CVJEĆARNICA U KUĆI CVIJEĆA - Kako smo usvojili i živeli Alana Forda

Alan Ford, kultni strip koji je voljelo barem deset generacija pred sami kraj socijalizma. Voljen u matičnoj Italiji, življen u Jugoslaviji, kojoj su bile više nego drage replike poput one legendarne Broja Jedan: 'Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti.' Jugoslavija je voljela 'svog' Alana Forda. Sjećate li se?

Kao čedo Magnusa i Maxa Bunkera Alan Ford je u matičnoj zemlji bio masovno popularan, ali samo u bivšoj Jugoslaviji, najviše u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji, taj je strip postao dio kulturne baštine, sastavni dio našeg jezika i kulture. Zašto su zgode siromašnih i entuzijastičnih uposlenika disfunkcionalne cvjećarnice našle jedinstveni okvir upravo u Jugoslaviji?

Nekadašnji novinar i bubnjar, Lazar Džamić je knjigu ‘Cvjećarnica u Kući cvijeća’ objavio na 40. rođendan Vjesnikovog prvog izdanja stripa ‘Alan Ford’, objavljenog samo tri godine nakon italijanske premijere. Alan Ford – Commedia dell’arte Ideja tvoraca Alana Forda je jasna: prenijeti renesansnu commedia dell’arte u hladnoratovski New York. U tom kontekstu dio su velike tradicije inspirisane komedijom improvizacije i njenim farsičnim i satiričnim pogledom na svijet. 

Ono što je presudilo za popularnost stripa u SFR Jugoslaviji bilo je to što je nadrealna farsa ujedno i prirodni oblik mentalnog i društvenog života na ovim prostorima. Građani bivše države uz to lako su prepoznavali kritiku kapitalizma, komunizma, tj. svakog korumpiranog režima koju je strip prenosio te su se lako poistovjećivali s likovima grupe TNT. 

Nepopravljivi diletanti, zaključani u svojevrsni ekvivalent naše, uglavnom disfunkcionalne, porodice i države, heroji Alana Forda bili su slični nama. Ono što je fascinantno kod tih stripova jest da se oni nisu čitali samo jednom ili dvaput, već bezbroj puta. Idejno i scenarijski možda su najfokusiranije epizode u kojima se javlja Superhik, ali u svakoj ima gomila skečeva i smiješnih epizoda. Naravno, sve to odnosi se na originalne stripove, dakle one do 75. broja koje su zajednički radili Magnus i Bunker. 

‘Nije važno učestvovati, važno je pobijediti.’ (Broj Jedan) 

Knjiga ‘Cvjećarnica u Kući cvijeća’ nije samo posveta jednoj mladosti, nego i posveta još jednom, možda i presudnom razlogu uspjeha Alana Forda, prevodu Nenada Brixyja, koji je i otkrio Forda ovdašnjoj publici kao glavni urednik zabavnih izdanja Vjesnika u razdoblju od 1967. do 1974. Ceremonijalni hrvatski jezik koji je Brixy odlučio koristiti za prevod nije bio smiješan samo Hrvatima, nego i ostatku bivše zemlje. Uostalom, legendarna je priča o pokušaju da se strip prebaci na ekavicu, što je za posljedicu imalo da su te primjerke čitatelji u Srbiji masovno vraćali na kioske.

 

‘Ko izgubi dobitak dobije gubitak.’ (Grunf)  

Proteklih desetljeća strip općenito je od masovno popularnog žanra postao strast manje brojne, ali mahom visokoobrazovane publike. Teško je hipotetski govoriti, no kakva bi bila sudbina Alana Forda da se pojavi danas i da je produkt Magnusa, Bunkera i Brixyja. Mnogi trendovi koji su postojali tad i dalje su prisutni. I dalje je mnogo nadrealne farse u našim životima. Razlika je ta što smo danas izgubili iluziju. Možda današnji Alan Ford ne bi postao dio kulturne baštine, ali nema nikakve sumnje da bi i dalje bio vrlo popularan.

 

Lazar Džamić: Cvjećarnica u Kući cvijeća

Skoro niko u svetu, osim bivših Jugoslovena i nešto Italijana, ne zna za Alana Forda. Ozbiljno. Na primer, Sajmon. Sajmon je prijatelj Mike Tasića, moga prijatelja ovde u Londonu. Sajmon je čovek koji se bavi stripovima. Posao mu je da distribuira svetske i britanske stripove po Britaniji. Sajmon zna sve o stripovima. Profesionalac. Ili je bar tako mislio dok ga Mika i ja nismo pitali za Alana Forda. “Koga?” začudio se Sajmon. Mika i ja smo mu ispričali o stripu. Nikad čuo. Ni izdaleka. 

Drugi Sajmon – Robinson – moj je bivši kolega sa posla. Kreativni direktor, oksfordski đak, čovek koji zvanično zna sve na svetu. Zato nikada ne učestvuje u kvizovima u pabu (popularna zabava na poslu u Londonu), nije fer prema drugima. Sajmon je predavao nemački u Nemačkoj i sa mnom voli da razgovara o marksizmu i filozofiji Slavoja Žižeka. Sajmon je čitao sve moguće svetske i evropske stripove – vrlo neobična zanimacija za jednog Engleza – ali za Alana Forda nikada nije čuo. 

U redu, već čujem primedbu čitalaca koji su upućeniji u istoriju Alana Forda, u pitanju je englesko govorno područje, a strip nikada nije preveden na taj jezik. Iz ugla našeg iskustva i sama ta činjenica je zapanjujuća (ili ne, zavisi od tačke gledanja), ali je tačna. Nikada. Uprkos činjenici da je za lice glavnog junaka kao model poslužio irsko-britanski glumac Peter O’Toole. (Moj ‘lukavi’ plan je da taj dugonedostajući prevod uradim u bliskoj budućnosti, ali to je neka druga priča, sa neizvesnim ishodom). 

Da u pitanju nije samo svojevrsna anglosaksonska anomalija, govori i sledeće: ni u ostatku sveta gde je prevod pokušan, ‘fordać’ nije uspeo da preživi više od nekoliko izdanja, nedovoljno da se registruje na bilo kom masovnijem društvenom radaru, uključujući i ozbiljne ljubitelje stripa. Ta tužna litanija pokušaja ukratko izgleda ovako: Francuska – samo 12 izdanja, onda smrt; Makedonija – isto; Brazil – tri izdanja. Kaputt; Danska – šest izdanja. Zaborav; Kosovo – samo pet izdanja. 

Jedino u svojoj matičnoj Italiji je Alan Ford dostigao nivo popularnosti koji bi se mogao nazvati masovnim, ali ni tamo ni na koji način nije utkan u kulturno tkivo društva kao što je kod nas. Tamo je bio samo jedan popularan strip, kod nas je postao deo kulturne baštine. Ta činjenica nije slučajnost: Italija i bivša Jugoslavija – posebno Srbija, Hrvatska i Bosna – dele neke mentalitetske karakteristike koje su bile vrlo plodno tlo za vrstu humora i pogleda na svet koji definišu ‘fordovsku’ poetiku. S time što je kod nas delovao i na potpuno drugim nivoima. Što je tema ove knjige.

Tekst preuzet sa: Protest.ba 

Cvjećarnica u kući cveća - Iz predgovora

REDAKCIJA

Akuzativ

AkuzatiV - Online magazin

Back to top