David Foster Wallace: OVO JE VODA (Govor na kraju školske godine)

Postoji običaj, u anglosaksonskom svijetu, da se maturantima ili diplomcima gimnazije, koledža ili fakulteta, na ceremoniji dodjele diploma prigodnim govorom obrati neki pisac ili druga pozvana slavna ličnost. Govor na kraju školske godine, tzv. commencement speech, maturantima Kenjon koledža održao je Dejvid Foster Volas (1962–2008). Možda i najdarovitiji američki pisac rođen u drugoj polovini dvadesetog vijeka umro je, nažalost, prerano; izvršio je samoubistvo 12. septembra 2008. godine.

 ------------------

Ništa od ovoga se ne tiče ni morala, ni religije, ni dogme ni velikih popularnih pitanja o životu posle smrti. Istina sa velikim početnim "I" tiče se života pre smrti. Tiče se toga do dođete do tridesete, ili čak pedesete godine života, a da se ne poželite upucati u glavu. To je prava vrednost pravog obrazovanja, što nema nikakve veze sa ocenama i titulama, a ima mnogo veze sa jednostavnom svešću – svešću da postoji ono što je stvarno i suštinsko, što je skriveno, a sve vreme nam je pred očima.

Dvije mlade ribe plivaju i susreću jednu stariju, a ova mimoilazeći se s njima, klimne glavom i kaže im: "Dobro jutro, omladino. Kakva je voda?"

I ove dvije mlade ribe nastavljaju plivati dok se napokon jedna ne okrene prema drugoj pa kaže: "Šta je, dovraga, voda?"

Ovo je standardna caka kod američkih govora na kraju školske godine, mislim na upotrebu didaktičkih pričica u registru parabole.

Ova priča je zapravo jedna od boljih u tom žanru, jedna od onih koje i nisu toliko sranje, no ako mislite da sam ja ovdje da bih se predstavio kao mudra stara riba koja će vama, mladim ribama, objasniti šta je voda, varate se.

Ja nisam mudra stara riba.

Direktna poenta priče o ribama je jednostavna: najočiglednije, najšire rasprostranjene činjenice su često one koje je najteže vidjeti i o njima govoriti.

Kad se ovo formuliše kao rečenica to, naravno, biva tek banalna otrcana fraza – ali činjenica je da u tranšejama svakodnevnog života odraslih osoba, banalne otrcane fraze mogu imati važnost života i smrti.

Ili vam bar to želim sugerisati u ovo vedro i lijepo jutro.

KAKO MISLITI

Naravno, ključni sastojak ovakvih govora je to što bih ja trebao govoriti o smislu vašeg humanističkog obrazovanja, da objasnim kako diploma koju ćete dobiti ima neko stvarno ljudsko značenje, a ne samo materijalnu vrijednost.

Hajde onda da pričamo o najrasprostranjenijem klišeu iz ovakvih govora, a taj je da humanističko obrazovanje ne treba toliko da vas opskrbi znanjem koliko treba da vas "nauči kako da mislite".

Ako imalo ličite na mene u vrijeme kad sam bio student, to je nešto što nikad ne volite čuti, i čak se osjećate pomalo uvrijeđenim zbog tvrdnje da vas neko treba naučiti kako da mislite, jer već i činjenica da ste se upisali na ovako dobar koledž djeluje kao dokaz da već znate misliti.

Ali ja ću ovdje ustvrditi da se naposljetku pokazuje kako taj kliše uopšte nije uvredljiv, jer zaista učiti nekog o razmišljanju, što bi se trebalo dešavati na ovakvim mjestima, ne znači podučiti ga kako da misli, nego o izboru o čemu da misli.

Ako vam se tema potpune slobode izbora kad je riječ o tome o čemu misliti čini previše banalnom i očiglednom da na nju traćite vrijeme, pozivam vas da razmislite o ribama i vodi i da, barem ne nekoliko minuta, svoj skepticizam o vrijednosti posve očiglednog stavite u zagrade.

Evo još jedne didaktičke pričice.

Dva tipa sjede zajedno u kafani usred neke divljine na Aljasci.

Jedan od njih vjeruje u Boga, drugi je ateista i oni sad raspravljaju o postojanju Boga sa onim posebnim intenzitetom kakav se javlja poslije otprilike četvrte pive.

