Johnny Cash - I walk the line

Johnny Cash, hodao je tankom linijom, kako jedna njegova pjesma govori, skoro 50 godina svoje karijere, svaki pedalj tog putovanja kroz kantri, gospel, folk i rok svijet urezao se u njegovo izborano lice. Putovanje se završilo 12. avgusta 2003. godine, rano ujutro. Nekoliko posljednjih godina Cashovo zdravlje bilo je ozbiljno narušeno posljedicama dijabetesa, astme i hroničnog poremećaja nervnog sistema. Umro je u bolnici u Nashvilleu, u 71. godini života. U šturom zvaničnom saopštenju iz bolnice kao uzrok smrti su navedeni respiratorni problemi, nastali kao rezultat dijabetesa. Samo dva dana ranije, u srijedu 10. avgusta, Cash je pušten iz iste bolnice, gdje je proveo dvije sedmice zbog stomačnih problema. Tada je, njegov menadžer, Lou Robin, rekao da se Johnny ,,osjeća mnogo bolje i da jedva čeka povratak u Kaliforniju, da bi završio novi album". Pored teških bolesti koje su ga pratile posljednjih godina života, i to uglavnom prouzrokovanih njegovim načinom života, Casha je zadesila i porodična tragedija. Njegova supruga, June Carter Cash umrla je iste godine, 15. maja, nakon operacije srca. June je imala 73 godine i bila je oslonac Cashu tokom njegove karijere i života uopšte. 

The Man Comes Around

Cashova karijera je više nego impresivna: uvršten je u kantri kuću slavnih, rokenrol kuću slavnih i kuću slavnih tekstopisaca. Cash je iza sebe ostavio impresivno naslijeđe od preko 70 albuma, 11 Grammyja (posljednji je dobio ove godine za pjesmu "Give My Love To Rose", kao najbolji muški kantri izvođač) i dovoljno hitova da ih stari džuboksi mogu vrtjeti cijelu noć. "Ring of Fire", "Don't Take Your Guns to Town", "A Boy Named Sue", "If I Were a Carpenter" i epska "Man in Black", samo su neki od tih hitova. Neke od njih je sam Cash napisao, neke je samo snimio. Sve ih je proživio. "Onaj dan kada odem u penziju, taj dan ću i umrijeti", rekao je Cash za magazin "Rolling Stone" 2002. godine. "Kao i ajkula - jednostavno moram se stalno kretati.” Na desetine hitova kao što su "Folsom Prison Blues", "I Walk the Line" ili "Sunday Morning Coming Down" definisali su ga kao progonjenog i buntovnog portparola radničke klase i potlačenih. Cashovo izbrazdano lice savršeno se uklapalo u njegov hrapavi, nemirni glas, koji je, istini za volju, bio ograničen, ali je zato savršeno odgovarao pjesmama o zatvorenicima, nesrećnim ljubavima i svakodnevnom životu. Pjesma "One Piece at a Time", govori o umornom, siromašnom fizičkom radniku koji pokušava da napravi sebi auto od dijelova koje krade iz fabrike u kojoj radi. "A Boy Named Sue", je pomalo komična priča o ocu koji svom sinu daje žensko ime da bi ga očvrsnuo i pripremio za surovi život. "The Ballad of Ira Hayes" je priča o američkom Indijancu, koji je umro od alkohola, a bio je jedan od američkih vojnika u Drugom svjetskom ratu koji je podigao američku zastavu na Iwo Jimi. Međutim nakon rata, taj heroj se ponovo suočio sa rasizmom u svojoj zemlji.

Solitary Man

Poznat kao "Čovjek u crnom", zato što je uvijek nosio garderobu crne boje sa prepoznatljivim dugim kaputom koji su nekada nosili sveštenici ili revolveraši na Divljem zapadu, Cash je predstavljao nepresušni izvor inspiracije mnogim mladim kantri autorima. U svom hitu iz 1971. godine "Man in Black", Cash kaže da crna odjeća simbolizuje potlačene ljude širom svijeta. "Svi su nosili šarenu i svjetlucavu odjeću i čizme", rekao je on 1986. godine, "ja sam odlučio da nosim crnu košulju i crne hlače i vidim da li mogu proći s tim. Uspio sam i od tada nosim crno." Vječiti borac, Cash je uspio prevazići ovisnost o alkoholu i drogama, preživio je 30 operacija nakon slomljene vilice, ali i operaciju srca. Posljednjih godina borio se sa autonomnom neuropatijom, hroničnim stanjem čiji napadi su ga činili izuzetno podložnim čestim upalama pluća, što ga je držalo više u bolnici nego van nje. Zbog bolesti propustio je dodjelu MTV nagrada za najbolji video-spot, proteklog mjeseca u New Yorku, gdje je njegov video-spot za obradu pjesme "Hurt" bio nominovan u šest kategorija. Spot je dobio jednu nagradu. 

