Vuče, Vuče zbog tebe smo bube lijene!

Zanimljivo je misliti o pismu. Posebno o japanskom pismu koje izgledom i simbolikom ostavlja prostor za razmišljanje, za pogađanje i nagađanje značenja. Da li zaista kandži koji znači planina, izgleda kao planina (山)? Da li kandži koji znači rijeka, zaista asocira na tok rijeke (川)? I da li se svakim sledećim naučenim znakom uči i njegov nastanak? Zanimljivo je misliti i o našem, srpskom, ćiriličnom pismu. Ponosni na 30 znakova, posebno na zvučne i jedinstvene, ж, ш, њ, љ, ђ, ћ, ч koji su ga dodatno pojednostavili, da li smo se ikad zapitali koliko nam je misli i asocijacija pomenuto pojednostavljenje donijelo, a koliko odnijelo? Uporediću japanski i srpski baratajući, za početak, samo brojevima i logikom nekoga ko se susreo i sa jednim i sa drugim i ko je pokušao da nauči oba pisma. Zašto je ovo nauči ukošeno? Zato što srpsko pismo može da se nauči, ima konačan broj znakova koji je relativno mali. I drugo zato – zato što se japansko pismo uči i ne može da se nauči do kraja. U najmanju ruku, to je pogrešan pristup stranca pristiglog iz Vukovog bukvara, koji pokušava u određenom vremenskom roku da savlada pismo da bi mogao da čita i da, čitajući, nauči i  da govori

Japansko pismo se sastoji od dva slogovna pisma, hiragane (ひらがな) i katakane(カタカナ, i slikovnog pisma, kandžija(漢字、日本語。。。), koje je djelimično preuzeto iz kineskog pisma, a u nekoliko navrata pojednostavljeno i obogaćeno originalnim japanskim znakovima. Hiragana i katakana imaju po 48 znakova, a između 2.000 i 3.000 kandžija su u svakodnevnoj upotrebi (2.136 je potrebno znati za čitanje dnevnih novina, dok ukupan broj prema određenim standardima iznosi oko 13.000). Međutim, znati pisati znakove i znati kako se oni čitaju su dvije potpuno različite stvari. Znati izgovoriti nešto i napisati to nešto su takođe dvije različite stvari. Većina kandži simbola može da se čita na dva, tri ili četiri načina, dok pojedini mogu da se pročitaju i na desetak načina - u zavisnosti od toga da li su samostalni unutar rečenice ili su pored nekog drugog znaka, što im često daje potpuno drugo značenje, ili su u društvu nekoliko znakova, sa kojima, opet, mogu potpuno drugačije i da se čitaju a i da znače nešto drugo, tj treće, tj deseto. Neki od njih su jednostavni, ispišu se sa svega nekoliko linija, dok je za pojedine potrebno napraviti i do 20  poteza (pri tom mislim na znakove iz svakodnevne upotrebe, među 13.000 ima ih i sa mnogo više). I vrlo lako ih je zaboraviti. Čak i Japanci koji, kao i ostatak svijeta (ako ne i više!) koriste računare i telefone koji automatski slogove prebacuju u slikovno pismo i rijetko pišu rukom, često nisu sigurni kako da napišu neke od njih. Isto se dešava i zbog razlika u čitanju jednog istog znaka. To je čest slučaj sa imenima. Neko ko se zove Jošimori nosi jedno lako  i pamtljivo ime, međutim, ako pokušamo da napišemo to isto ime, naš pametni računar i rječnik će da nam ponude desetak kombinacija kandžija koji mogu tako da se pročitaju. Zbog toga, čak i ako znam da kažem kako mi se prijatelj zove, često moram da ga pitam kako se njegovo ime piše. I nije rijedak slučaj da zaboravim šta mi je pokazao. Ponavljanje je majka znanja i jedini način da se ne zaboravi tačan redoslijed ispisivanja linija, koji će, na kraju, biti jedna manje-više nespretna i neproporcionalna sličica, očigledno napisana rukom stranca koji se trudi. Ima vještijih i manje vještih stranaca. Nismo svi podjednako brzi niti spori i imamo različite korijene i odgovarajuće tehnike i metode učenja, ali svejedno, zaključak koji se iz razmišljanja o pismu nameće, jeste zaključak koji se nameće i i iz mnogih drugih tema o kojima se razmišlja, a koje čine jednu kulturu i potpomažu komunikaciju i razumijevanje. To je drugačiji pristup učenju, a kako učenju, tako i poslu, radu i životu uopšte. Srpsko pismo se može konačno, za vrlo kratko vrijeme, bez mnogo muke, naučiti. Japansko pismo se trajno uči jako dugo vremena (ako već posmatramo učenje pisma kroz prizmu vremena) i pogrešno je misliti o kraju tog procesa. Ako je uopšte na vidiku kraj, onda je do njega put dug. I svakodnevna igra asocijacija vježbaće naše male sive ćelije, i nakon trenutka kada budemo u stanju da, bez pomoći prijatelja i prevodioca, pročitamo poštu ili ljubazna i rječita objašnjenja onih koji se trude da nam razjasne nejasnoće, često zbunjujući nas još više. I nakon trenutka u kojem ćemo shvatiti da se prodavnica u koju često odlazimo zove onako kako je i napisano na njenom ulazu, ali što sve do tog trenutka, nismo mogli da pročitamo. Ili jednostavno, do onog trenutka u kojem ćemo shvatiti da imamo sasvim dovoljno vremena i da možemo zauvijek da pokušavamo, da učimo, da radimo i - da živimo.

Vedrana IKALOVIĆ

Toyohashi-shi, Aichi, Japan

Poslednje od Vedrana IKALOVIĆ

AkuzatiV - Online magazin

Back to top