doktrinu koja bi bila strogo ograničena na ekonomiste.

U kontekstu krize, jedan ogranak neoliberala pozvao se na prirodnoznanstveni koncept “kompleksnosti” da bi ustvrdili da tržišta nadilaze samu mogućnost upravljanja sistemskim rizicima. No pretpostavljena veza tržišta s prirodom u neoliberalizmu u pravilu se supstancijalno razlikuje od one u standardnoj neoklasičnoj teoriji. Ukratko, neoklasična teorija ima daleko statičniju koncepciju tržišne ontologije nego neoliberali. U neoklasičnoj ekonomici mnogi teorijski prikazi tržište portretiraju kao nešto što je na neki način sklono “nepotpunosti” ili “zakazivanju”, u pravilu zbog neobjašnjenih prirodnih svojstava robe kojom se trguje: to se onda knjiži pod rubrikama “eksternalija”, “nepotpunih tržišta” ili drugih vrsta “zakazivanja”. Neoliberali u pravilu odbacuju takvo pribjegavanje tezama o defektima ili kvarovima u korist narativa u kojemu evolucija i/ili “spontani poredak” tržište vode k sve kompleksnijim stanjima samorealizacije, koja mogu nadilaziti snage poimanja pukih ljudskih smrtnika. To objašnjava zašto su neoliberali odlučno odbili sva neoklasična objašnjena krize kao posljedice “zakazivanja tržišta”.

4. zapovijed: Preoblikuj zadatke države prema svojim potrebama

Jedna od primarnih ambicija neoliberalnog projekta jest redefiniranje oblika i funkcijâ države, a ne njezino uništenje. Neoliberali stoga održavaju ne uvijek jednostavan i bezbrižan savez sa svojim povremenim suputnicima – anarhistima. Proturječje s kojim se neoliberali neprestano bore jest da snažna država njihov program jednako tako lako može osujetiti kao što ga može implementirati; stoga su skloni istraživati nove formate tehnomenadžerskog upravljanja koji će njihovo idealno tržište štititi od onoga što smatraju neosnovanim političkim uplitanjem. Mnogo je napora uloženo u razvijanje taktikâ koje će i u praksi i na planu retorike prikriti ili na drugi način opravdati važnost snažne države koju neoliberali promiču u svojim teorijama. Kao što je ustvrdio Jamie Peck, neoliberalne politike predstavljaju “samokontradiktoran oblik regulacije koja se uporno niječe”. Jedna implikacija jest da demokracija, iako uživa ambivalentnu podršku kao prikladan državni okvir za idealno tržište, ipak mora biti svedena na relativno impotentnu mjeru, tako da su građanske inicijative rijetko u prilici išta stvarno promijeniti. Kao što je Hayek izjavio u govoru društva Mont Pelerin 1966. godine: “Liberalizam i demokracija, iako kompatibilni, nisu isto (…) bar u principu moguće je da demokratska vlast bude totalitarna, a autoritarna djeluje po liberalnim principima (…) [Država] koja zahtijeva neograničenu moć za većinu u osnovi je postala antiliberalna.”

Jedan način korištenja moći za obuzdavanje demokracije jest putem podvrgavanja države tržišnoj logici, pretvarajući se da je “građane” moguće zamijeniti “potrošačima”. Sukladno tome, neoliberali teže restrukturiranju države pomoću različitih instrumenata revizije i evaluacije (pod znakom “transparentnosti” ili “društva evaluacije”) ili nametanju racionalizacije putem “novog javnog upravljanja”; ili, još bolje, pretvaranju državnih usluga u privatnu opskrbu na ugovornoj osnovi. I ovdje se naše Zapovijedi direktno dotiču krize. Financijski sektor je bio jedno od ključnih polja autsorsanja državnog nadzora u korist kvaziprivatnih organizacija poput Financial Industry Regulation Authorityja (FINRA) ili rejting agencija kao što su Moody’s, Fitch, Standard & Poor’s. I doista, sama “privatizacija” procesa sekuritizacije hipoteka, koji je počeo 1960-ih kao državna funkcija, postala je jednim od žarišta u objašnjenjima kako je financijski sektor zastranio.

