Tajne farmaceutske mafije

Nakon pet godina istraživanja, zagrebačka internistica Lidija Gajski objavila je knjigu “Lijekovi ili priča o obmani”. To je prvi put da jedna hrvatska liječnica, koja poznaje sustav iznutra, otvoreno kritizira farmaceutsku industriju, razotkriva njihovu spregu s liječničkom strukom i manipulacije kliničkim ispitivanjima lijekova, sve u službi povećanja profita. Zbog podataka koje je iznijela u knjizi dospjela je na “crnu listu”, jedva je pronašla izdavača i recenzenta, a podrška liječničke struke potpuno je izostala.

Jesu li lijekovi spas za bolesne ili je riječ o najobičnijoj prijevari iza koje stoji interes jakog lobija farmaceutske industrije i liječnika, razgovaramo s dr. Gajski, koja kaže da je nastupilo “medicinsko ludilo“.

- Dovoljno je reći da se osnovne smjernice prema kojima radimo u posljednjih 10-ak godina kose s kliničkim iskustvom liječnika, ali i zdravim razumom bolesnika. Primjera radi, normale za krvni tlak su sa 160/95 pale na 140/90, a optimalni tlak je niži od 120/80. Slično je sa šećerom i kolesterolom. Da bi postigli te vrijednosti, sve više ljudi uzima lijekove i postaje ovisno o farmakoterapiji. To spuštanje normala nije slučajno jer je farmaceutski kompleks do te mjere ekspandirao da je ,,potrošio" bolesne ljude i sada ulazi među zdrave na način da ih pretvara u rizične. Pa je od kolesterola stvoren rizik za srčani udar, od visokog tlaka za moždani, od šećera rizik za zatajenje bubrega i sljepoću.

Tada zdravi ljudi postaju rizični i trebaju lijekove. A to je smisao svega - što veća potrošnja lijekova koji su, usput rečeno, vrlo upitne djelotvornosti, te povećanje zarade farmaceutske industrije.

Kolika je danas sprega farmaceuta i liječnika?

- Sprega farmaceutske, odnosno medicinske industrije i liječnika vrlo je proširena, mogli bismo reći sveprisutna i bitno utječe ne samo na ustroj i funkcioniranje zdravstvenih sustava već oblikuje i samu koncepciju bolesti i liječenja. Proizvođači lijekova danas financiraju značajan dio istraživanja vezanih uz lijekove, a liječnici-znanstvenici pomažu im iznjedriti poželjne rezultate. Kroz profesionalnu izobrazbu u režiji kompanija, liječnici-nastavnici te krivotvorene nalaze distribuiraju kliničarima, a preko korumpiranih medija širokoj javnosti. U državnim agencijama i osiguravajućim kućama liječnici-eksperti odobravaju farmaceutske proizvode za tržište i stavljaju ih na liste obaveznog osiguranja.

U zdravstvenoj administraciji liječnici-savjetodavci uređuju politiku lijekova u interesu njihovih proizvodača, a pri zakonodavnoj vlasti kroje zakone po njihovoj mjeri. Sve te uloge i funkcije obnaša tek par desetaka vodećih medicinskih stručnjaka u zemlji poput naše, i oni su najodgovorniji, uz političare, za činjenicu da su zdravstveni sustavi pretvoreni u eldorado tvornica lijekova i druge medicinske industrije. Oni su za to, naravno, dobro nagrađeni – novcem, profesionalnim ugledom, pa i političkom moći. Korupcija u ordinacijama manje je bitna, ne samo zato što su darovi skromniji, već i stoga što „obični“ liječnici praktičari nisu ni svjesni da su korumpirani.

Jesu li vas kada pokušali podmitit? Jeste li vi kada prihvatili neko sponzorsko putovanje?

-Kao i većini liječnika, i meni su farmaceutski predstavnici dolazili s raznoraznim ponudama. Zastupnik jedne slovenske tvrtke nudio je novac za svakog pacijenta kojem bih propisala njihov lijek; bio je samo jednom i nikad više. Istina, svojedobno sam pohodila nekoliko plaćenih kongresa i simpozija, no pošto sam počela istraživati i stekla uvid u razmjere i korijene korupcije, potpuno sam prestala odlaziti na takve, u suštini marketinške skupove. Od predstavnika medicinskog establišmenta često se može čuti da je suradnja s farmaceutskim kompanijama u medicinskoj edukaciji nužna zbog nestašice javnih izvora financiranja. To je potpuna neistina. Skromnijim planiranjem stručnih sastanaka i predavanja profesionalna izobrazba može se provoditi i uz mala sredstva. Sadržaj međunarodnih kongresa dostupan je na internetu, kao i stručni članci i časopisi koji se na jednostavan način mogu distribuirati liječnicima.

Kao najveće krivce za ovakvo stanje ističete kliničke profesore, ugledne eksperte, koji su u sprezi s farmaceutskom industrijom?

- Da, oni funkcioniraju u savršenoj simbiozi: ugledni kliničari svojim ispitivanjima daju legitimitet lijekovima, a farmaceutska industrija njima zauzvrat daje financijsku moć. Kad otkrijete da su ti ljudi, koji su bili vaši profesori i autoriteti kojima vjerujete, postali dio farmaceutskoga kompleksa koji ih plaća i povećava im moć, to je porazno. Međutim, problem je čak i puno dublji jer ti eksperti ne samo da su plaćeni, nego su stvoreni od farmaceutske industrije. Vi danas ne možete napraviti znanstvenu karijeru bez suradnje s industrijom, jer od države i ministarstva zdravstva ili znanosti novac za istraživanja neće dobiti. Isto je i s edukacijom akademskih kliničara. Ukratko, vi ste njihov zarobljenik i ne možete biti neovisni. Sve to rezultira time da o lijekovima znamo jako malo i da je prava istina od nas skrivena, jer nam je nema tko reći.