I onda ateista kaže: "Gledaj, nije da ja nemam razloge da ne vjerujem u Boga. Nije da i ja nisam eksperimentisao sa Bogom i molitvama. Baš prošlog mjeseca sam se izgubio u užasnoj mećavi podaleko od kampa, nisam vidio prst pred nosom, bilo je minus pedeset i pojma nisam imao gdje sam uopšte, i onda sam to napravio, pao sam na koljena, u snijeg, i zavapio: Bože, ako postojiš, izgubio sam se u mećavi i umrijeću ako mi ne pomogneš."

I sad, u kafani, religiozni tip gleda u ateistu sav zbunjen i kaže: "Dobro, znači, sad si i ti vjernik, jer napokon ovdje si, živ i zdrav."

Ateista prevrne očima kao da misli da je religiozni tip totalna budala: "Ma ne, čovječe, ono što se desilo jest da su pojavila dvojica Eskima koji su, eto,  tuda prolazili pa su mi oni pokazali kako da se vratim do kampa."

Lako je propustiti ovu pričicu kroz filter standardne humanističke analize: Potpuno jednako iskustvo može predstavljati dvije potpuno različite stvari dvjema različitim osobama, a u zavisnosti od njihovih načina mišljenja odnosno načinima na koje kreiraju smisao svojih iskustava.

Pošto mi cijenimo toleranciju i različitost mišljenja, mi u našoj humanističkoj analizi nigdje ne želimo ustvrditi da je jedan tip u pravu, a da onaj drugi griješi.

To je u redu, osim što zbog toga nikad ne raspravljamo ni o tome odakle dolaze njihovi svjetonazori i uvjerenja, mislim, odakle unutar dvojice tipova.

Kao da je najbazičnija orijentacija prema svijetu i smislu iskustva svake osobe dio njenog automatskog hardvera, kao visina ili broj cipela, ili je apsorbovana iz kulture, poput jezika.

Kao da stvaranje smisla iz iskustva nije zapravo stvar namjerne lične odluke, svjesnog izbora.

Također, tu je i arogancija.

Ateista je totalno i iritantno uvjeren u svoje odbacivanje mogućnosti da su Eskimi imali ikakve veze s njegovom molitvom.

Istina je također da postoji masa religioznih ljudi koji su iritantno sigurni u vlastite interpretacije.

Oni su vjerovatno još odvratniji od ateista, barem većini nas ovdje, no istina je da je problem dogmatski religioznih ljudi jednak problemu ateiste iz naše pričice: arogancija, slijepa sigurnost, zatvorenost uma koja je toliko nalik na robiju tako savršenu da robijaš ustvari i nije svjestan da je zatočen.

Hoću da kažem kako mislim da je ovo jedan dio onoga šta humanistička mantra o "učenju kako da se misli" treba da poruči: da se bude samo malo manje arogantan, da se ima makar malo "kritičkog opreza" spram samog sebe i stvari u koje smo sigurni... jer veliki procenat stvari o kojima smo skloni misliti da su automatski ispravne, zapravo su, kako će se ispostaviti, totalne greške i zablude.

Ja sam to naučio na težak način, pa pretpostavljam da će te i vi, diplomci, to također morati naučiti tako.

CENTAR SVETA

Evo jednog primjera potpune pogrešnosti onoga o čemu sam sklon misliti da je apsolutno sigurno da je to tako.

Svaki djelić mog neposrednog iskustva podržava moje duboko uvjerenje da sam ja apsolutni centar svemira, najstvarnija, najživlja i najvažnija osoba koja postoji.

Rijetko razmišljamo o ovoj vrsti prirodne bazične usredotočenosti na sebe same, jer je ona toliko socijalno odbojna, no ona svejedno postoji manje-više podjednako za sve nas, negdje duboko u nama.

Tako smo podešeni po difoltu, u našem hardveru, čim se rodimo.

Razmislite o tome: Nema nijednog iskustva koje ste doživjeli, a da vi niste bili u njegovom centru.

Svijet koji doživljavate je ispred vas, ili iza vas, lijevo ili desno od vas, na TV ekranu, na monitoru ili bilo gdje.

Misli i osjećanja drugih osoba moraju vam nekako biti dojavljeni, a vaši vlastiti su tako direktni, urgentni, stvarni.

Shvatate na šta mislim.

Ali, molim vas, ne brinite, nemam namjeru da vam propovijedam o suosjećanju, usmjerenosti na druge ili svih takozvanim "vrlinama".

To nije stvar vrlina – radi se o mom vlastitom izboru da eventualno nekako promijenim ili se oslobodim svog prirodnog po difoltu podešenog hardvera, koji je duboko i bukvalno usmjeren isključivo na sebe i koji na sve gleda samo kroz sopstvene naočari.