Jedna od velikih varki neoliberala jest maskiranje njihove uloge u stvarnim odnosima moći putem prikazivanja “marketizacije” državnih funkcija kao smanjenje države; ako išta, birokracije pod neoliberalnim režimima upravljanja postaju još glomaznije, a ne manje. Drugu taktiku predstavlja smišljanje najrazličitijih metoda za “ograničenje” države svođenjem mehanizama promjene na samo teško dostupe intervencije u ustav. U praksi, “deregulacija” se na koncu uvijek ispostavlja kao “reregulacija”, samo što se sada operira s drugim setom ukaza.

5. zapovijed: Redefiniraj demokraciju

Neoliberali nepodnošljivo proturječje demokratskog odbijanja neoliberalne države pokušavaju nadići tretiranjem politike kao da je posrijedi samo još jedno tržište i promicanjem ekonomske teorije “demokracije”. U većini svojih razvijenih manifestacija, neoliberalizam više ne poznaje zaseban sadržaj u pojmu građanina, osim kao korisnika državnih usluga. To omogućuje primjenu neoklasičnih ekonomskih modela na dotad politička pitanja, ali istovremeno objašnjava zašto neoliberalni pokret mora težiti konsolidaciji političke moći djelovanjem unutar države. Apstraktna “vladavina prava” redovito se svodi na konformnost s neoliberalnom vizijom idealnog tržišta. Verzija države kao “noćnog čuvara” time je temeljito opovrgnuta: ne postoji zasebna sfera tržišta koja bi bila neprobojnom ogradom razdvojena od sfere civilnog društva. Sve je dopuštena lovina za proces marketizacije.

Neoliberali se redovito moraju argumentacijski savijati poput pereca da bi ustvrdili da u njihovoj idealnoj državi zakon ne predstavlja sistem moći i zapovijedanja, nego sistem neutralnih općih pravila podjednako primjenjivih na sve, temeljen na nečemu drugome od svjesnih ciljeva političke volje neke (tj. njihove vlastite) grupe. Kao što objašnjava Raymond Plant, za anarhiste oko Rothbarda to utemeljenje osigurava nešto poput prirodnog zakona; za zagovornike teorije javnog izbora oko Buchanana to je teorija ugovora; za čikaške ekonomiste svijet u kojemu se ekonomiju izjednačava s ukupnim svemirom ljudskog postojanja; a za Hayeka njegov vlastiti idiosinkratični pojam kulturne evolucije. U svakodnevnom neoliberalizmu, čini se, čikaška priča pobjeđuje.

6. zapovijed: Postani menadžer samog sebe

Neoliberalizam temeljito redefinira značenje bivanja ljudskom osobom. Klasični liberalizam je identificirao “rad” kao odlučujući izvorni doprinos koji je i stvarao i opravdavao privatno vlasništvo. Foucault je ispravno identificirao koncept “ljudskog kapitala” kao signal radikalnog neoliberalnog odstupanja koje podriva stoljeća političke misli u kojima je humanizam prevođen u pripovijesti o prirodnim pravima. Ne samo da neoliberalizam dekonstruira svaki poseban status ljudskog rada, nego uništava i sve starije distinkcije između proizvodnje i potrošnje utemeljene u radnoj teoriji vrijednosti, dok ljudsko biće reducira na arbitrarni svežanj “investicija”, setove sposobnosti, privremenih saveza (obiteljskih, seksualnih, rasnih) i zamjenjivih dijelova tijela. “Upravljanje sebstvom” postaje korijen svakog društvenog poretka, iako se identitet tog sebstva neprestano rasplinjuje pod pritiskom kontinuiranog prostetičkog rekalibriranja. To je jedan mogući način razumijevanja koncepta “biomoći”. Pod tim režimom pojedinac ne očituje nužno kontinuitet između jedne “odluke” i druge. Menadžer tvoga Ja tako postaje novim duhom u mašini.

Nije potrebno posebno naglasiti da se uspon interneta ispostavio kao blagoslov za neoliberale; i to ne samo za određene randiodne elemente u Silicijskoj dolini, opijene doktrinom. Chat sobe, online kockarnice, virtualne društvene mreže i elektronička financijalizacija budžeta kućanstava ohrabrili su čak i intelektualno najhendikepiranije na eksperimentiranje s novim neoliberalnim sebstvom. Svijet u kojemu virtualno možete zamijeniti spol, zamišljati da možete aploudati svoju suštinu neovisno o svom somatskom biću, preuzeti svaki zamislivi set atributa, svoj društveni život reducirati na arbitrarnu kolekciju statističkih podataka na nekoj od društvenih mreža, predstavlja pravo neoliberalno igralište. Saga o dot.com milijarderima, kojima su masovni mediji bili toliko fascinirani, zorno ilustrira lekciju da ne morate ništa opipljivo proizvoditi da biste sudjelovali kao igrač na globalnom tržištu uma.

