REDAKCIJA

REDAKCIJA

Akuzativ

Zloupotreba psihologije: Optimistički fundamentalisti

Najnovija istraživanja o efektima takozvane škole pozitivnog mišljenja koja nudi instant recepte za pretvaranje gubitnika u dobitnike, dodatno potvrđuju da je u pitanju obmana za brzo sticanje novca, zbog koje mnogi ozbiljno bolesni ljudi odustaju od profesionalne pomoći.

SKICE: Joe Strummer

Džo Stramer (Joe Strummer) je između 21. avgusta 1952. i 22. decembra 2002. godine, uspeo "stići" da bude radnik, muzičar, pevač i tekstopisac, glumac, društveno angažovana javna ličnost, neko ko je obeležio modernu urbanu kulturu, posebno britanskog/evropskog podneblja. Bio je frontmen bendova 101ers (naziv soba za mučenje u Orvelovom romanu "1984"), Kleš (The Clash) i Meskaleros (The Mescaleros), kao i privremeni član benda Pougs (The Pogues). Svojom muzikom i društvenim angažmanom Stramer je izvršio veliki uticaj na rok muziku, posebno na pank, čiji je jedan od simbola i najznačajnijih imena.

INTERVJU: Dragi Šestić, Mostar Sevdah Reunion

Dragi Šestić, producent i idejni tvorac projekta MOSTAR SEVDAH REUNION, u intervjuu za AKUZATIV o saradnji sa Šabanom Bajramovićem, Ljiljanom Petrović-Buttler, Luisom, o novom albumu Mostar Sevdah Reuniona, o predratnom i posleratnom Mostaru, etno muzici, Zvonku Bogdanu...

AKUZATIV: Dobar deo Vašeg rada vezan je za tzv. etno-muziku, posebno za sevdah. Šta je to što Vas toliko fascinira u toj muzici i od kad je istraživanje te muzike i njeno prezentovanje postalo Vaša preokupacija?

Dragi Šestić: Koliko god sam, kao cijela moja generacija, odrastao na rokenrolu, sevdalinka  je uvijek, nekako, bila tu pored mene. Htio - ne htio, te su se pjesme često pojavljivale na radio i TV stanicama u bivšoj Jugoslaviji i samim tim su ulazile u uši - bili toga svjesni ili ne. Baš kao i mnoge starogradske, makedonske, dalmatinske, srbijanske, itd… sve su te pjesme bile dio odrastanja i koliko god sam ih u mladosti negirao vremenom sam se počeo u njih zaljubljivati. 

Odrasli su zbilja sasvim neobični

Na četvrtoj planeti živeo je poslovan čovek. Taj je bio toliko zauzet da čak ni glavu nije podigao kada je mali princ stigao.

-Dobar dan, reče mu ovaj. Vaša cigareta se ugasila.

-Tri i dva su pet. Pet i sedam su dvanaest. Dvanaest i tri petnaest. Dobar dan. Petnaest i sedam su dvadeset dva. Dvadeset i dva i šest dvadeset osam. Nemam vremena da je ponovo zapalim. Dvadeset i šest i pet su trideset i jedan. Uf! To dakle čini pet stotina jedan milion šest stotina dvadeset i dve hiljade sedam stotina trideset i jedan.

-Pet stotina miliona čega?

  • Published in UGAO

Vladimir Arsenijević: BEOGRADSKI LOKAL-PATRIOTIZAM I KAKO GA PREŽIVETI

„Kad bi Evropa bila kafana, Beograd bi se nalazio negde na putu do wc-a“, primetio je nedavno, i prilično precizno, jedan moj stari prijatelj kojeg u poslednje vreme, zbog objektivnih okolnosti, viđam izuzetno retko. Pa se okrenuo u mestu i otputovao nazad za London, grad u kom živi poslednjih dvadesetak godina i iz kog ne namerava da se vraća.

Po toj njegovoj kosmogoniji, London je – pretpostavljam – znatno bliži centru kafane. Ili paba, da budemo precizniji.

Zašto bi se, onda, i gde bi se to, moj prijatelj vratio?

Danilo Kiš: O piscima cinkarošima

Postoje tri vrste cinkaroša. 

1. Oni koje je školovala policija i koji ‘rade svoj posao’. Kucaju u mašinu, naizmence, sonet i izveštaj za pol.arhivu. ‘Eros i meso’ (naslov soneta, recimo). Onda izvještaj: ’12. septembra 198+ sreo sam M.M.-a na Trgu Marksa i Engelsa. Imao sam u rukama časopis ‘Socijalizam’. M.M. je prelistao časopis i pitao za cenu. Rekao sa mu (četrdeset hiljada, starih). – ‘Jeftin vam je taj Socijalizam’ – izjavio je M.M., i sa prezrivim izrazom na licu vratio mi pomenuti časopis.’ 

Ovi prvi plaćeni su za svoj posao. Ubacuju ih u izdavačke kuće (urednici), pozorišta, itd. 

INTERVJU: Prof.dr Lino Veljak sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu

O SARADNJI SA ZORANOM ĐINĐIĆEM, O TOME KAKO SU 1974. GODINE OSUĐENI NA 10 MESECI ZATVORA ZBOG PROTIVLJENJA REPRESIJI TADAŠNJEG REŽIMA, O STANJU U HRVATSKOJ I SRBIJI, O LAŽNOJ LEVICI I UTICAJU CRKVE...

AKUZATIV: Nedavno ste učestvovali u snimanju novog dokumentarnog filma o Zoranu Đinđicu, o čemu je reč?

