SAMO CENZUROM (Zašto je lakše odreći se Kosova nego medijske kaljuge?)

Pre desetak dana na redovnoj sednici SANU akademik Ivan Jevtić pozvao je Akademiju, ali i Vladu Srbije da reaguju protiv rijaliti emisija kao što su Farma i Veliki brat koje, prema njegovom mišljenju, ugrožavaju mentalno stanje nacije. ,,Treba da postoji sloboda medija, ali ne i zbog nečega što dira direktno u mentalno stanje nacije, Akademija je dužna da na neki način reaguje. Treba pronaći način da se reaguje i zatvore ti izvori zla. To je nezdravo i treba mu stati na put”. Naravno, izjava je izazvala medijsku pažnju, osvanuli su naslovi poput “SANU protiv Farme”, dan ili dva je ova tema razvlačena po medijima, lamentiralo se nad štetnim uticajem vašarske zabave, pominjana je poznata uloga SANU... I šta sad? Pa, ništa. Po običaju, sve će prekriti ,,plava trava zaborava“.

Naravno, SANU bi se moglo prigovoriti mnogo toga, što su neki kolumnisti ovom prilikom i učinili, ukazujući na vezu između uloge SANU u otvaranju Pandorine kutije nacionalizma i ratova i iz toga neizbežno proizvedenog stanja permanentnog ludila većeg dela stanovništva i etabliranja duha primitivnog populizma. Ipak, navedenom izjavom, ako zanemarimo za trenutak konkretnu instituciju, pa i konkretnu emisiju koju hoće da zabrane, otvorena je relevantna tema. Istina, sasvim je pogrešno vezati protest i zgražavanje samo za jednu ili dve emisije. One jesu ,,populizam u svom najčistijem i najogoljenijem obliku“, ali nikako nešto što je izuzetak i ,,incident“. Sporni rijalitiji su samo ,,zaoštreni deo“ diskursa najgorih prigradskih kafana koji je odavno prenet u medije, segment odvratnog defilea svakovrsnog neukusa, budalaština i bizarnosti sa radnim vremenom 0-24. Podastirati sada fenomenologiju svega toga bi trajalo i svakako bilo mučno. Kome treba puno dokazivati da je reč o kapitulaciji mozga i debaklu smislenog života, njemu se dokazati i ne može. Jasno je da su ovo vrednosni sudovi, kao što su i izjave dotičnog akademika o ugrožavanju mentalnog stanja i ,,nezdravosti“ uticaja medija, takođe, vrednosni sudovi. Tome bi neki drugi, životno zainteresovani da se sve navedeno nastavi, parirali svojim ,,vrednosnim sudovima“ i argumentima tipa ,,narod to voli“, ,,gledano je“, ,,to je demokratija“, ,,promeni kanal ako ti se ne sviđa“, itd. I onda se, zaista, dolazi do ključnih pitanja: Ko je relevantan da sve to  procenjuje? Da li je sud i ukus svih legitiman i da li je sasvim u redu da se, shodno relativizmu ,,neka cveta stotine cvetova“, sve nastavi po starom? Može li se uošte suzbiti medijski haos i permanentna primitivizacija ovog društva sve i da se hoće? Ima li iko interesa da se time bavi? 

   

Do početka devedesetih postojala su, podsetimo, samo dva tv kanala. Nije mi namera da idealizujem to vreme, ali je činjenica da je malobrojnost kanala i njihova ,,konzervativnost“, kao i značajna profesionalnost i pristojnost, sprečavala prodor deponijskih sadržaja. Malo po malo, simultano sa ludilom devedesetih i gubljenjem svih kriterijuma, množile su se TV i radio stanice, dnevne novine, nedeljnici, tabloidi... Zgražavanje nad sadržajima koje su oni doneli ustuknulo je pred adaptiranjem na medijski zverinjak. Tako je sve to postalo naša stvarnost na ,,neodređeno“. Sartr je govoreći o dvojnosti raznih fenomena i mogućnostima (zlo)upotrebe, negde napisao da se ,,nožem može seći hleb, ali i ubijati ljudi“. Sa (zlo)upotrebom medija je slično. Istina, njima se ne može seći hleb, ali su, potencijalno, veoma efikasno sredstvo kultivisanja svesti građana. Tamna i najčešće zastupljena strana medija, ogleda se u moći zaglupljivanja. Pored ostalog, mediji su ideološka i ekonomska ,,mašinerija“ od koje neko i te kako ima ,,opipljive koristi“. Vlasnici medija ekonomski kapitalizuju postojeće stanje, a ni političarima ono ne smeta, jer spontano-intuitivno naslućuju da im ide u prilog. Održanje takvog stanja najbolji je način da se ne dođe do mentalno punoletnog građanina, koji razmišlja svojom glavom i ne donosi odluke koje su protiv njegovog vlastitog interesa. Produkcija pseudo-tema i idiotizacija ,,zabavom“ oduvek je bila efikasan način da se amortizuje svakovrsno nezadovoljstvo. Politički vladari niti shvataju dubinu problema, niti imaju interesa da nešto menjaju. Oni su svakako uvezani s tim i takvim medijima, kontrolišu neke od njih i u njima nastupaju, gledajući samo da nekako ,,izguraju” svoj mandat. Nikakve druge strategije ni nemaju.