Ljudi koji mogu ovako podesiti svoje zadate parametre jesu oni za koje se obično kaže da su, citiram, "dobro prilagođeni", a ovaj termin, sugerišem vam, nije slučajan.

Imajući u vidu akademski kontekst ovdje, postavlja se pitanje: koliko je ovo podešavanje uslovljeno stvarnim znanjem ili intelektom.

Odgovor, što ne iznenađuje, glasi da to zavisi od vrste znanja o kojoj govorimo.

Vjerovatno najveća opasnost akademskog obrazovanja, barem u mom vlastitom slučaju, jest da ono podupire tendenciju da životu prilazim preintelektualno, da se izgubim u apstraktnom razmišljanju umjesto da jednostavno obratim pažnju na ono što mi se dešava pred očima.

Umjesto da stalno obraćam pažnju na ono što se dešava unutar mene.

Siguran sam da svi vi već i sami znate koliko je teško ostati pažljiv i prijemčiv na okolni svijet, a ne biti stalno hipnotiziran konstantnim monologom u svojoj glavi.

Ono što još ne znate jest koliki je ulog u toj borbi.

U ovih dvadeset godina koliko je prošlo otkad sam ja diplomirao, postepeno sam uspio shvatiti koliki je ulog u pitanju i razumjeti kako je humanistički kliše o "učenju kako da se misli" zapravo skraćenica za vrlo duboku i važnu istinu.

"Naučiti kako misliti" zapravo znači naučiti kako imati neku vrstu kontrole nad time kako mislimo i o čemu mislimo.

To znači biti dovoljno svjestan i dovoljno savjestan da izabereš na šta obraćaš pažnju i da izabereš kako stvaraš smisao iz iskustva.

Jer ako ne možete ili ne želite napraviti takav izbor u svom odraslom životu, bićete totalno sjebani.

Razmislite o starom klišeu o razumu kao "odličnom slugi, ali zlom gospodaru".

Ovaj, kao i mnogi klišei, površno gledajući zvuči glupo i banalno, ali zapravo izražava veliku i strašnu istinu.

Uopšte nije slučajnost da odrasle osobe koje se ubiju iz vatrenog oružja skoro uvijek pucaju sebi u... glavu.

I istina je da je većina ovih samoubica zapravo bila mrtva još mnogo prije nego su povukli obarač.

I kažem vam šta bi, bez kenjanja, trebala biti stvarna vrijednost vašeg humanističkog obrazovanja: da vas spriječi da idete kroz svoj ugodni, prosperitetni, ugledni odrasli život mrtvi i nesvjesni, kao robovi svojih glava i one urođene podešenosti da budete jedinstveno, potpuno, imperijalno sami, dan za danom.

Ovo može zvučati kao hiperbola ili apstraktna glupost.

Hajde, onda, da budemo konkretni.

Jasna je činjenica da vi, kao upravo diplomirani studenti, nemate pojma šta zapravo znači živjeti dan za danom.

Postoje značajni dijelovi života odraslih osoba u Americi o kojima se u ovakvim govorima nikad ne priča.

Tu spadaju dosada, rutina i sitne frustracije.

Vaši roditelji i drugi stariji ovdje prisutni dobro znaju o čemu govorim.

Primjera radi, uzmimo jedan prosječan dan odrasle osobe, kad ujutro ustajete, odlazite na svoj izazovni kancelarijski posao za koji je potrebna fakultetska diploma i tamo udarnički radite devet ili deset sati i na kraju dana ste umorni i nervozni i samo želite doći kući, lijepo večerati, možda se opustiti na nekoliko sati te rano leći spavati jer sutra valja opet ustati rano i krenuti sve to iznova.

Ali onda se sjetite da kod kuće nemate hrane – niste imali vremena za kupovinu tokom sedmice zbog vašeg izazovnog posla – i zato nakon posla sjedate u kola i vozite se prema supermarketu.

DOSADA I RUTINA

Kraj je radnog dana i saobraćaj je jako gust te vam do prodavnice treba više vremena nego inače, a kad napokon stignete tamo, u supermarketu je strašna gužva, jer, naravno, to je onaj dio dana kad i ostali zaposleni ljudi dolaze da kupe kućne potrepštine i cijela se radnja presijava u onom grozomornom fluorescentnom svjetlu i odjekuje Muzak tonovima što ubijaju dušu ili pak korporativnom pop-muzikom i to je zapravo posljednje mjesto na svijetu na kojem biste željeli biti, ali je jednostavno nemoguće da brzinski uđete i iziđete.