Figura Nevjerojatnog nestajućeg aktera imala je svakojake implikacije za neoliberalnu političku teoriju. Prvo, tradicionalni i konvencionalni prigovor da ekonomika previše tvrdoglavo prianja uz metodološki individualizam jedva da grebe površinu neoliberalnog programa. “Individue” su iz neoliberalne perspektive tek plinoviti projekti. Neoliberalizam je posljedično postao bezgraničnom Teorijom svega: nešto tako sitno poput gena ili tako veliko poput nacionalne države podjednako djeluju po logici poduzetničkih strategija stjecanja prednosti jer “individua” više ne predstavlja privilegiranu ontološku platformu. Drugo, ne postoje više “klase” u smislu starije političke ekonomije zato što je svaki pojedinac sada istovremeno i poslodavac i radnik. U krajnjoj konzekvenci, svatko bi sada trebao biti vlastito poduzeće ili korporacija. To se pokazalo moćnim oružjem u razoružavanju golemog dijela starijeg lijevog diskursa. Tim se potezom ujedno aproprira jedan opskurni historijski rezultat američke pravne povijesti – izjednačavanje korporacije s osobom – i napuhuje do razine ontološkog principa. Treće, budući da vlasništvo više nije temeljeno na radu, kao u slučaju tradicije koja proizlazi iz Lockea, vlasnička prava posljedično postaje moguće podvrgnuti reinženjeringu i mijenjati u svrhu postizanja specifičnih političkih ciljeva. To se može promatrati i na području “intelektualnog vlasništva” i u oblasti koja se neposredno tiče krize – razvoju vlasništva nad algoritmima koji definiraju i omogućuju trgovanje opskurnim kompleksnim derivatima te (još bolje od toga!) reduciraju formalnu infrastrukturu samog tržišta na robu. Doista, recentna transformacija burzi na profitno orijentirane inicijalne javne ponude predstavlja jednu od presudnih neoliberalnih inovacija koje su dovele do krize. Klasični liberali “vlasništvo” su tretirali kao sakrosanktnu utvrdu protiv države, za razliku od neoliberala. Četvrto, neoliberalizam razara cijelu tradiciju teorija “interesa” temeljenu na tvrdnjama o empirijskoj osnovi političke misli. Očito se više ne nalazimo u domeni klasičnog liberalizma.

7. zapovijed: Redefiniraj slobodu i znanje

Neoliberali “slobodu” uzdižu iznad svih ostalih vrlina. No definicija slobode unutar okvira neoliberalne teorije rekodirana je i podvrgnuta dalekosežnim revizijama. Većina neoliberala insistira da “slobodu” cijeni iznad svega drugog, pa ipak – ni o jednom se drugom neoliberalnom konceptu nije toliko ogorčeno cjepidlačilo. Za teorijski entitet poput neoliberalizma, koji očituje toliko malo stvarne supstance i konzistentnosti, nužno postaje teško konceptualizirati i nešto poput slobode, posebno jer je većina neoliberalnih rasprava o slobodi davno odsječena od starijih koncepata individualizma.

Neki neoliberali, poput Miltona Friedmana, u potpunosti su odbili definirati “slobodu” (osim što su je odvojili od demokracije), dok su drugi, poput Friedricha Hayeka, skovali spone s Drugom zapovijedi, prikazujući je kao epistemičku vrlinu: “Glavni cilj slobode jest pružanje uvjeta i poticaja koji će osigurati maksimalno korištenje znanja koje neki pojedinac može steći.” Kao što ova čudnovata definicija ilustrira, za neoliberale, čini se, vaše mišljenje o tome što tržište doista jest determinira i vaše shvaćanje slobode. Odmah zatim, međutim, shvaćamo da je vrag skriven u detaljima: Hayek osjeća obavezu razlikovati “osobnu slobodu” od subjektivne slobode, pri čemu osobna sloboda ne podrazumijeva i političku slobodu. Kasno u životu, Milton Friedman je postulirao tri vrste slobode – ekonomsku, društvenu i političku. No čini se da je pritom jedino ekonomska sloboda stvarno važna. Neki suvremeni autori poput Amartyja Sena pokušavaju dani raspon izborâ nekog pojedinca prevesti u indeks njegovih sloboda, no neoliberali za to ne žele ni čuti. Svaki oblik “prisile” prikazuju kao zlo, ali pritom isključuju svako razmatranje pozadinskih determinanti nečijih intencija. Svakoga se tretira kao da izražava samo neograničenu dekontekstualiziranu žudnju, kao da je rođen jučer, u samici. To je skriveno nasljeđe poduzetništva sebstva. Ova se zapovijed na koncu svodi na tvrdnju da nijedno tržište nikada ne može biti izvorom prisile.

