Čovjek novog vala (I dio)

Od New York Dollsa do Šarla Akrobate

Prije trideset godina unazad, negdje oko 2735. godine ad urbe condita, bio sam kao relativno mali klinac (3. razred osnovne škole) zaražen tada najglasovitijom heavy metal trojkom: AC/DC, Kiss i Iron Maiden. Sjećanje je na trenutke izbrisano. Jedan posjet malom gradiću Ninu, povezao me neraskidivo s Azrom, a preko nje i Novim valom. Pregledavajući kolekciju kaseta (ne znam ni točno kad ni gdje niti čija je kolekcija bila) naišao sam na kasetu na kojoj su nekakva tri lika bila slikana pored slike (što je na slici bilo, nije bilo prepoznatljivo). Valjda sam duže vrijeme držao i proučavao tu kasetu. Na kraju sam je, opet ne znam zašto, dobio s napomenom kako „je to neki Ninjanin i njegov bend“. Zaluđen heavy metalom, radovao sam se poklonu jer mi je pružao priliku da preko ove kasete snimim nešto „stvarno dobro“. Slučajnost je to, da sam umjesto presnimavanja najprije poslušao tu kasetu. Ništa mi nije bilo jasno, kako nešto što nije heavy metal može pasati mojim ušima, kako? To je bilo prvo suočavanje s činjenicom da postoji dobra glazba i izvan metala. Bila je to kaseta, album „Singl Ploče“, koju još uvijek, ne presnimljenu, imam negdje u neredu svoje prošlosti.

Još uvijek odan metalu, ta kaseta me je neodvojivo povezala s Novim valom, punkom i ostalim ljepotama nastalim u okviru iskonskog rock n’ rolla. Povezala me s neslućenim dubinama iskrene glazbe i umjetničkog izražaja. Iako u radu neću tematizirati rad Johhny Štulića, smatram kako je on uz Petra Zoranića, najveći ime koje je rođenjem ili podrijetlom povezano s gradom Ninom.

Homo sum homini nihil a me alienum puto

"Čovjek sam i ništa ljudski mi nije strano.“ Totalno zbunjujuća rečenica, ipak toliko ljudska. Filozofija, točnije rečeno filozofska antropologija od predsokratovaca ispituje što je to čovjek? Koje li su to ljudske karakteristike. Filozofska antropologija u biti postavlja najopćenitija pitanja o čovjeku. Možda najpoznatija karakteristika čovjeka, tako poznata nam svima, je Aristotelova tvrdnja kako je čovjek biće zajednice. Aristotel je bio u pravu… Upravo život u zajednici jest karakteristika čovjeka. Ljudska zajednica se razvija, od polisa do suvremene države, od monarhije do demokracije i nazad. Suživot je ono na što smo osuđeni. Dok su nekad ljude dijelili po nacionalnostima, boji kože, vjeri, mjestu stanovanja, rock glazba je izbrisala te stereotipe i zablude. Rock glazba je umjetnost koja povezuje ljude na svim kontinentima, ljude svih boja koža i kose… Ipak, u samom rocku nastale su nove podjele na hipike, pankere, metalce. Onda opet metalce možemo dijeliti na hard rockere, gotičare, death metalce, glam metalce….i tako nigdje kraja. Ipak, naivno tvrdim, rock glazba je barem dijelom uklonila zaostale podjele bazirane na podrijetlu i mjestu stanovanja.

Što to čovjeku nije strano? Što je to čovjek? Što o tome kažu neki tekstopisci koji su na neki način povezani s Novim valom.

 

New York Doll – ljudsko biće

Često se u raspravama tvrdi kako je tvorac naziva Novi val kontraverzni Malcolm McLaren. Koliko ima istine u tome nije bitno, barem ne za ovaj članak. Bio je i menadžer New York Dollsa, vrlo utjecajne ali manje poznate rock grupe. S jedne strane utjecali su na razvoj punka (a time dijelom i Novog vala), dok su s druge strane ostavili neizbrisivi utjecaj na razvoj glam rocka i glam metala. Potpuno subjektivno, NY Dollsi su idealni za početak rasprave o poimanju čovjeka u poeziji Novog vala.

David Johanesen, pjevač i tekstopisac, i nezaboravni gitaristički virtuoz Johnny Thunder kreirali su pjesmu „Usamljeni dječak planete“. U pjesmi se tematizira mnoštvo ‘ljudskih’ preokupacija kao što su usamljenost, nedostižni ciljevi, teškoća samog življenja…Pjesma započinje „optimistično“:

Teško je,
Tako je teško…

Život je težak, ali nije to na tragu Schopenhauerova „najgoreg od svih svjetova“. Niti je u svijetu teško radi „pitagorejskih“ problema koji nas potiču na djelovanje, već radi usamljenosti, usamljenosti koje jest jedna od karakteristika ljudi. Koliko je uopće usamljenost bila važna za razvoj filozofije i filozofskog mišljenja. Filozofija počinje sa stvaranjem slobodnog vremena, točnije s kvalitetnom dokolicom u kojoj su Tales i ekipa počeli dublje promišljati o stvarima koji ih okružuju. Nije li se Descartes osamio i posumnjao u sve što se može posumnjati i došao da svog legendarnog Cogito ergo sum. Istina je da je tu riječ o namjernoj osamljenosti, a ne o samoći. Ipak, ta dva pojma imaju zajednička obilježja. Za dubokoumna promišljanja potrebna je jedna vrsta samoće, udaljavanja od svih i od svega. Možemo li zamisliti kakva bi bila Kantova filozofija da nije bio usamljenik, da je volio velika društva i razuzdane zabave. Nisu li dva mrgodna velikana filozofije, Nietzsche i Kierkergaard bili osamljenici. Nije li ta usamljenost jedna od uzroka njihove filozofije. Nismo li svi sami iako smo okruženi ljudima. Kako li to filozofično opisuje i pjeva Johanesen:

Oh, ne možete me čuti kako zovem,
Ja sam tisućama milja daleko,
A ne želim ostati,
Ja mislim riječi koje moram reći.“

Nisu li ovi stihovi umjetnička parafraza za ozbiljno promišljanje osamljenog neshvaćenog mislioca, koji želi krenuti dalje?! Nije li ovo promišljanje u biti filozofiranje (u pozitivnom smislu riječi) jednog mislioca koji ipak voli razuzdane zabave. Može li filozof voljeti razuzdane zabave? „Ja mislim riječi koje moram reći“- krilatica koja opisuje ljude koji misle- Znamo kako karakteriziramo ljude koji ne misle o riječima koje govore. John Dewey, američki pedagog i filozof, još je početkom prošlog stoljeća utvrdio kako bi glavni cilj svakog obrazovnog sustava trebao biti učenje za kvalitetno mišljenje. Nažalost, obrazovni sustavi i danas to izbjegavaju, već djecu natjeravaju da uče hrpu činjenica napamet bez kritičkog procesuiranje. Ne može se tvrditi da Dollsi pozivaju na kritičko mišljenje, ali možemo tvrditi da oni misle, možda čak i kvalitetno misle. Možda je ova tvrdnja prejaka, pa čak i sklona provokaciji, naročito za one koji našminkane muškarce s gitarama smještaju s onu stranu dobra. Ti početci pokreta našminkanih muškaraca s gitarama, te njujorške lutke pokušavaju odgonetnuti što je to za njih ljudsko biće:

Ako se i ponašam kao kralj,
A tako stoje svari,
Ja sam ljudsko biće
Ako želim previše stvari
Zar ne znate da sam ljudsko biće
I ako moram ima ti san
Ja sam ljudsko biće
I kad postane malo opsceno,
Ja sam ljudsko biće.“

U samom tekstu se mogu osjetiti frustracije autora koji se „opravdavaju“ da su ljudska bića. Zašto bi se oni opravdavali i dokazivali da su ljudska bića. Jednostavno, ova grupa mladih ljudi početkom sedamdesetih godina osim što su svirali bućnu glazbu, oblačili su se kao jeftine ženske prostitutke, što je zasigurno rezultiralo mnoštvom neracionalnih, ne logičkih i ne suvislih verbalnih i pisanih napada na sam bend. Srećom da nije postojala smrtna kazna za (ne)moralno ponašanje i kvarenje mladeži, pa članovi ovog benda nisu trebali ni popiti otrov, ni rezati si vene niti su ih vezane zapalili nasred trga. Ostali su živi u svome nastavku prkosnog pjevanje:

Baš ću ići naokolo
S glavom prema dolje
Baš kao ljudsko biće,
Nepoznato ljudsko biće,
I ja mogu držati glavu tako visoko,
Jer ja sam ljudsko, ljudsko biće

Iz ove Johanesen-Thundersove pjesme može se očitati i gore navedena Terencijijeva teza „Čovjek sam i ništa ljudsko mi nije strano“, ali i prkos iz kojeg vršti: I ja mogu biti kao ti, ali neću, jer tvoja mjerila za ljudsko biće nisu ispravna, postoje i druga mjerila, postoji druga šira definicija ljudskog bića. Ovdje se Dollsi dotiču vječne teme ljudskog društva – postoji li razlika među ljudima? Može li većina ukidati prava manjine? Zašto bi određena skupina ljudi krojila sudbini različitima od sebe? Radi se o temeljnoj ljudskoj slobodi življenja i izražavanja. Radi se o osnovnom, nužnom obilježju čovjeka, koja je biološki nastala kad smo izgubili jedan par zubi, kad se čeljust povukla i nastalo je novo mjesto za razvoj mozga. Bez obzira što će oni i onakvi tvrditi da je to pjesma bez veze i bez smisla, to je njihovo pravo i sloboda, kao što mi drugi imamo pravo tvrditi da su ti i takvi bez smisla i slobode. Ljudsko biće je biće slobode, ma koliko mu tu slobodu pokušavali oduzeti. Čovjeka još nismo nadišli, čak imamo tendenciju k suprotnome, radi toga pogledajte film o običnom čovjeku, koji se kao mladić uputio u beskrajnu kreativnost rock glazbe, te naglo ostao bez nje, o čovjeku koji je drugačiji od nas, pogledajte film koji i govori i o ovom rock sastavu a zove se New York Doll. (NASTAVIĆE SE)

(Integralna verzija teksta izvorno je objavljena u zborniku ,,Novi val i filozofija“, Jesenski i Turk, Zagreb, 2012)

Bruno ĆURKO

Viši asistent na Institutu za filozofiju u Zagrebu, Zadar.

AkuzatiV - Online magazin

Back to top