Bosanski džihadisti su vam blizu, a rudari tako daleko

Piše: Miljenko Jergović

Ovog proljeća trideset je godina prošlo od albuma “Das ist Walter”, sarajevske grupe Zabranjeno pušenje. Treća pjesma na A strani “Put u središte rudnika Kreka Banovići” bila je posvećena rudarima. Novi primitivizam predstavljao je gestu autoironije, kojom je jedan grad izlazio iz svoje kulturološke čahure i time, nakratko, postao kulturna prijestolnica Jugoslavije. Novi primitivizam nosio je ruganje režimu i sveopću karnevalizaciju svakodnevice, ali se kroz njega, nekako potiho, zavukla ta fantastična umjetnost male priče, i posvete kroz priču. Umjetnost oblikovanja fabule kroz niz tačnih i istinitih fragmenata, prenijetih iz stvarnosti, po kojoj će ostati upamćen amblematski sarajevski pisac Dario Džamonja, ali i jedan od najvećih europskih filmskih redatelja epohe – Emir Kusturica. Pričanje malih priča, nizanje nijemih slika, i to bez ijedne izgovorene riječi, stilski je najdosljednije znao izvesti kazališni redatelj Mladen Materić. Danas zaboravljen, i skrajnut, da ne bi kome smetao.

Pjesma “Put u središte rudnika…” ovako je započinjala: “On pomisli kako bi petak bio ljepši/ samo da nije subota radna/ Blagi bože, on misao nastavi/ Ova noć je previše hladna.” Oni koji slušaju tu muziku, kažu da je Springsteen umio tako, da započne pjesmu kojoj se već na početku zna da će ispričati priču o cijelome njegovome svijetu, i njegovoj zemlji. Ali ti se u to nisi miješao, nisi se uživljavao, naprosto jer nisi Amerikanac. Ovo, međutim, jesi, ili si ovo mogao biti. U tim zeničkim i kakanjskim jamama, po rudničkim horizonitima i njihovim stijenama, ima i tvoga DNK. A da je to tvoj svijet, možda si najprvo shvatio s tom pjesmom Zabranjenog pušenja. Imao si osamnaest, i bio dovoljno mlad za rudara.

Najvažnije su, međutim, bile treća i četvrta strofa. Treća zbog one narativne slike oko koje se pjesma okupi, i zbog koje, koliko god mi to htjeli, Dylan ili Springsteen ne mogu biti glasovi našega svijeta, jer njihove slike nisu naše nesreće: “Otkud ti, u pola tri/ Raspotočje gori/ To mu ču žena Vinka, panika i vika,/ Na stolu dvije zdjele i telegrami sućuti.” Četvrta strofa je priča o nerazumijevanju i o raspadu društva, čiji je on, rudar s donjih horizonata, bio jedan od amblema: “Njegov duh sad gleda TV/ I smije se na dobrotvorne koncerte/ Njegov duh obilazi zamkove/ Revolucionara iz pedeset i neke.

I koliko si samo puta u tih sedam godina, sve do 1991, skakao u prvim redovima na riječi: “Otkud ti, u pola tri”, iz kojih izroni taj strašni refren: “Raspotočje gori!” I gorjelo je Raspotočje tih blagoslovljenih, riječima i pričama bogatih osamdesetih, u kojima se akumulirala mitologija i sentimentalni odgoj za sljedećih petnaest generacija, kao što je Raspotočje gorjelo desetljećima prije toga, i kao što gori danas. Jedina mala stanka u tom dugom nizu umiranja i stradanja, u tom zatrpavanju živih ljudi u njihove duboke rudarske grobove, bila je za vrijeme zadnjega rata. Samo tada Raspotočje nije gorjelo.

U onome ratu, pak, 1944, nakon što im je stariji sin poginuo u njemačkoj vojski, tvoji su spašavali mlađega Dragana od ustaškoga vojačenja tako što su ga preko veze poslali u rudnik da kopa. Prvo u Kakanj, a onda u samo srce zemlje, u Raspotočje. Kasnije je u Ljubljani završio metalurgiju, postao je veliki direktor u metalurškom kombinatu u Zenici, pa predstavnik jugoslavenske metalurgije u Moskvi, ali mu je zauvijek ostalo to poštovanje prema rudniku, tom živom grobu, i prema rudarima, koji su vazda uzalud i za tuđi račun gradili bolji svijet. Ustvari, hranili su svoje porodice.