U praksi, neoliberali drugima ne mogu dopustiti da previše dugo kontempliraju nad činjenicom da njihova osebujna verzija slobode ne predstavlja realizaciju nekog političkog, ljudskog ili kulturnog telosa, nego tek postuliranje autonomnih samoupravljujućih entiteta koji su svi prirodno opremljeni nekom verzijom “racionalnosti” i neiskazivim interesom, a svoj životni položaj teže poboljšati sudjelovanjem u tržišnoj razmjeni.

Začudo, činjenica da ta verzija “slobode” tendira izbjegavanju svakog rasprostranjenog referenta istaknuta je i u raspravi unutar samog Mont Pelerina 1970-ih, kada je Irving Kristol optužio Miltona Friedmana i Friedricha Hayeka da ovise o nekoj verziji koncepta “samorealizacije” kao golemoj praznini u srcu svojih ekonomskih doktrina. Nije moguće realizirati kantovsku esenciju koje nema.

U neoliberalnom panteonu sloboda može biti samo “negativna” (u smislu koji je tom konceptu dao Isaiah Berlin), i to zbog jednog vrlo važnog razloga. Slobodu nije moguće proširiti s upotrebe znanja u društvu na korištenje znanja o društvu, jer bi samoispitivanje o tome zašto se lokalno i nepotpuno znanje pasivno prihvaća nužno moralo voditi razmatranju pitanja zašto tržišni signali neke oblike znanja stvaraju, dok druge zatiru. Refleksija o našim ograničenjima mora voditi istraživanju kako tržišta doista funkcioniraju i metarefleksiji o našem mjestu u makroporetku stvari, a to je nešto za što neoliberali smatraju da nadilazi naše spoznajne mogućnosti. Znanje tada poprima globalne institucionalne dimenzije, a to podriva ključnu doktrinu tržištâ kao transcendentnih, superiornih procesora informacija. Vrlo je zgodno da “sloboda” pritom ne obuhvaća i mogućnost principijelnog odbacivanja neoliberalne ofenzive. Neoliberali rado insistiraju da je svaki otpor njihovu programu uzaludan jer (iz njihove perspektive) neminovno mora počivati na neispravnom shvaćanju slobode.

8. zapovijed: Vaš ortački kapitalizam ima biti kozmopolitski

Neoliberali polaze od pretpostavke da kapital ima prirodno pravo slobodnog prelaženja nacionalnih granica. (Radna snaga ne raspolaže sličnim pravom na slobodu kretanja.) Budući da to u neautarkičnom svijetu podrazumijeva ustrajne probleme s bilancom plaćanja, neoliberali su postali prvaci u izmišljanju svake vrste transnacionalnih instrumenata za ekonomsko i političko discipliniranje nacionalnih država. Počeli su pokušajem ponovnog uvođenja onoga što smatraju čistom tržišnom disciplinom (fleksibilni tečajevi, demontaža kontrola kapitalnih tokova) tijekom perioda razaranja Bretton Woods sustava, ali su s vremenom naučili cijeniti činjenicu da su odgovarajuće kadrirane međunarodne institucije poput Svjetske trgovinske organizacije, Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, uz razne druge institucije, prikladnije za zadatak nametanja neoliberalnih politika tvrdoglavim nacionalnim državama. Isprva bučne zahtjeve za ukidanjem međunarodnih financijskih institucija od strane neoliberala poput Friedmana i nekih perjanica Cato Instituea kasnije su bitno ublažili drugi – poput Anne Krueger, Stanleyja Fishera ili Kennetha Rogoffa. A kako su neoliberali iz potonje skupine s vremenom zaposjeli te iste institucije, počeli su ih koristiti primarno za produbljivanje svoga utjecaja na kadrovske i političke odluke te potiskivanje drugačijih internacionalističkih agendi. Uloga takvih transnacionalnih organizacija tako je preusmjerena na “cementiranje” već postojećih neoliberalnih politika, a time i na restrikciju raspona političkih opcija nacionalnih vladâ. Povremeno su korištene i za smjenjivanje lokalnih “ortačkih kapitalista” i njihovo zamjenjivanje s kozmopolitskijom verzijom ortačkog kapitalizma. Stoga je i opravdano isticati organsku vezu između agende poput Vašingtonskog konsenzusa i širenja neoliberalne hegemonije, što doprinosi i odgovoru na neoliberalni paradoks istovremenog omeđivanja sfere državnog djelovanja i prikrivanje značaja snažne države za neoliberale, koju smo identificirali u Četvrtoj zapovijedi.