Činjenica je da je stvar sa medijskim haosom otišla toliko daleko da je veliko pitanje na koji način se sada sve to uopšte i može suzbiti. Jedno je sigurno: trebalo bi (ta naša ,,trebanja“!) zaseći toliko duboko i radikalno da bi mnoge koji baštine taj haos zabolela glava. Sporadičnim akcijama i apelima neće se ništa postići. Svojevremeno, za vreme Miloševićeve vladavine, 1994. godina je proglašena ,,Godinom kulture“, a centralna aktivnost tadašnjeg ministarstva kulture povodom toga bila je vezana za klavirske koncerte Ivana Tasovca po zemlji Srbiji. Pokušaj da se na taj način ,,uvede“ kultura bio je, naravno, groteskni privid da se nešto čini. Jedino je sistematskom državnom intervencijom i regulacijom, permanentnom, pametno osmišljenom i ozbiljno izvedenom moguće nešto promeniti. Dakle, nedostižno?  Ono za šta se u ovoj situaciji treba zalagati je, koliko god to nekom paralo uši, ,,medijska Sablja“, neka vrsta cenzure, redukcije broja medija, pooštravanja kriterijuma. Nazovimo to kako god hoćemo, svesni, naravno, brojnih mogućnosti zloupotrebe pri samoj realizaciji nečeg takvog. Na osnovu čega to uraditi, kojom argumentacijom? Kako dokazati stepen ranije pominjanog ,,negativnog uticaja medija“? Sasvim sigurno teže nego štetnost genetski modifikovane hrane ili nivoa aflatoksina u mleku. Međutim, ukoliko su frekvencije zaista nekakvo ,,nacionalno dobro“, onda bi i postojeći vlasnici ovakvih medija i oni koji im omogućavaju da opstanu, takođe trebali dokazati po kom su osnovu oni ,,dobro“, pa još ,,nacionalno“. Po istom kriterijumu kako su se raširili, bez velike rasprave i konsenzusa, tako bi ih trebalo i suzbiti. Smatralo se da će i gubitak Kosova biti isto što i ,,smak sveta“, pa se ništa posebno nije desilo. Tu dolazimo do onoga što je i podnaslov ovog teksta: Zašto je lakše odreći se Kosova nego medijske kaljuge? Čak i da se kojim slučajem krene u radikalno čišćenje medijskog ,,terena”, nije teško zamisliti na kakav bi to otpor naišlo od strane medijskih magnata, njima bliskih političara i prostodušnih ,,ovisnika” koji bi se grčili jer im je nestao ,,smisao života” i otvorila se praznina istog. Promena kursa nacionalne politike povodom Kosova, raskrinkavanje veze tajkuna i politike i sl. došli su uglavnom kao rezultat ,,pritiska spolja“, kao iznudica i ,,nužno zlo“ koje su ovdašnji političari morali uraditi u okviru svoje simulacije evropejstva i civilizovanosti. Pitanje regulacije medijske slike je unutrašnje, niko ,,spolja“ nema velikog interesa da se bavi našim medijskim zverinjakom, poslednjom odbranom  primitivizma i idiotske Srbije. U toj kaljuzi je mnogima lepo i mnogi imaju koristi. Ništa nije potrebnije od slamanja takvog stanja, i ništa nije teže zamisliti od toga da se to zaista može i dogoditi.

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Slobodan SADŽAKOV

Doktor etike, Novi Sad

AkuzatiV - Online magazin

Back to top