I morate da lutate kroz tu ogromnu prejako osvijetljenu prodavnicu, obilazite pretrpane police da nađete ono što vam treba, i morate da manevrišete onim ružnim kolicima među svim ostalim umornim, užurbanim ljudima s kolicima, a među njima, naravno, ima i glečerski sporih staraca i krupnih osoba i hiperaktivne djece, a svi oni blokiraju police, i morate škrgutati zubima i truditi se da budete ljubazni kad ih zamolite da vas puste da prođete, i tako, napokon, imate u kolicima sve šta vam treba za večeru, ali sada nije otvoreno dovoljno kasa, iako je u toku standardna-gužva-na-kraju-radnog-dana, i red pred kasom je nevjerovatno dug.

To je glupo i od tog bjesnite, ali ne možete svoj bijes usmjeriti na gospođu koja radi na kasi, koja ima previše posla na radnom mjestu čija svakodnevna dosada i besmislenost prevazilazi maštu svakog od nas s nekog prestižnog koledža...i dobro, napokon ste na kasi, platite svoju hranu, čekate da vam mašina potvrdi ček ili karticu i dočekate da vam se kaže: "Ugodan dan" glasom koji je apsolutni glas smrti.

I onda morate ružne šuštave plastične kese pune svojih namirnica u kolicima čiji jedan točak sve vrijeme ludački vuče ulijevo progurati nekako kroz kvrgavo parkiralište puno ljudi i smeća i pokušati utovariti kese u auto tako da po mogućnosti sve ne ispadne i raspe se po prtljažniku tokom vožnje do kuće i onda morate voziti do kuće, sporo, kroz gust promet sa intenzivnom frekvencijom džipova, i tako dalje, i tako dalje.

Svako od vas je sve to već radio, razumije se, ali to još nije postalo dio vaše diplomirane stvarnoživotne rutine, dan za dan, sedmicu za sedmicu, mjesec za mjesecom, godinu za godinom.

Ali biće, i biće i još mnogo dosadnih, iritantnih, naoko besmislenih životnih rutina.

Samo što stvar nije u tome.

Stvar je u tome da baš takva mala frustrirajuća sranja trebaju biti situacije u kojima na scenu stupa mogućnost izbora.

Zbog toga što mi zastoji u saobraćaju i gužve među policama i dugi redovi pred blagajnama daju vremena da razmišljam, i ako ne budem donio svjesnu odluku o čemu da mislim i na šta da obraćam pažnju, biću iznerviran i jadan svaki put kad budem išao kupovati hranu, jer sam prirodno po difoltu podešen da mislim kako se ovakve situacije tiču samo mene, moje gladi i mog umora i moje želje da samo dođem kući, i činiće mi se da je cijeli svijet, da su svi drugi tu tek da bi meni bili na putu, i ko su do vraga svi ti ljudi koji su meni na putu.

I kad pogledaš kako je odvratna većina njih, kako su glupi, poput krava, kako imaju mrtve oči i kako neljudski izgledaju u redu pred kasom, i kako nerviraju i kako je nepristojno to što viču pričajući na mobitel usred reda i koliko je to nepravedno: Radio sam naporno cijeli dan, crkavam od gladi i umoran sam, a opet ne mogu doći kući da jedem i da se opustim zbog svih tih glupih prokletih ljudi.

Ili, naravno, ako sam trenutno u socijalno osviještenom, humanistički obrazovanom modusu svoje difolt-podešenosti, mogu provesti zastoj u saobraćaju na kraju dana pun ljutnje i gađenja na sve te goleme glupe džipove koji blokiraju cijele trake auto-puta i kamionete koji sagorijevaju rasipno i sebično po četrdeset galona goriva, i mogu razmotriti činjenicu da se patriotske ili vjerničke naljepnice uvijek nalaze na najvećim i najgadnije sebičnim vozilima, kojima upravljaju najružniji, najbezobzirniji i najagresivniji vozači, koji obično pričaju na mobitel dok se preko reda ubacuju ispred drugih auta samo da bi se pomakli za glupih šest metara naprijed u saobraćajnoj gužvi, i mogu razmišljati kako će nas prezirati djeca naše djece jer smo potrošili sve gorivo za budućnost i vjerovatno sjebali klimu, i kako smo razmaženi, glupi, sebični i odvratni svi mi, i kako je sve to pušiona, i tako dalje, i tako dalje...