Relevantnost uspona globaliziranog neoliberalnog financijskog režima za krizu predmet je od prvorazrednog značaja kako za same neoliberale tako i za sve druge (poput Bena Bernankea) koji odgovornost za kolaps pokušavaju prebaciti na druge. Pošto nije bilo očigledne prijelomne točke usporedive s Bretton Woodsom, koja bi omogućila neposredno povezivanje dominantnih politika s nekom teorijom, te pošto je infrastruktura međunarodnih financija poslije 1980-te nastajala postepeno, odnos između neoliberalizma i rasta offshore bankarstva i bankarstva u sjeni tek počinje postajati predmetom analitičkog interesa. Samim time i čvrsti dokazi u velikoj mjeri ostaju nedostupni. Međutim, sve naglašenija sklonost praksama offshore autsorsanja u naprednim ekonomijama, u simbiotičkom odnosu sa slabljenjem kontrole tokova kapitala, evidentno je predstavljala funkciju neoliberalnih doktrina o beskrajnim prednostima slobodne međunarodne trgovine, kombiniranu s neoliberalnim projektom preoblikovanja korporacija u arbitrarne neksuse ugovornih obaveza, umjesto repozitorija proizvodne ekspertize. Članica društva Mont Pelerin Anne Krueger stupila je u dijalog s drugim članom Mont Pelerina Ronaldom Coaseom, a rezultat tog susreta su tokovi kapitala u zemlje poput Kine, Indije ili Kajmanskog otočja. Uloga Kine kao profitera – ali i povremenog osporavatelja – globaliziranog neoliberalnog financijskog sustava muči sve uključene.

Iako sloboda tokova kapitala nije nešto što će neoliberali naglasiti kao značajan uzrok krize, itekako se uspijevaju ujediniti u otporu pojačanim kontrolama kapitala kao jednoj od reakcija na krizu.

9. zapovijed: Znaj da je nejednakost prirodna

Neoliberali nejednakost u ekonomskim resursima i političkim pravima ne smatraju nesretnim nusproizvodom kapitalizma, nego nužnom funkcionalnom karakteristikom svog idealnog tržišnog sustava. Nejednakost s neoliberalnog gledišta ne predstavlja samo prirodno stanje tržišnih ekonomija, nego i jednu od najsnažnijih pogonskih snaga napretka. Stoga bogati nisu paraziti, nego blagoslov za čovječanstvo. Ljude treba ohrabriti da zavide i oponašaju bogate. Zahtjevi za jednakošću predstavljaju samo kiselo grožđe gubitnika ili, u nešto velikodušnijoj varijanti, atavističke preostatke starih predodžbi o pravdi koje treba istrijebiti iz modernog mentaliteta. Hayekovim riječima: “Tržišni poredak ne dovodi do uske korespondencije između subjektivnih sposobnosti ili individualnih potreba i nagrada.” Upravo taj nedostatak korelacije između nagradâ i truda predstavlja jedan od glavnih uzroka (promašenih) zahtjeva za pravdom od strane vulgarne svjetine, ali i nesposobnosti demokratskih sistema da prigrle neoliberalnu državu, kao što smo vidjeli u raspravi o Petoj zapovijedi. Zahtjev za “društvenom pravdom” je slijep jer ostaje zauvijek odsječen od Mudrosti tržišta. Stoga golemi globalni trend prema koncentraciji dohotka i bogatstva od 1990-ih naovamo predstavlja postepenu realizaciju neoliberalnog scenarija koji za cilj ima proizvesti efikasniji i propulzivniji kapitalizam.

