Ćirilica

Pisati i čitati sam naučio iz Bukvara. Ćirilica je bila prvo pismo kojim sam pisao i na kojem sam pročitao prve knjige, poput recimo "Avanture Gordona Pima" od E.A. Poea. I dan danas imam tu zbirku od dvadesetak naslova literature za djecu na ćirilici. Knjige sam naime strpao u školsku torbu kada sam odlazio iz Vojvodine, čovjek bi pomislio da će biti nešto od mene, ali gadno bi se zajebao. 

Mudroser bio, mudroser ostao.

U jednom periodu tokom rata, čak sam pomišljao na to da ih bacim, zapalim ili nešto slično dovoljno snažno i upečatljivo kao znak da sam raskrstio sa trulim istokom. Tenkovi sa ćiriličnim porukama "mira" na kojima su polupijani rezervisti imali svoje koljačke kabanalije, uvelike su pridonjeli osjećaju gađenja spram zbirke u kojoj se između ostalih nalazila "Morska zmija" Julesa Verna koja će me kasnije dovesti do njegove "Djece kapetana Granta" a onda dalje do "Morskog vuka" i "Zova divljine" Jacka Londona, te naravno neizostavnog "Bijelog očnjaka".

Ne nabrajam ove naslove da bi stavio naglasak na svoju sasvim prosječnu načitanost, koja doduše može zazvučati žalosno impozantno u ovo doba kada pisana riječ proživljava teške trenutke pod utegom arhaičnosti a čitanje predstavlja gubitak vremena u utrci sa istim tim vremenom. Ali prepustiti jedno pismo u ruke šljamu i ološu sa dna kace je nešto nedopustivo i poražavajuće. Nesvjesno (neki i svjesno) upravo to čine oni koji se protive ćiriličnim natpisima u Vukovaru. Istina jest da će dio ološa to shvatiti kao "pobedu" poslje poraza, no uz našu dostojanstvenost ubrzo će ta "pobeda" imati gorak okus kakav se rađa na nepcu šljama kada okusi sebi nepoznat okus - razuma.

Razumijem ljude kojima je puno teže nego meni prihvatiti razum, pravo i logiku kao jedini ispravni put, u tom pogledu "govno u glavi" nose i mnogi članovi Građanske Akcije generalizirajući na sasvim prizeman način koji bi prije pristajao Palanačkoj Akciji. Osobne tragedije pojedinaca su često oklop i okvir koji ne ostavlja previše prostora za sagledavanje nekog problema sa distance ili iz različitih kuteva. Ako to neko nije u stanju shvatiti i prihvatiti, upitno je koliko se može pozivati na nečiju zatucanost i vlastitu razboritost.

Naravno, biti taocem nečije osobne tragedije i odati pijetet njegovoj žrtvi su dvije sasvim različite stvari koje nisu međusobno suprostavljene ako razum prevlada. A razum nalaže da se ne postupa silom, ishitreno i isključivo, treba saslušati i one koji se protive ćirilici u Vukovaru a ne ih diskreditirati na način da ih se naziva degenericima. U konačnici sve očite kontradiktornosti i apsurdi vezani uz domoljublje i ljude bez udova kojima manipuliraju razni probisvjeti u dnevno političke svrhe ili estradni ratni profiteri za vlastitu korist, su krvna slika našeg društva koje je u svojim temeljima trulo a to ide svima nama na dušu, pogotovo intelektu koji je učmao, inertan, sterilan i svu energiju ulaže u stvaranje osobne koristi.

Osobno sa paradom u kojoj mjesta ima za izvjesno neizvjesnog slavuja sa Čikole ili "ko je jamio jamio je" glavatog izroda Rojsa, moja malenkost nema ništa zajedničkog, u pravilu velika većina tih ljudi sa skupa nema puno toga zajedničkog osim rata i osjećaja uzaludne žrtve za što su zaslužni između ostalog oni koji im se nude kao politički partneri premda je i budali jasno da braniteljska populacija nema kadra niti je u stanju predstavljati ikakvu snagu na političkom polju. Za takvo što potrebna je jaka ideološka potka i konsenzus, ali ne ovaj koji je baziran na ostavštini ratnih devedesetih i neprijatelju koji odavno već nije najveći problem Republike Hrvatske.

Sve u svemu tužno je sve to skupa. Izmanipulirani, dezorjentirani ljudi u kolicima i sa gelerima po tijelu, gomila umirovljenih zdravih ljudi bez jasne vizije o vlastitoj ulozi u društvu i svojoj odgovornosti za ovakvo stanje i odgovornosti onih koji su na sasvim pogrešan način kupili socijalni mir gurajući zemlju u ambis dužničkog ropstva. Sada se gložimo oko natpisa imena grada koji je simbol stradanja ovog naroda, kao da će to spasiti stvar i vratiti sve one propuštene prilike koje smo prespavali dok smo tonuli u glib. Niti jedna ploča na ulazu u taj grad i niti jedno pismo na njoj ne mogu više obezvrijediti njegovu žrtvu od nas samih, samo dok to Hrvatima iz dupeta u tikvu dođe Japanci će na Mjesecu uzgojiti grah (što je optimistično da se razumijemo, ne zbog nas nego Japanaca, vjerujem u njih).

Autor: Buntovnik bez akorda, Dugo Selo, Hrvatska
Preuzeto sa bloga: buntovnikbezakorda.com

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

REDAKCIJA

Akuzativ

AkuzatiV - Online magazin

Back to top