Gledajte, ako izaberem da ovako razmišljam, to je u redu, mnogo nas tako čini – samo što ovaj način razmišljanja često biva previše lagan i automatski, tako da uopšte i ne mora biti stvar izbora.

Misliti na taj način je ono na šta sam po difoltu podešen.

To je automatski nesvjestan način na koji se nosim sa iskustvom dosadnih i frustrirajućih aspekata odraslog života kad funkcionišem u skladu sa automatskim nesvjesnim uvjerenjem da sam ja centar svijeta i da su moje trenutne potrebe i osjećanja ono što treba odrediti prioritete cijelog svijeta.

Postoje, međutim, očigledno drukčiji načini razmišljanja u ovakvim situacijama.

U saobraćajnoj gužvi, kad sva ta vozila stoje i blokiraju mi put: Nije nemoguće da su neki od ljudi u tim džipovima u prošlosti doživjeli strašne saobraćajne nesreće te im je vožnja sada traumatična i terapeut im je preporučio da nabave džip da bi se osjećali dovoljno sigurno da voze; ili da je za volanom Hamera koji me je upravo nepropisno pretekao zapravo otac čije malo dijete, bolesno ili povrijeđeno, leži na sjedištu do njega, i on hita prema bolnici te je, na neki način, u većoj i legitimnijoj žurbi nego ja, da sam u stvari ja neko ko njemu stoji na putu.

Ili mogu izabrati da se natjeram da razmotrim mogućnost da su i svi ostali u redu pred kasom u supermarketu jednako umorni i frustrirani kao i ja te da neki od njih sigurno imaju mnogo napornije, mnogo dosadnije i bolnije živote od mog.

I tako dalje.

Ponovo vas molim da ne mislite kako vam dajem moralnu lekciju, ili da vam govorim kako bi "trebalo" misliti na taj način ili da neko očekuje od vas da to automatski radite, zato jer je to teško, jer traži volju i mentalni napor, jer ako ste slični meni, biće dana kad to jednostavno nećete moći, ili to svjesno nećete željeti.

Ali u većini dana, ako ste dovoljno pažljivi i date si mogućnost izbora, možete odlučiti da drukčije gledate na tu debelu prenašminkanu gospođu mrtvih očiju koja je u redu pred kasom upravo vikala na svoje malo dijete – možda obično nije takva, možda tri noći nije oka sklopila jer je bdjela uz uzglavlje svog muža koji umire od raka kostiju ili je možda upravo ona loše plaćena službenica u prodavnici motornih vozila koja je baš juče pomogla vašem mužu ili ženi da riješi neki problem s papirologijom malim činom birokratske ljubaznosti.

Naravno, ništa od ovoga nije vjerovatno, ali isto tako nije ni nemoguće – sve zavisi samo od toga o čemu ste spremni misliti.

Ako ste automatski sigurni da znate šta je stvarnost te ko je i šta je zaista važno – ako, dakle, radite u skladu sa prirodnom difolt podešenošću – tada i vi, poput mene, nećete razmatrati mogućnosti koje nisu besmislene i frustrirajuće.

Ako zaista naučite kako da razmišljate, kako da obraćate pažnju, onda ćete znati da imate i druge opcije.

Bićete u stanju da iskusite situaciju koja se sastoji od vreline, gužve, sporosti, cijeli taj mali konzumeristički pakao, kao nešto ne samo smisleno, nego i nešto sveto, nešto što gori istim plamenom i istom snagom kao zvijezde – kao ljubav, saosjećanje, ispodpovršinsko jedinstvo svih stvari.

SLOBODA

Sva ta mistična priča nije nužno istinita, jedina stvar koja je Istinita sa velikim početnim "I" je da trebate odlučiti kako da pokušate da to vidite.

To je, tvrdim, sloboda pravog obrazovanja, učenja kako biti dobro prilagođen. Morate svjesno odlučiti šta ima smisao, a šta nema.

Morate odlučiti šta da obožavate...

Jer evo još jedne istine.

U rovovima života odrasle osobe, dan za danom, zapravo i ne postoji nešto kao ateizam.

Ne postoji neobožavanje.

Svi obožavaju.

Jedini izbor je šta obožavati.

A izvrstan razlog da odaberete nekog boga ili neki spiritualni tip obožavanja – bio to I.H. ili Allah, Jahve ili vještičija boginja-majka ili Četiri Plemenite Istine ili neki nesalomljivi zbir etičkih principa – je da će vas manje-više sve drugo što odaberete da obožavate žive pojesti.