Navršava se deset godina od atentata na Zorana Đinđića i to je bio povod da televizija B 92 snimi dokumentarnu emisiju o njemu, s time da je naglasak emisije – koliko mi se čini – na njegovim mladim godinama, dakle na razdoblju prije njegova aktivnog uključenja u stranačku politiku. Budući da sam se s Zoranom Đinđićem znao praktično od početka njegova studija, a u jednom periodu sam s njime intenzivno surađivao (to je period kad je on bio predsjednik Fakultetskog odbora Saveza studenata u Beogradu i kada je ukidana autonomija studentske organizacije i istovremeno vršeno čišćenje Filozofskog fakulteta od nepoćudnih nastavnika, čemu smo mi pružali aktivan otpor, što je završilo suđenjem i osudom u Ljubljani), autoru emisije Peđi Obradoviću bilo je zanimljivo da osvijetlim neke aspekte lika mladog Zorana Đinđića.

Borislav Pekić: Maske naše nasušne

Obrazina kojom se krije lice i maska koja ga preobražava; obrazine nečasnih drumskih razbojnika i maske časnih građana; posmrtne maske i maske od kojih se živi...

Mikenske maske od zlatnog lima (s onom za koju je Šliman 1876. držao da je lik razoritelja Troje Agamemnona). Maske indijskih vračeva sa očnjacima Grizlija. Demonske perjane maske Inka. Maske sa otoka Jave od drveta. Krznene maske Eskima. Japanske pozorišne maske. Dodolske maske Istočne Srbije za prizivanje kiše. Maskenbalske maske.

I najzad maske od ljudske kože kojima se služimo svakodnevno ...

Miroslav Antić: Ko zna gde smo mi

I počela je, dakle, jesen. U sred avgusta. A počinjala je pomalo jos od maja, pa juna, pa nekoliko dana u julu, presecala nas usred vrućine, selila nas za jednu noć iz afričke jare na obale severnih mora. Ali ovo sad, od pre dva dana, to je kontinentalna jesen, to su prvi požuteli listovi, miris hladnoće u kosi i na obrazima... sad opet možemo da počnemo san o moru. U stvari, niko nije toliko dugo na moru kao mi, kontinentalci. Gledam one Dalmatince još do pre neki dan, muvaju se po toj Dalmaciji, a ništa i ne vide: ni zvezde, ni palme, ni penu u balama, ni galebove. Ko zna gde su ti ljudi sa svojim snovima. Kažu ti: dobro jutro, a misao im u Australiji. Kažu ti: dobar dan, a misao im na Atlantiku. Kažu ti: laku noć, a misao im u Japanu. A meni, opet, obrnuto. Meni misao stalno na Jadranu. Čitave godine sanjam more, idem ulicama, radim, razgovaram sa prijateljima, a - nisam tu. Na moru sam. Zovu me na sastanke, teraju me da nesto organizujem, uradim, donesem, predam, saopštim, oćutim, priznam... a ja im kažem: -Badava vi to meni. Nisam ja tu. I stvarno sam u Trogiru, na Korčuli, u Budvi, u Voloskom, u Šibeniku, u Zadru, u Kotoru, na Mljetu, na Visu... Kad počne ovako jesen, vidim prvi list kako se otkačio sa grane i pada u vrtlogu niz bulevar, ja odem. Iznervira me neko. Drugi bi planuo, svađao se, dokazivao, pretio, psovao. Ja – ništa. Prođem kroz ljude i kroz zidove kao kroz vazduh. Jer kako možes nanervirati nekog ko nije tu, ko je odsutan? Ja sam godinu dana odsutan. Od jednog mora do drugog. Slusam Radio Jadran. Imam neke trake sa morskim melodijama. Pripremam rečnu ribu na dalmatinski način. Nerviram se kad Hajduk izgubi. Godinu dana tesan mi je rođeni krevet, vrpoljim se do neko doba noći, šetam nekim starim trgovima; Dubrovnik, Split; u glavi mi trepću ferali, pa mi svetli pod čelom ona prvomajska obala, praznična obala sva u vatrama, pa lutam praznim plažama Orebića, Makarske, Čiova, Stona, Herceg-Novog. Od Crne Gore, preko Hrvatske, čak do Istre, sve ja to prođem u mašti.

SKICA - Enes Kišević

Enes Kišević (Bosanska Krupa, 1. 5. 1947. godine) je hrvatski književnik i dramski umetnik poreklom iz Bosne i Hercegovine. Kišević je osnovnu školu i gimnaziju  završio u Ključu. Diplomirao je 1971. godine na Akademiji kazališne i filmske umetnosti u Zagrebu. Glumačku karijeru započeo je u Narodnom pozorištu Bosanske krajine u Banja Luci. Igrao je u više pozorišnih, filmskih i televizijskih drama. Kao glumac pojavljuje se i u filmu ,,Štefica Cvek u raljama života". Dobitnik je značajnih književnih nagrada, a Kiševićeve pesme prevedene su na mnoge jezike, između ostalih i na engleski, nemački, francuski, slovenski, italijanski, turski, mađarski. Autor je dvadesetak knjiga poezije (Mladić nosi svoje prve pjesme na ogled /1976/, Sve mirim te svijete /1976/, I ništa te kao ne boli /1980/, Lampa u prozoru /1987/, Sijeda djeca /1992/, Svjetlost je Tvoja sjena /2002/).

AkuzatiV - Online magazin

Back to top