Za ideale ginu budale?

(O idealu, rokenrolu i živim mrtvacima)

Dok mi prsti nervozno titraju oko tipkovnice, dvoumim se i propitkujem, zaslužuje li uopće taj čovjek da o njemu napišem jednu riječ, slovo, komentar, a kamoli čitav tekst?

Borisav Ðordević, poznatiji kao Bora Čorba, muzičar, pjesnik, rođen u Čačku 1952. godine, ovih je dana konačno i službeno uz gusle, rakiju i prasetinu dotaknuo dno. Doduše već dugo je on pri dnu, ali sada je uspio dotaknuti samo dno u selu simptomatičnog imena Ba. Postao je Bora i službeno četnički vojvoda, dok ofucan, ugojen ali ujedno i nekako ispijen, u maniri lutke od krvi i mesa, u svom ispranom crnom rokerskom "outfitu" stoji u stavu pozor i polaže zakletvu.

Na novoj "prestižnoj" tituli, prvi mu je pohitao čestitati izvjesno neizvjesni Mirko Pajčin, poznato nepoznatiji kao Baja Mali Knindža. Izvjesno neizvjesni Baja i četnik Bora, još su početkom devedesetih "kliknuli" snimivši onu tragikomičnu "Ćuti Ujko", jedan od onih uradaka koji kada slušate i gledate Vas bude sram, znate taj osjećaj? Sram vas je, osjećate nelagodu i prebacujete program, premda vas u principu nema zašto i čega biti stid, ne sudjelujete u tom srozavanju. No dobro, Baja i Borisav su uspjeli i tu nadmašiti sami sebe, doduše izvjesno neizvjesni Knindža čak i ne, jer njemu je to prirodno okruženje, stanište i obrazac ponašanja, ali Bora... Bora...

Gledam tako na Youtube servisu iz 2010. godine video zapis, okolica Brčkog (BiH), šator, alkohol, prasetina i izvjesno neizvjesni Baja na pozornici koji predstavlja svog dragog gosta Borisava i poziva ga da zajedno otpjevaju onu staru "Ćuti Ujko". Godina je 2010., ako slučajno nisam naglasio. Gledam to, i mislim si, Borisave pa da si skočio sa jednog od beogradskih mostova u hladni Dunav, i da si to snimio, sa manje zgražavanja bih ja to gledao nego što gledam kako se godinama raspadaš poput mrče.

Nema čitavo ovo moje skanjivanje veze sa nacionalnim predznacima, to što sam Hrvat dok Bora igra svoju ulogu velikosrbina/četnika ili koga već, ni najmanje ne utiče na moj sud i osjećaj sažaljenja nad likom koji se naočigled samoubija na najokrutniji, najbolniji i najdugotrajniji način. Gledam ovu priču kroz prizmu suvremene pop/rock kulture, kako netko iz izlizanih traperica i "rokenrola za kućni savet" uspije iskočiti i upasti pravo pod šator ispod kojeg palanka diše punim plućima, ispod kojeg se odvija sve ono što smatramo da je sušta suprotnost majicama od Stonesa, stihovima Patti Smith, pločama od Floyda i boemsko/pjesničkom poimanju života?

Pitam se kako netko u rasponu od samo 6-7 godina uspije sa Arsenom otpjevati prekrasnu "Takvim sjajem može sjati", sa onim šeširom lutalice, boema, pjesnika, stanovnika Svijeta, na glavi, i potom ulazi u krajnje degutantne kolaboracije sa talogom sa dna balkanske septičke jame, koje samo vihor rata može dignuti na površinu?

Kada se nedavno, po tko zna koji puta, potegnula priča o koncertu Riblje Čorbe u Zagrebu znao sam kako se ipak radi o još jednoj medijskoj podvali i Borinoj provokaciji, koja vlasnicima regionalnih portala služi kao odličan mamac za masu nacionalista i psihopata koji bjesomučno klikaju i vode besmislene rasprave koje na koncu uvijek, ali baš uvijek, završe u jamama i grobovima, te nas podsjete kako rat i mržnja na Balkanu nikada ne prestaju, samo mijenjaju agregatna stanja. Jedini moj komentar, na tu čitavu poplavu kolumnističkih osvrta o dolasku ili nedolasku Čorbe u Hrvatsku, je bio taj da na koncert ne bi otišao čisto iz poštovanja prema čovjeku koji je 1979. godine snimio album "Kost u grlu". Taj čovjek više nije živ, a bio je "cool" tip.

Kada sada u konačnici pogledam ekran i vidim da sam ipak napisao čitav tekst, znam da je on produkt razočaranja, ne u pokojnika koji još daje znakove života, nego u činjenicu da su ideali krhka i prevrtljiva kategorija, kako reče jednom ovaj mrtvi pjesnik "za ideale ginu budale" - možda je i u pravu, samo u nekoj vlastitoj romantičarskoj naivnoj viziji i poimanju života, biti mrtva budala u majici Zeppelina mi je svakako prihvatljivije od živog mrtvaca u četnickoj odori koji uz prase, gusle i rakiju druguje sa gorštacima kojima je "nož, žica, Srebrenica" krajnji domet pjesničke stilske figure i kreacije.

 

Mihael PINTER

Zagreb

AkuzatiV - Online magazin

Back to top