Ako obožavate novac i materijalne stvari – ako mislite da je tu pravi smisao života – nikad vam neće biti dosta.

Nikad nećete osjećati da imate dovoljno.

To je istina.

Obožavajte vlastito tijelo i ljepotu i seksualnu privlačnost, pa ćete se uvijek osjećati ružnim, a kad se odmakla dob i starost ukažu, umrijet ćete milion puta prije nego što stvarno umrete.

Na jednom nivou vi to već znate – to su stvari šifrovane u mitovima, poslovicama, klišeima, frazama, epigramima, parabolama; one su kostur svake velike priče.

Tajna je u tome da nam istina svakodnevno bude vidljiva u svijesti.

Obožavajte moć – osjećaćete se slabo i uplašeno, te nikad nećete imati dovoljno moći da odagnate strah.

Obožavajte vlastiti intelekt, osjećanje da ste pametni – i stalno ćete imati dojam da ste glupan, prevarant, uvijek u opasnosti da vas razotkriju.

I tako dalje.

Gledajte, štetna stvar u vezi s ovim oblicima obožavanja nije to da su oni zli ili grešni sami po sebi; šteta je u tome što su nesvjesni.

Oni su ono za šta smo po difoltu podešeni.

Oni su oblici obožavanja kojima se jednostavno postepeno prepustimo, dan za danom, bivajući sve selektivniji u onome šta vidimo i šta smatramo vrijednim, a da nikad nismo do kraja svjesni šta radimo.

A takozvani "stvarni svijet" neće vas obeshrabriti da funkcionišete na način na koji ste po difoltu podešeni, jer se takozvani "stvarni svijet" ljudi, novca i moći sasvim regularno napaja gorivom straha, prezira, frustracije, pohlepe i obožavanja vlastite ličnosti.

Naša savremena kultura je iskoristila sve to u svrhu dobivanja ogromnog bogatstva, komfora i lične slobode. Slobode svih nas da budemo bogovi svojih sopstvenih malih kraljevstava omeđenih našim vlastitim lobanjama, samih u centru svega stvorenog.

Ima dosta razloga da se preporuči ova vrsta slobode.

Ali, naravno, ima i drukčijih sloboda, a o onoj vrsti koja je najdragocjenija nećete baš mnogo čuti u ovom svijetu pobjeda, uspjeha i foliranja.

Zaista važna vrsta slobode sastoji se od pažnje, svjesnosti, discipline, truda, sposobnosti da se zbilja brinemo za druge ljude i žrtvujemo se za njih, iznova i iznova, na milijardu neupadljivih, malih, ne-seksi načina, svaki dan.

To je prava sloboda.

Tako se uči kako se misli.

Alternativa je nesvjesnost, podešenost po difoltu, borba za opstanak – stalno izjedajuće osjećanje da smo imali pa izgubili nešto beskrajno.

Znam da ovo vjerovatno ne zvuči zabavno, zaigrano ili veličanstveno inspirativno na način na koji glavni dio govora na kraju školske godine treba zvučati.

Ovo je ipak, koliko ja mogu vidjeti, istina, sparena usput s masom retoričkog sranja.

Očito je, o svemu ovom možete misliti šta god hoćete.

Samo vas molim da ovo ne odbacite kao neku propovijed dr Laure praćenu prijetećim mahanjem kažiprsta.

Ništa od ovoga se ne tiče ni morala, ni religije, ni dogme ni velikih popularnih pitanja o životu poslije smrti.

Istina sa velikim početnim "I" tiče se života prije smrti.

Tiče se toga do dođete do tridesete, ili čak pedesete godine života, a da se ne poželite upucati u glavu.

To je prava vrijednost pravog obrazovanja, što nema nikakve veze sa ocjenama i titulama, a ima mnogo veze sa jednostavnom sviješću – sviješću da postoji ono što je stvarno i suštinsko, što je skriveno, a sve vrijeme nam je pred očima, i zbog čega moramo sami sebe podsjećati iznova i iznova:

"Ovo je voda."

"Ovo je voda."

"Oni Eskimi možda su bili nešto više nego što se na prvi pogled čini."

To je zapravo nezamislivo teško – živjeti svjesno, odraslo, dan za danom.

A to znači da je još jedan kliše istinit: Vaše obrazovanje zbilja jest posao koji traje cijelog života, i ono počinje – sada.

Želim vam mnogo više od sreće.

Prevod: Muharem Bazdulj

REDAKCIJA

Akuzativ

AkuzatiV - Online magazin

Back to top