Ovdje se ponovno dotičemo recentne krize. Ovo neoliberalno načelo diktira da naširoko registrirana eskalacija nejednakosti dohotka u SAD-u od 1980. godine naovamo nije mogla igrati nikakvu ulogu u izbijanju i produbljivanju krize. Doista, pokušaji države da korigira ili ublaži trend rasta nejednakosti bogatstva – posebno putem pokušaja proširenja vlasništva nad nekretninama i potrošačkih kredita – za neoliberale predstavljaju temeljne uzroke krize. To se onda prevodi u preferiranu neoliberalnu pripovijest o krizi koja krivnju pripisuje Demokratskoj stranci zbog izazivanja mjehura na tržištu nekretnina preko uloge Fannie Mae i Freddie Maca u sekuritizaciji riskantnih hipotekarnih kredita.

10. zapovijed: Ne krivi monopole i korporacije

Korporacije ne mogu učiniti ništa krivo! Ili ih barem ne treba kriviti ako to ipak čine. To je jedno od područja gdje je otklon od klasičnog liberalizma naročito naglašen, koji je uvijek podrazumijevao duboko nepovjerenje prema moći koncentriranih dioničkih društava i monopola. Ta se skepsa protezala od Adama Smitha sve do Henryja Simonsa. Neoliberali su 1950-ih krenuli s pozicija sumnjičavosti prema korporacijskoj moći, pri čemu su posebno njemački ordoliberali bili posvećeni promicanju snažnih antitrustovskih kapaciteta države. No počevši s neoliberalnim zamahom unutar odsjeka za pravo i odsjeka za ekonomiju na Sveučilištu Chicago, a zatim i progresivnim širenjem na tretman poduzetništva i “tržišta za inovaciju”, neoliberali počinju konzistentno argumentirati da monopoli ne samo da nisu štetni za djelovanje tržišta, nego predstavljaju puki epifenomen koji se može pripisati promašenim aktivnostima države i moćnih interesnih grupa. Dvadesetostoljetna socijalistička tvrdnja da kapitalizam u sebi nosi sjeme vlastite ateroskleroze (ako ne i samouništenja) odlučno je odbačena.

Do 1970-ih antitrustovske politike u SAD-u već su naširoko osporavane, što je rezultat manevra kojim su neoliberali odlučili prigrliti začudnu anomaliju američkog zakonodavstva koja korporacije tretirala kao pravne osobe i razvili sklonost da je napuhuju do razine filozofskog aksioma. Ako su se uopće mogle čuti neke negativno intonirane izjave o korporacijama, one su se svodile na tvrdnju da bi razdvajanje vlasništva od kontrole moglo predstavljati problem, no to se vrlo lako korigiralo osiguranjem odgovarajućih “poticaja” za menadžere (goleme dioničke opcije, zlatni padobrani, velika manevarska sloboda djelovanja bez restriktivnog nadzora), kao i uvođenjem evaluacijskih sistema koji su oponašali tržišne mehanizme unutar korporacijskih birokracija, što je sve skupa imalo za cilj korigirati eventualne “probleme agenata”. Tako i sam moderni “preustroj korporacije” (smanjena vertikalna integracija, autsorsanje lanaca nabave, nečuvene kompenzacije za visokopozicionirane menadžere) predstavlja artefakt neoliberalne rekonceptualizacije korporacije.

To je imalo direktne posljedice za rasprave o krizi, jer su ti argumenti korišteni kao bedem protiv tvrdnji koje neoliberali smatraju difamacijskim ispadima o financijskim firmama koje su navodno “too big to bail” i koji uključuju napade na više korporacijske ešalone koji ubiru opasno visoke kompenzacijske pakete. Ništa ne uspijeva tako spektakularno kao tržišni uspjeh, a svaki otpor protiv njega mora biti zatrt.