J.R. Cash, je rođen 26. februara 1932. u Kingslandu, u američkoj saveznoj državi Arkansas. U početku je radio kao carinik, a nešto kasnije se pridružio američkoj vojsci - avijacija, nakon čega je poslan u službu u Njemačku, gdje je i naučio svirati gitaru. "Tri godine, koliko sam proveo u avijaciji bio sam prilično usamljen", rekao je Cash novinaru AP-a, u intervjuu 1996. godine. "Da nisam pjevao i svirao sve te stare kantri pjesme, mislim da bih poludio." Prvi ozbiljniji novac od bavljenja muzikom Cash je zaradio 50-ih godina, kada je potpisao ugovor sa Samom Phillipsom iz Sun Recordsa, za koji su snimali i Elvis Presley, Jerry Lee Lewis i Carl Perkins. Phillips, koji je bio Cashov producent do 1958. godine, glavni je krivac zbog kojeg se Cash prebacio sa gospel muzike na country'n'western. On mu je dao nadimak "Johnny". Ta postava Phillipsovih pulena snimila je vjerovatno prvi i možda i najbolji superalbum u istoriji rok muzike - legendarni “Million Dollars Quartet”. Sa buntovničkim imidžom i potpuno ogoljenim rokabili zvukom na tragu country'n'western i gospel uticaja, a otpjevanim u blues maniru (što je dotad bilo nezabilježeno u kantri muzici), Cash je postao jedan od najvećih autora 50-ih i 60-ih godina. "Folsom Prison Blues", popeo se na četvrto mjesto na listama 1956. godine, sa čuvenim stihom: "I shot a man in Reno/ just to watch him die" (Ubio sam čovjeka u Rinu/samo da bih gledao kako umire). Dva njegova najpopularnija albuma snimljena su upravo u zatvoru, iako, suprotno mišljenju većine, Cash nikada nije odležao nijedan dan. U svojoj karijeri imao je više od 130 hit-pjesama, a prodao je preko 50 miliona ploča. Pisao je i knjige, uključujući i dvije autobiografije, a glumio je i u filmovima i TV-serijama. Sa slavom i bogatstvom skoro uvijek dolaze i nusprodukti takvog načina života. Vrlo brzo Cash se našao u velikim problemima zbog ovisnosti. Zahvaljujući ponajviše June Carter, svojoj budućoj životnoj saputnici, uspio je svoj život ponovo vratiti na normalan kolosijek. Na opšte iznenađenje, novi život, kako je Cash nazivao period nakon odvikavanja od droga, odveo ga je u sasvim druge vode šou-biznisa. Od 1969. do 1971. godine izuzetno uspješno je vodio emisiju na američkoj televiziji ABC, pod nazivom "The Johnny Cash Show". Nakon ABC-ja bio je član supergrupe "Highwayman" zajedno sa Waylonom Jenningsom, Willie Nelsonom i Kris Kristoffersonom, za čiji rad mnogi stručnjaci smatraju da je inspirisao tzv. "outlaw country" pokret u sedamdesetim, koji je izazvao pravu revoluciju i osvježenje u tom muzičkom žanru.

 

Međutim, čovjeku u crnom nije dugo trebalo da se vrati svom starom načinu života: alkohol, droga i stalni sukobi sa nešvilskim establišmentom su doveli do totalnog kraha u '80-im. Cash ponovo ustaje. Apsurdnom kombinacijom, uz pomoć Ricka Rubina, producenta isključivo hard rok, hevi metal i rep bendova, Cash snima seriju albuma pod nazivom "American recordings", na kojima se uglavnom nalaze obrade pjesama grupa za koje Cash, kako je sam jednom prilikom rekao, nikada nije ni čuo. "Rusty Cage" – ,,Soundgarden", "Hurt" – ,,Ninne Inch Nails" ili "Mother" – ,,Danzig" (nju mu je na Rubinovu preporuku sam autor odsvirao na akustičnoj gitari). Dva dana prije smrti, po puštanju iz bolnice, Cash je planirao završiti snimanje petog po redu "American" albuma. U sklopu tog projekta, snimio je više od 50 pjesama koje su trebale biti objavljene, a vjerovatno i hoće, naredne godine petostruki album sa tim pjesmama, kao definitivni epitaf čovjeku koji je svirao: rokabili, kantri, R&B, psihodeliju, pank, amerikanu, grunge... a ostao samo jedno - Johnny Cash!

Cashova karijera je više nego impresivna: uvršten je u kantri kuću slavnih, rokenrol kuću slavnih i kuću slavnih tekstopisaca. Cash je iza sebe ostavio impresivno naslijeđe od preko 70 albuma, 11 Grammyja i dovoljno hitova da ih stari džuboksi mogu vrtjeti cijelu noć.

Autor: Branislav Predojević

REDAKCIJA

Akuzativ

AkuzatiV - Online magazin

Back to top