Od kletve do letve

Vladika Grigorije hercegovački je čovek koji u jednoj od najgledanijih televizijskih emisija u regionu ima potrebu da ispriča vic o tome kako „Čak Noris radi ono što mu vladika Grigorije naredi“. Osoba koja u depešama Vikiliksa figurira kao neko za koga smatraju da poseduje veliku crkvenu i svetovnu vlast, ne uspeva da sakrije tu neverovatnu količinu vlastohleplja. Svaki put kada poneki novinar razgoliti njegovu duhovnu ili materijalnu grandomaniju, odgovara kako ne bi smeo da se čini greh i da se tako bezočno „napada srpski narod“. Ovo čak ne mora da prođe ni kao frojdijanska omaška da bi bilo očigledno da „otac“ sebe smatra srpskim narodom. U svakom slučaju, to za njegovo stado, u kojem je u međuvremenu postao opasno popularan, ima snažan psihološki značaj.

Zanimljivo je zbog čega jedan sveštenik više sliči na modernu inkarnaciju Fausta nego na duhovnog „oca“, i zbog čega to ne izaziva veću pozornost religijske javnosti. Ta faustovska dimenzija Crkve i sveštenstva je nešto što je inspirativno za promatranje, kao i zaposednutost idejom o svemoći božjeg predstavnika na zemlji, kojem je delegirana moć odozgo, to jest od boga. To je nešto što je uočljivo gotovo kod svih svetskih verskih zajednica, a o čemu je ovde reč, najzanimljiviji je u svojoj dimenziji izricanja kletvi i anatema. Prilikom jedne polemike sa predstavnikom medija koji se usudio da mu postavi pitanje koje je pomalo neugodno i u moralnom smislu kompromitirajuće, dotični vladika je prizvao Svetog Vasilija da „baci kletvu na njega“. Pored toga, ono što je još zanimljivije je njegov kasniji komentar da oni koji rade takve stvari trebaju da paze da se ne bi morali pitati kad se razbole, zbog čega se to baš njima desilo?! Ova vrsta arbitražne i kažnjeničke svemoći koja bi trebala da bude delegirana svešteniku od strane samog boga nije biblijska već je dogmatska i Crkvena, i sastavni je deo tradicije institucionalizovanog hrišćanstva. Nadalje, nekritička i bogobojažljiva podrška koju uživa u narodu pojačava osećaj nedodirljivosti i svemoći, što samo osnažuje veru da je u svemu tome božja ili svetačka ruka.

Jer o materijalizmu Crkve i srebroljublju je pisano više nego dovoljno, o endemskoj pedofiliji katoličkog sveštenstva, o lečenju lopatama ili seks-skandalima popova i poglavara, takođe. Isto tako, ovde nije reč ni o filetizmu i narodnjačko-populističkom karakteru vere koji je ustvari čist paganizam, ili o političkom uticaju Crkve koji je toliki da se može slobodno govoriti o tihoj teokratiji i opštoj klerikalizaciji društva na postjugoslovenskom prostoru. Ponekad je jako teško na viteški način pisati o Crkvi jer je previše laka meta, naročito ako se uzme u obzir da ne postoji krhkiji sistem misli i institucija koji vrvi od protivrečnosti i licemerja, čiji je nauk, kako bi rekao Vasa Pelagić, samo „zbornik mantijaških sanjarija i petljanija koji nikakvog logičkog smisla nemaju“. Ali vratimo se na fenomen kletve i ukletih pojedinaca, naroda i država koji su kažnjeni zbog ovog ili onog greha.