Kojim je to sve modelima populacija zdravih ljudi pretvorena u korisnike farmakoterapije?

-Postoji više modela. Jedan od njih je koncept čimbenika rizika. Kolesterol je proglašen faktorom rizika za srčani udar, povišeni tlak za moždanu kap, šećer za otkazivanje bubrega i sljepoću... Ljudi s povišenim vrijednostima ovih parametara proglašavaju se rizičnima i nude im se lijekovi radi sprečavanja bolesti u budućnosti. Jasno je da visoki tlak i šecer treba liječiti; riječ je o stanjima koja stvaraju tegobe i tu smo na terenu tradicionalne medicine koja liječi ljude u patnji. Medutim, na normalnim, prosječnim razinama ovih parametara, a naročito na niskim vrijednostima koje se u zadnje vrijeme nude kao ciljne, korist od liječenja je zanemariva ili ne postoji. Kliničkim smjernicama koje sustavno snižavaju normalne vrijednosti kolesterola, tlaka i u manjoj mjeri šećera, a koje bez znanstvenih uporišta formuliraju male skupine kliničara vezanih uz farmaceutsku industriju, dovedeni smo u situaciju da je danas u zemljama zapadne Europe 70-80 posto starijeg stanovništva podložno primjeni barem jednog preventivnog kardiovaskularnog preparata.

Koji je model primijenjen u slucaju osteoporoze? Je li to doista izmišljena bolest?

-U slučaju osteoporoze primijenjen je model po kojem je mladost proglašena zdravljem, a starost bolešću. Definicija bolesti kojom se danas služimo stvorena je tek 1994., i to na način da je za normalnu uzeta gustoća kostiju žene izmedu 20 i 30 godina. Gubitak kalcija fiziološki je proces vezan uz starenje i ovakva je kontroverzna definicija dovela do toga da žene u pedesetoj imaju značajnu šansu da im se „otkrije“ osteopenija, a one u sedamdesetoj osteoporoza. Mogu se složiti s time da je legitimno i ispravno nastojati odgoditi starost i njezine manifestacije, ma koliko ona bila fiziološka. Medutim, lijekovi koji nam se za to na ovom području nude upitne su učinkovitosti i nisu bez nuspojava.

Možete li mi navesti za koje bolesti se najčešće propisuju nepotrebni lijekovi?

-U prvom redu za kardiovaskularne bolesti. Na tom se polju naročito afirmirao koncept prevencije, pa se, s ciljem sprečavanja bolesti poput srčanog i moždanog udara, velike količine lijekova daju širokoj populaciji zdravih ljudi. Primjeri – lijekovi za snižavanje masnoće, šećera u krvi i krvnog tlaka, neki pripravci protiv zgrušavanja (npr. aspirin); učinak – skroman ili nepostojeći. Na području psihijatrije društvene i interpersonalne teškoće pretvorene su u medicinske, podložne farmakoterapiji i drugim medicinskim postupcima koji ih, naravno, ne mogu riješiti.

Što je s depresijom?

-Depresija je tipični primjer medikalizacije; od razmjerno rijetke psihijatrijske bolesti, u dvadesetak je godina „narasla“ do jednog od najvećih globalnih zdravstvenih problema. Usporedno s tim rasla je i potrošnja antidepresiva; djelotvornost (osim u teškim slikama depresije) – na razini placeba (tableta s brašnom ili šecerom).

Postoje li jos neki konkretni primjeri?

-Za primjer se može uzeti CT koronarografija koja se i u nas izvodi u nekim privatnim poliklinikama. No pretjeruje se i s puno manje sofisticiranom dijagnostikom. Ovoliki broj laboratorijskih pretraga sasvim sigurno nije potreban, kao ni rendgensko snimanje pluća prije svake operacije; „doppler“ vratnih i nožnih arterija ordinira se prečesto, bez stvarnih kliničkih indikacija; denzitometrija je u načelu nepotrebna dijagnostička metoda. Naročito je sporan probir, odnosno potraga za rizičnim osobama i onima u početnoj fazi bolesti. 

Dok se probir ginekološkog karcinoma jednostavnim i razmjerno pouzdanim Papa-testom može smatrati primjerom korisnog skrininga, istraživanja su pokazala da je mamografija u smislu probira raka dojke gotovo beskorisna, a PSA u smislu probira raka prostate vrlo problematičan. Skrining karcinoma debelog crijeva koji se u Hrvatskoj zadnjih nekoliko godina provodi kao Nacionalni program, konzumirao je ogromna sredstva i kadrovske resurse (kolonoskopija) bez jasnog vrednovanja rezultata, odnosno koristi.

Što s pripravcima, dodacima prehrani koji se reklamiraju i prodaju u ljekarnama? Kolika je njihova učinkovitost?

- Kad je gotovo polovina onoga što se propisuje na recept bekorisno, možete misliti koliko je toga nepotrebnog izvan sustava zdravstvenog osiguranja! Da bi dodatak hrani, odnosno pomoćno ljekovito sredstvo dobili dozvolu za promet, moraju zadovoljiti kriterij neškodljivosti; učinkovitost nitko ne ispituje. Stoga je većina tvrdnji o korisnosti tih pripravaka bez ikakavog znanstvenog uporišta, a te lažne tvrdnje vrlo se rijetko sankcioniraju. Proizvođači zlorabe naivnost i povjerenje kupaca. 

 (intervju je preuzet iz Slobodne Dalmacije)

 

REDAKCIJA

Akuzativ

AkuzatiV - Online magazin

Back to top