11. zapovijed: Imaj povjerenja u bankare

Tržište (nakon odgovarajućeg re/h2inženjeringa i promicanja) uvijek može ponuditi rješenja za probleme koje je prividno samo uzrokovalo. To je ultimativna točka dospijeća konstruktivističke orijentacije unutar neoliberalizma. Za svaki problem, bio on ekonomske ili druge vrste, postoji tržišno rješenje, pod uvjetom odgovarajuće razine ingenioznosti: zagađivanje okoliša moguće je obuzdati izdavanjem “dozvola za emisiju”; neadekvatno javno obrazovanje popravljaju “vaučeri”; aukcije mogu adekvatno strukturirati ekskluzivne komunikacijske kanale; siromaštvom pogođeni bolesnici bez zdravstvene zaštite mogu biti poticani da služe kao pokusni kunići za privatizirana klinička testiranja lijekova; siromaštvo u nerazvijenim nacijama moguće je ublažiti “mikrokreditima”; terorizam ogorčenih i obespravljenih stranaca moguće je spriječiti “tržištem ročnica (futures) za terorističke napade”. Odgovarajuće konstruirana specijalizirana tržišta razglašava se kao superiornu metodu za rješavanje problemâ za koje se donedavno vjerovalo da će njihovo rješavanje bolje organizirati države: sve od planiranja letova u svemir do organizacije prometa na aerodromima i u nacionalnim parkovima. Ekonomisti su počeli zarađivati prodajom svoje formalne ekspertize pri uspostavljanju tih novih tržišta, ali pritom vrlo rijetko otvoreno priznaju da djeluju kao puki posrednici koji uvode međukorake za buduću punu privatizaciju entitetâ o kojima je riječ.

Fascinantan aspekt u svemu tome jest kako je to načelo prošireno u okolnostima koje se moraju činiti krajnje nepovoljnima za takvu ekspanziju – usred općeg zakazivanja financijskih tržišta i globalne ekonomske krize. Jedan mogući pristup problemu jest podsjetiti da se u popularnom hajekovskom prikazu tržište smatra superiornim procesorom informacija, pa je stoga i ljudsko znanje moguće koristiti u punom opsegu njegovih potencijalu samo ako je u potpunosti pretvoreno u oblik vlasništva – s odgovarajućom cijenom. Upravo je taj argument primijenjen na bezbroj načina ne bi li se promicalo logiku koja se ne može ne činiti nizom grubih non sequitur. Na primjer, neki neoliberali doista tvrde da rješenje za percipirane probleme s derivatima i sekuritizacijom leži u udvostručavanju “inovacija” u oblasti derivata i sekuritizacije, a ne u njihovu obuzdavanju. Druga varijanta hajekijanskog kreda insistira da su najbolji ljudi za čišćenje nereda krize isti oni bankari i financijeri koji su je i stvorili jer – sasvim očito – najbolje razumiju njezin specifičan oblik. Okretna vrata između američkog ministarstva financija i Goldman Sachsa tako se tretiraju kao dokaz da tržišni sustav funkcionira, a ne kao dokaz duboke korupcije i sukoba interesa.

12. Redefiniraj zločin

Neoliberalni program na koncu rezultira golemom ekspanzijom broja zatvorenika i zatvorskog sustava – i to u ime našega oslobođenja od državnog uplitanja. Iako se to s gledišta libertarijanca mora činiti prijetvornim, presudno je razumjeti zašto neoliberalne politike vode neobuzdanoj ekspanziji kaznenog sustava, kao što se dogodilo u slučaju SAD-u. Kao što je Bernard Harcourt detaljno objasnio, ma koliko se činilo da Jedanaesta zapovijed sugerira tretiranje kriminala kao samo još jednog tržišnog procesa, neoliberalizam je napustio tretiranje kriminala kao nečega što je egzogeno određeno historijskom evolucijom nekog društva u korist definicije kriminala kao neefikasnih pokušaja zaobilaženja tržišta. Implikacija glasi da je intenziviranje državne moći u policijsko-redarstvenoj sferi (i golema ekspanzija broja zatvorenika) u potpunosti komplementarno s neoliberalnom koncepcijom slobode. Po mišljenju neoliberala Richarda Posnera, “funkcija krivičnih sankcija u kapitalističkoj tržišnoj ekonomiji stoga leži u sprečavanju pojedinaca da zaobilaze efikasno tržište”.