Poznati američki telepropovednik Pat Robertson, notoran po svojim izjavama i militantnosti, ne prestaje da svojim komentarima i interpretacijama izaziva pozornost. Povodom zemljotresa na Haitiju samouvereno je poručio da se to desilo zbog toga što je haićanski narod sklopio pakt sa đavolom kada je poželeo da se oslobodi francuskog kolonizatora?! Naime, đavo je na kraju uslišio te molitve i oslobodio ih ropstva, međutim, pošto je to veliki greh, oni su morali da budu kažnjeni. Otac Kiril moskovski je takođe imao potrebu da prokomentariše događaje na Haitiju. Upoređujući Haiti sa Dominikanskom Republikom sa kojom graniči, zapazio je da nije slučajno da je na jednoj strani beda, droga, korupcija i kriminal, dok je na drugoj prosperitet. Dakle, bilo je za očekivati po nekakvoj teološkoj logici da će baš Haiti zadesiti ta tragedija. Tamo gde su prirodne nesreće najverovatnije izazvane globalnom klimatskom neravnotežom Crkva uvek vidi nebeski okazionalizam, to jest „božju ruku“, naročito ako se radi o nevernicima. Povodom cunamija u Japanu, pobratim iz Kirilove pravoslavne pastve, Aleksandar Šumski, u članku „Kraj japanskog čuda“ tvrdi da je to kazna za ponižavanje Rusije od strane Japana.

Propovedateljka Jehovinih svedoka sa Kipra, kojima tradicionalno svi zalupljuju vrata pred nosom, povodom nemilih događaja i prirodnih katastrofa pozvala se na Knjigu Otkrovenja i Armagedon koji zauzimaju centralno mesto u njihovom sistemu verovanja. Za nju je sve to „signal sudnjih dana“, svedočeći da joj mnogi više ne zatvaraju vrata. Sada ponosno ističu kako prestravljeni narod od njih traži objašnjenja i odgovore. Izgleda da strah i ispiranje mozga nisu samo „modus operandi“ velikih denominacija već se time služe i manje religijske zajednice i sekte. To se najbolje vidi na seansama i masovnim ezoterijskim liturgijama istočnjačkih gurua ili mističkih hrišćanskih i muslimanskih redova. Posle cunamija u Indoneziji i ogromnog broja mrtvih javili su se indonežanski imami. Oni su to protumačili kao kaznu za nevernike ili barem one nerevnosne vernike koji ne ispunjavaju svoju versku obavezu, to jest one koji ne mole pet puta na dan i nisu bogougodni. Pored toga, da bi argument dobio na snazi ukazivalo se na to da je najveća katastrofa zadesila upravo ona mesta gde tradicionalno dolaze turisti koji su uglavnom hedonistički, razvratni, promiskuitetni, tako da je prirodno da ih je Bog kaznio, ili barem opomenuo. Ta mesta su nove Sodome i Gomore i ona zaslužuju da budu sravnjena sa zemljom.

U islamskim teokratijama kletva je čak institucionalizovana, i ona je poznata pod imenom fetva. Nju izriču muslimanski velikodostojnici i ona ima pravno važenje. On je dozvola za proganjanje i ubistvo nekog za koga ajatolah ili imam smatraju da se ogrešio o verske propise, a već dugo najpoznatiji među njima je Salman Ruždi, pisac koji je od tada manje-više u ilegali. Verovatno mnogi pomenuti sveštenici zavide muslimanskim teokratijama i njihovom šerijatskom pravnom ustrojenju, jer onda ne samo da bi njihove anateme bile uslišene nego bi imali apsolutnu moć, postali bi u pravom smislu „bogovi“, gospodari života i smrti.

Verovatno najmonstruoznije od svih dosadašnjih prokletstava jest tumačenje Holokausta od strane ortodoksnih jevrejskih rabina i njihovih podanika. Šoa, kako Jevreji zovu Holokaust, u kojem su stradali milioni ljudi, po njima je zaslužena kazna za evropske Jevreje koji su otpadnici od vere! Oni su bili previše liberalni i neodani „svetoj zemlji“ i njenom pozivu. Ne treba zaboraviti da se jako često od takozvanih hrišćana, ali i muslimana, čuje da narod koji je izdao Hrista zaslužuje takvu kaznu. U judeohrišćanskom nasleđu i tradiciji je opstala ideja svemogućeg, krvoločnog, nepravednog, osvetničkog i kažnjavajućeg boga, i da li onda može čuditi tolika količina mržnje, gneva i morbidnosti među sveštenstvom i vernicima, kao naslednicima i baštinicima tih ideja. One su u suštini paganske ideje iz predprosvetiteljskog doba, koje imaju svoje uporište i u Starom zavetu koji je sam pun paganskih elemenata, uostalom kao i sve današnje vere u samoj svojoj praksi i katehezi. Međutim, najkasnije od Novog zaveta stvara se ideja o milostivom Bogu, Bogu ljubavi i praštanja, Bogu koji voli svoje vernike, i koji ih ne kažnjava zato što su grešni. Ali opet pod uslovom da prihvate onog koji je žrtvovan za sve nas… Očigledno je da bogobojažljivost svakako ima ogromnu ulogu unutar političke filozofije Crkve i njenog svetovnog nauka. S vremenom je došlo do jedne vrste sekularizacije straha, iako je strah od boga i kazne u mnogim društvima i verskim zajednicama i dalje parališući i ima ulogu držanja stada u pokorstvu. Dobar deo vernika zaista veruje da su prokleti, ukleti, da su bačeni uroci na njih i da ih vreba zaslužena kazna od boga. A tu je uvek negde i duhovnik da o tome odluči ili da to potvrdi.

