Žilnik, Buden: PROŠLOST JE DRUGA KULTURA

Prošlost više nije ondje gdje je nekad bila. Ona se ne nalazi više iza nas kao jedna od dimenzija vremena u kontinuitetu sa sadašnjošću u kojoj živimo i budućnošću ispred nas.

Prošlost nije više ni to što je nekad bila. Danas je ona kulturna, a ne vremenska kategorija. Upravo kao kultura ona je posvuda i u svemu što nas okružuje, jednako tako je ispred, kao i iza nas. Ona nije nešto što smo ostavili za sobom da bi se za time osvrtali, nego i nešto u što još nismo stupili, nešto što je novo utoliko ukoliko je strano, nepoznato, tuđe, drugačije, ukratko, druga kultura.

Prošlost je strana zemlja, naslovio je svoju knjigu o prošlosti David Lowenthal još prije više od četvrt stoljeća. Naslov je, u stvari, početak prve rečenice romana L.P. Hartleya The Go-Between, iz 1953. godine: “The past is a foreign country: they do things differently there.” Gotovo da je nemoguće sažetije izraziti glavnu misao: prošlost nam se ne ukazuje u dimenziji vremena, nego u dimenziji kulturne razlike. Kad za nešto kažemo da je “staro”, pripisali smo mu kulturnu kvalitetu koja za nas može biti i potpuno nova. Drugim riječima, sam naš odnos prema vremenu poprimio je kulturno značenje. Tako vrijeme u njegovoj (tro)dimenzionalnosti doživljavamo danas prije svega kroz proces kulturne diferencijacije.

Tek u tom smislu možemo shvatiti što danas zapravo znači fraza “kultura prošlosti”. Ona se ne odnosi na neku kulturu iz naše prošlosti, kulturu koja je jednom bila živa, ali koja je, kako se to često kičasto kaže, nestala u vrtlogu vremena te je danas dostupna samo još u vidu sjećanja, više ili manje materijaliziranog u kulturnoj baštini; ona se ne odnosi na pojam kulture koji je karakterizirao jasno razgraničena povijesna razdoblja, recimo, kulturu starog Egipta, stare Grčke, Rima, kulturu predrevolucionarne, apsolutističke Francuske, viktorijansku kulturu Britanije devetnaestog stoljeća, ili naposljetku, modernističku kulturu bivše socijalističke Jugoslavije.

“Kultura prošlosti” znači, naprotiv, to što i sama riječ kaže, naime, da živimo u kulturi čija je glavna značajka, njezina diferentia specifica, nezajažljivo zanimanje za prošlo. Štoviše, u mjeri u kojoj tu “kulturu prošlosti” doživljavamo kao svoju, mi se ujedno identificiramo u smislu pripadnosti jednom sasvim određenom povijesnom razdoblju, vremenu u kojem je opsjednutost prošlim poprimila dimenziju jedne čitave kulture. “Kultura prošlosti” je ime za epohu u kojoj živimo, za ono što tu epohu razlikuje od ostalih, odnosno, našu suvremenost od prošlosti i budućnosti.

Prošlost danas nije, dakle, tek jedna dimenzija vremena, nego kulturna dimenzija vremena kao takvog, ono kroz što vrijeme doživljavamo kao vrijeme. Heideggerijanski rečeno, u prošlosti kao (jednoj) kulturi doživljavamo vremenitost samog vremena. U smislu u kojem je prošlost postala kultura, ona više ne postoji “u vremenu” nego je sama vremenita. To se, kao što smo rekli, tiče i njena mjesta.

Svoju već spomenutu knjigu o našoj opsesiji prošlošću, David Lowenthal započinje rečenicom “The past is everywhere.“ Što znači to “everywhere“? Da je prošlost posvuda oko nas, da je sveprisutna, omnipresent na engleskom, odnosno slično na francuskom, talijanskom, španjolskom, allgegenwärtig na njemačkom. Reći da je prošlost posvuda, znači implicirati njenu prisutnost u vremenu u kojem živimo, njenu nazočnost u sadašnjosti, njenu suvremenost. U gramatici danas dominantne kulture, prošlost se, dakle, artikulira u prezentu, ona nije ništa drugo do (kulturna) forma sadašnjosti.

Boris Buden, Želimir Žilnik
Iz knjige "Uvod u prošlost"
AkuzatiV

REDAKCIJA

Akuzativ

AkuzatiV - Online magazin

Back to top