Taj se stav zrcali u nevoljkosti za pokretanje krivičnih istraga protiv mnogih velikih igrača u globalnoj krizi. Iz neoliberalne perspektive postoji prirodna stratifikacija klasâ zakonâ i njihove primjenjivosti na različite vrste kršitelja: “Krivični zakon dizajniran je primarno za neimućne, dok imućne uglavnom disciplinira odštetno pravo.” Drugim riječima, samô ekonomsko natjecanje bogatima nameće poštivanje prirodnog poretka – jer oni imaju toliko toga za izgubiti. Siromašne s druge strane mora kontrolirati snažna država – jer imaju toliko malo toga za izgubiti. Stoga i činjenica (dosadašnjeg) izostanka pokretanja krivičnog postupka protiv ijedne važne figure iz financijskog sektora koji bi bio okončan njihovim odlaskom u zatvor (s izuzetkom Bernieja Madoffa i Raja Rajnarathana), uz istovremeni spektakl policijskog izbacivanja na ulice tisućâ obitelji koje kasne s otplatom stambenih kredita, predstavlja direktnu posljedicu tog neoliberalnog načela.

13. Sporazumi se s vjerskom desnicom

Neoliberali su se od početka borili za to da njihove političke i ekonomske teorije obave dodatni posao moralnog koda. Prije svega, čini se da su neoliberali štovali krajnje ekskluzivno božanstvo bez ograničenja: “Individualnu slobodu je najprikladnije smatrati moralnim principom političkog djelovanja. Poput svih moralnih principa, ono traži da ga se prihvati kao vrijednost po sebi.” No kao što je Hayek istaknuo u govoru na prvom sastanku društva Mont Pelerin: “Uvjeren sam da nema nikakvih izgleda za obnovu liberalnih snaga ako ne zacijeli duboki jaz između istinski liberalnih i religijskih uvjerenja.” Već je taj prvi sastanak Mont Pelerina odražavao tu želju. Tada je organizirana i sesija pod naslovom “Liberalizam i kršćanstvo”, ali su u njoj samo na svjetlo izbili duboki antagonizmi koji su čučali ispod površine takvih nastojanja. Posljedično, neoliberali su se često pokazali nagluhima kada je riječ o transcendentalnom, koje su sveli na svoje epistemičke doktrine o ljudskim slabostima, što ilustriraju i Hayekove riječi: “Moramo sačuvati neophodnu matricu nekontroliranog i neracionalnog koja predstavlja jedini okoliš u kojemu razum može rasti i efikasno djelovati.”

Sofisticiraniji neoliberali shvatili su da je to prilično tanka juha s gledišta mnogih od njihovih saveznika na desnici. Stoga su s vremena na vrijeme pokušavali spojiti neoliberalizam s nekom specifičnom religijom, no to su se usudili činiti samo ispod glasa, u svojim internim publikacijama. Još jednom Hayek: “Sve što možemo reći jest da su naše vrijednosti proizvod slobode, da su se naročito kršćanske vrijednosti morale nametnuti kroz nastojanja ljudi koji su se uspješno odupirali represiji vlasti te da je želja da se bude u prilici slijediti vlastita moralna uvjerenja ono što dugujemo modernim čuvarima individualne slobode. Možda tome možemo dodati još i to da su samo društva s moralnim vrijednostima u osnovi sličnima našima preživjela kao slobodna društva, dok je u svima drugima sloboda iščeznula.”

Drugi pripadnici Mont Pelerina, poput Jamesa Buchanana, bili su uvjerenja da bi neki vrlo specifičan tip moralnog poretka mogao funkcionirati kao potpora neoliberalnoj državi ili da bi moralnost mogla pomoći reducirati rentijerske zahtjeve gubitnika koji time remete njezine planove i djelovanje. Bilo je potrebno mnogo truda i hodanja po jajima kako bi se smanjila opasnost otuđenja pripadnika drugih vjeroispovijesti (često u drugim dijelovima svijeta) zbog koketiranja s određenom vjerom ili verzijom religije. No samo nastojanje intelektualnog sporazumijevanja s religioznom desnicom i teokonima unutar neoliberalnog okvira predstavlja dugotrajan projekt Mont Pelerina, iako nužno prožet kontradikcijama koje liberalni projekt po tom pitanju tvrdoglavo prate još od prosvjetiteljstva.

--------------------
Philip Mirowski
profesor ekonomske povijesti, povijesti i filozofije znanosti na Sveučilištu Notre Dame
Odlomak iz knjige "Never Let a Serious Crisis Go to Waste: How Neoliberalism Survived the Financial Meltdown"
Preneto sa: Le Monde diplomatique HR, prevod: Stipe Ćurković
Akuzativ, 06.11.2014.

REDAKCIJA

Akuzativ

AkuzatiV - Online magazin

Back to top