U jednom delu sama pastva koja se vodi za sveštenim bićem kao inkarnacijom božjeg, snosi odgovornost za činjenicu da se sveštenik počinje osećati kao svemogući bog koji je eto jači i od nepobedivog Čaka Norisa. U svakodnevnom iskustvu primetan je i dalje taj pseudoteološki okvir interpretacije gde se tragična sudbina, bolesti i smrti pripisuju volji božjoj ili njegovoj kazni. Bolesnici, po prirodi psihički slabi i nesigurni skloni su svoju nesreću pripisati nekoj sili koja je van njihove moći. Kada se to dešava nasmrt bolesnom, ili kada se dešava nekom bliskom, onda se kreativno izmišlja neka vrste laičke teodiceje u smislu „da i bog za sebe bira one najbolje“ ili slična tumačenja, u suštini obične koještarije koje pružaju utehu ili produžavaju agoniju. To je ona samodestruktivna logika koja se videla kod Majke Tereze i sličnih, kroz slavljenje bola i patnje umesto slavljenja života i suočavanja sa mogućim izlečenjem.

Ali opet, pravo na bacanje kletve, anatemisanje i kažnjavanje prevazilazi bilo koji vid banalnog ili realnog osećaja moći. Sveštenstvo, bez obzira na denominaciju i usmerenje, ima neutažljivu, faustovsku potrebu za vlastohlepljem, a anatema je samo vidljivi vrhunac. To se ne čuje samo od pomenutog Grigorija koji priziva Svetog Vasilija, već i od drugih „mantijaša“ u regionu koji se ne libe da iskoriste tu mogućnost. Preplavljeni sujeverjem, bigoterijom, misticizmom, astrologijom, popularnom kvazinaukom vernici traže što jeftiniji egzorcizam na mestu gde se nadaju da će dobiti sve odgovore, naravno ukoliko su bogougodni ili bolje reći crkvenougodni. Sve sa nadom se da će biti oni odabrani na koje neće stići nikakva kletva.

Da li je moguće da je čovek i dalje toliko slabašno i ubogo biće da nije u stanju da se odupre tolikoj gomili laži, da se odupre strahu koji je na tako providan i veštački način kreiran? Da podsetimo ponovo na Vasu Pelagića, jednog od prvih prosvetitelja na južnoslovenskim prostorima: „Bog, raj, pakao, anđeli i đavoli nisu ništa drugo no zlonamjerno izmišljena strašila mantijaška i tiranska ujdurma pomoću čega su narod plašili i izvlačili njegovu zamuku“. Sloboda svesti je zatomljena strahom i čovek postaje pasivni konzument ideologije i religije, a ne više hrabri gospodar svoje sudbine vođen slobodarskom i prometejskom svešću. I kao što nas uče da na jednom mestu upravlja „nevidljiva ruka tržišta“, na drugom mestu posredstvom sveštenstva upravlja „nevidljiva božja ruka“ od koje treba da se plašimo.

 

Tekst, uz saglasnost autora, prenosimo sa portala www.novossti.com

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Ivan ERGIĆ

Fudbaler, pesnik; nekadašnji reprezentativac Srbije i igrač Juventusa, Basela, Bursaspora

AkuzatiV - Online magazin

Back to top