Ono od čega stradaju rudari u rudniku mrkog ugljena zove se “gorski udar”. Strašna, kao neka lirska formula smrti, ova sintagma ustvari predstavlja: “iznenadno nekontrolirano urušavanje većih količina stijena u podzemnim prostorijama rudnika, uzrokovano otkopavanjem rude”. Raspotočje je oduvijek bilo nestabilna jama, a kako se nalazi skoro pa usred grada, kad počnu zavijati sirene za uzbunu, cijela Zenica zna što se dogodilo.

Bosanski rudari nemaju priliku da budu klaustrofobični. U jamu se mora. Oni ne pate od posttraumatskog stresnog poremećaja. Zamislite kako je to kad se nad vama zatvori majka zemlja, a nalazite se na nekoliko stotina ili koju hiljadu metara dubine. Dubina Raspotočja je 750 do 800 metara. Zenički rudnik ima tri jame: Stara jama, Stranjani i Raspotočje. Oko tisuću ljudi silazi u jame. Među njima su devedeset četiri žene.

Međusobno, rudari se zovu – komorati. Osim gorskih udara, zeničkim jamama prijeti metan, poznate su po tom eksplozivnom plinu bez boje, mirisa i okusa. U eksploziji metana, 1982. u Raspotočju je ostalo trideset devet mrtvih komorata. I: “Na stolu dvije zdjele i telegrami sućuti”. Preživjeli silaze nazad u jamu, i tako traje do penzije. Za one koji mirovinu dočekaju. Bosanski rudari žive kratko. Stradaju im pluća i srce, zglobovi, bubrezi, strada im sve. Kroz jamu se hoda, ali i puže. Usko je i tamno unutra.

Vijest o stradanju zeničkih rudara, o gorskom udaru u jami Raspotočje, do kojeg je došlo u četvrtak, 4. rujna u 16 i 30, kad su na dubini od dvjesto metara ostala trideset četiri čovjeka, objavljena je u hrvatskim novinama kao da se nesreća dogodila u Kini. Da se zbila, recimo, u Čileu ili u Sjedinjenim Američkim Državama, izvještaji bi bili širi i temeljitiji.

Ali bit će da nije bilo mjesta zbog vijesti o islamskoj opasnosti, o fundamentalistima, džihadistima, islamistima, mudžahedinima, fedainima i ostalim muslimanima koji prijete Europi, i na koje svakodnevno upozorava State Department i njegovi medijski detašmani diljem svijeta. Zanimljivo je, međutim, kako je Bosna blizu kada pišemo i govorimo o islamskoj opasnosti, a tako je daleko kada je riječ o pet mrtvih rudara. Da, naravno, danas su muslimani većina u zeničkim jamama. Oni su, a ne Bilal Bosnić, ta famozna islamska opasnost. Mogli bi izazvati sućut, razumijevanje i solidarnost kod ljudi, što je za Večernji list i njegove komentatore, ali na žalost ne samo za Večernji, veća prijetnja po Hrvatsku nego kalifat hodže Bagdadija.

Ali pustimo sad taj nemili svijet, obuzet mržnjom i opsjednut podjelom planeta na Hrvatsku i Antihrvatsku. Držimo se onoga ljudskijeg i dubljeg. Dubokog, po prilici, kao Raspotočje. Još tad, kada je Zabranjeno pušenje zapjevalo tu pjesmu, primijetio si, skačući ispred pozornice, kako se u tebi dogodilo nešto neobično. Ciničan prema partizanima, osloboditeljima iz 1945, ciničan prema svima koji govore da su nešto učinili za tvoju i za opću dobrobit, pa si im sad nešto dužan, osjetio si grizodušje prema njima dolje. Ne, nisi zbog toga sišao u rudnik, nisi postao sindikalni vođa ni kontrarevolucionar iz 1985, nego si naprosto shvatio da te rudari drže na površini zemlje i da si jedino njima dužan. Minutu šutnje, sućut, dobrovoljni prilog, samodoprinos, osmijeh. Tako je i danas, i zato je Raspotočje tebi blizu koliko god je drugima daleko. Tamo dolje tvoja je domovina. Jedino tamo.

Miljenko Jergović

REDAKCIJA

Akuzativ

AkuzatiV - Online magazin

Back to top