Mišljenje, nepoželjno zanimanje

Piše: Ivan Pilić
 
Nesumnjivo je da živimo u društvu koje je izvor velikog broja 'sofisticiranih' zala. To se događa jer većina ljudi nije sposobna ili ne želi razmišljati svojim glavama, nego je to prepušteno drugima. Ako slučajno mala skupina ili pojedinac razmišlja onda ih se percipira kao izvor straha i hitno im treba „skratiti noge“. Gledajući unatrag razvidno je da su ljudi koji su razmišljali nastupali proročki u svome vremenu (naravno, nisu bili shvaćeni), dok mi sada svoje suvremenike koje misle smatramo opasnima i štetnima.

Mišljenje je osnovna djelatnost duha, zapravo, potreba uma koja nas navodi da mislimo, popraćena rasuđivanjem i voljom, tj. misterioznim talentima uma koji predstavljaju vlastitu moć svakog pojedinog bića.

Koristeći knjigu „Život duha“ od Hannah Arendt i parafrazirajući parabolu koja se pripisuje Pitagori želim reći nešto o mišljenju i onima koji misle. Život je svečani sabor na kojeg neki dolaze kako bi se takmičili i tako pokazali svoju ropsku dušu, drugi kako bi prodali robu i pokazali svoju lakomost na slavu i dobit, a samo najbolji dolaze kao promatrači – filozofi – i traže samo istinu. Samo promatrači (mudraci) mogu vidjeti život i njegovu igru u cijelosti - smisleno - kao što su u stanju da kosmos vide kao jednu harmoničnu i uređenu cjelinu. Pošteni ljudi se bave stvarima koje izmiču ljudskom znanju, ali ne i ljudskom umu. Naprotiv, takve stvari ga progone. Mišljenjem se mudrac bori protiv magičnog ili začaranog razuma, ali samo sredstvima našeg jezika.

Što nas navodi da mislimo? Ljudi imaju potrebu da misle i bave se mudrošću i ako izdrže u svom nastojanju preobražavaju se u bogolika stvorenja, tj. „smrtne bogove“. Tko misli on posjeduje vrlinu i proizvodi dobra djela, naime, postaje virtuozom koji svojim djelima stječe slavu. Ljudima su potrebni promatrači (pametni ljudi) koji se dive njihovim djelima kako ne bi ostala nepriznata. Bez njih bi svijet bio nesavršen jer običan učesnik u životu obuzet pojedinačnim stvarima i pritisnut neodloživim poslovima ne može sagledati kako se sve pojedinačne stvari i sva pojedinačna djela u sferi ljudskih poslova uklapaju i proizvode harmoniju, koja sama po sebi nije data našim čulima. U našem svijetu mudrac traži nevidljivo u vidljivome, divi mu se, čudi i o njemu smišlja priče koje pretvara u riječi i nama ih daruje. Aristotel tvrdi da treba ljubiti istinu ili se oprostiti od života. Filozofija u povijesti mijenja religiju i postaje jedini mogući „put“ pobožnosti, a to znamo po tome jer Aristotel svoju „prvu filozofiju“ naziva „teologijom“, što će se tek u XVIII stoljeću nazivati ontologijom. Čuđenje tjera mudraca da razvija svoje neznanje kao što je natjeralo i Einsteina da kaže kako se vječni misterij svijeta sastoji u tome što ga možemo razumjeti. Kriterij poštenog govora, ali i svakog čovjeka, jest istina. Ljubitelj istine u čudu gleda „nevidljivu harmoniju“ koja je, prema Heraklitu, „jača od vidljive“. Naime, riječ je o ljepoti igre svijeta - harmoniji – o smislu i smislenosti svih pojedinačnih stvari koje djeluju zajedno i kao takve se manifestiraju gledateljima (promatračima/filozofima).

Potrebno je naučiti ispravno misliti. Moguće je učiti misliti jer imamo moć nad mišljenjem. Mišljenje je posebna vrsta „zanata“, koji se smatrao najvišim i najneophodnijim, a njegov krajnji cilj jest način življenja. Onom koji misli nudi se prilika da se uzdigne izvan pojavnoga svijeta, ali i izvan vlastitog života.

Krajnji dakle cilj mišljenja je oblikovanje života, odnosno onoga što se naziva smisao života. Svakom čovjeku, kao slobodnoj i odgovornoj ličnosti, nameće se jedno pitanje: Jesam li ja onaj koji traži smisao preispitujući sebe i stanje oko sebe, ili mi je taj smisao nametnut od onih koji se vode nekim prizemnim motivima i interesima? Bez pitanja ili uviđanja zašto je nešto baš tako, a ne možda drugačije, ne može se tragati za smislom. U tom slučaju život uopće nije zanimljiv, jer nam je smisao nametnut izvana, nas se poništava kao odgovorne i angažirane subjekte, ličnosti. Društvo u kojem je zabranjeno postavljati pitanja, zabranjeno je i razmišljati. Takvo društvo u konačnici nema budućnosti.

Ivan Pilić
Preneto sa Prometej.ba

REDAKCIJA

Akuzativ

AkuzatiV - Online magazin

Back to top