BEOGRAD I NOVI SAD - Stereotipi o dva grada

Beograd je raspadom Jugoslavije tokom poslednje decenije prošlog veka postao obeležje urbane elefantijaze. Prevelika glava na malom telu dovoljna je da se poremeti ravnoteža. Veliki broj stanovnika glavnog grada, pogotovo u odnosu na prvi sledeći grad, uglavnom je obeležje nedovoljno razvijenih ili u razvoju nedovoljno usklađenih sredina. Ovde čak nije reč o razvoju, već o prostom rastu. Rast bez razvoja dovodi do sloma. U slučaju Beograda on je najpre počeo da se uočava u socijalnoj sferi. Jer, kao što znamo, svi prostorni problemi, ma kako ih definisali, društveno su proizvedeni. Priču o Beogradu valjda će ispričati oni koji ga bolje poznaju. Međutim, ono što jeste konstanta tokom najvećeg dela njegovog dosadašnjeg trajanja, jeste senka koju baca na svoju okolinu. Na većem prostoru i senka se manje primećuje, sem ukoliko ne postoje oni koji uvek prvo senku primete. Takav je slučaj sa Novim Sadom. Uvek, hvaleći se da mu je sopstvena veličina baš dovoljna i da je baš ona oličenje humanosti i udobnosti za život (što uglavnom nije sporno), Novi Sad je video u Beogradu neprestanu smetnju ostvarenju potpune idile.

Koliko je poznato, Beograd prema Novom Sadu nikada nije odapinjao strele koje bi trebalo da ga rane, već mu se obraćao kao stariji brat mlađem. Ali mlađi nikako da istrpi taj kompleks mlađeg.

U vremenu partijske države vladalo je pravilo da se po mišljenje mora ići u Beograd. Oni koji su sa više lokalnog senzibiliteta posmatrali takvu stvarnost, smatrali su da je to za Vojvodinu, ali i za Novi Sad loše, pa takvo mišljenje nisu mogli da plasiraju. Tamo, pak, gde su bili ostvarivani maleni prostori ovakvih prodora, praksa se pretvarala u provincijsko zatvaranje, u samodopadljivost i samodovoljnost. Atmosfera i praksa samodovoljnosti koja je oprezno i mimikrično orkestrirana iz partijskih rukovodstava, bila je vidljiva u svim sferama javnog života.

Kad je državni projekat socijalizma i samoupravljanja priveden svom neslavnom kraju, i uloga grada (ne samo Novog Sada) počela je da se menja.

Kako je bilo jasno da su građani iscrpljeni dugotrajnom psihozom ratnog okruženja, ekonomskim sankcijama, pljačkama koju je sprovodila sopstvena ,,politička elita” i njihovi namesnici, sve u kompletu sa neizmerljivom inflacijom i brzinom propadanja svih opštedruštvenih vrednosti, kao da nije ostalo nikog ko bi ,,zaštitio” grad.

U sudaru političkog primitivizma vojvođanštine i novosadštine, gde se stvarao fetiš lokalpatriotskog pripadanja, s jedne strane, napadnog multikulturalizma koji je sve to pratio, s druge strane, i procesa mangupske beogradizacije, s treće strane, Novi Sad je potonuo u najsnažniji provincijalizam u poslednjih skoro sto godina. Postao je sam sebi dovoljan, a istovremeno je pokušavao da bude jedna od beogradskih opština. U oba slučaja unapred je bio osuđen na još snažnije duhovno i materijalno propadanje.

Sva očekivanja da bi neke nove generacije, koje po pravilima bioloških zakona nisu mogle da stasavaju u uslovima lokalizacije niti napadne beogradizacije – mogle da budu te koje će pronaći meru između lokalnih vrednosti i kosmopolitizma – slomile su se o političke i ekonomske tranzicione grebene.

Ne voleti Beograd danas je u Novom Sadu u modi. Veruje se da u jedinom našem velegradu, kako bi rekao Niče, ,,ima odveć mnogo ološa”. Tranzicioni nastavak mogao bi da stavi naglasak na to da su se upravo oni s juga došavši, mnogo proširili i po Novom Sadu, te da narušavaju ovdašnju vekovnu pitomost. Sad se sve češće Novosađani sećaju napadnog prisustva Beograđana u letovalištima duž morske obale za koju su, u vremenima do raspada zajedničke države devedesetih godina 20. veka, verovali da je i njihova. Sećaju se da su i meštani na Jadranu uvek pravili razliku između ,,pristojnih” Novosađana i ,,bučnih” Beograđana i na taj način doprinosili stvaranju poželjnih stereotipa. Zaboravlja se da meru trpeljivosti ni tad nije činilo bratstvo-jedinstvo, već dubina novčanika. Danas sve više mladih u Novom Sadu doživljava Beograd kao mesto u koje vredi ponekad otići, ako ne zbog nečeg drugog, ono zbog poneke kupovine trica koje navodno ovde ne postoje ili zbog nekog muzičkog koncerta i sportske priredbe. I u tim slučajevima po pravilu je reč o produktima oprostačene masovne kulture a ne o nedostatku kulturnog sadržaja u svom gradu. Jer, on se kao takav ne primećuje. Zapitajmo se koliko znamo ljudi iz sopstvenog okruženja koji su tek tako išli u Beograd, da prisustvuju nekom interesantnom predavanju ili muzičkoj predstavi na Kolarcu, da posete neku izložbu koja je došla samo u prestonicu.

Autor teksta, prvobitno objavljenog u listu ,,Politika", je Ljubinko Pušić, profesor sociologije na Filozofskom fakultetu u N.Sadu

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

REDAKCIJA

Akuzativ

AkuzatiV - Online magazin

Back to top