Težak fizički rad, briga o kući i deci, sitne svađe sa susedima, filmovi, fudbal, pivo i, iznad svega, kocka ispunjavali su njihov duhovni horizont. Držati ih pod kontrolom nije bilo teško.
Džordž Orvel

Incident na fudbalskoj utakmici Srbija - Albanija, uzdrmao je srbijansku javnost šireći se katodnim cevima kroz društveno tkivo sekući ga po osnovnim strukturnim tačkama – principima koji drže krhku državnu konstrukciju na okupu.

Taj incident, ili kako ga je kodirao sportski komentator Aca Stojanović, “užasna provokacija”, rascepio je naš društveni “hrast” - metafora Srbije koju je upotrebio premijer Vučić u svojoj autorsko-trbuhozboračkoj emisiji “Teška reč” – te sada imamo prilike razvijati fotografije socijalnog rascepa u svoj svojoj strukturalističkoj “odrvenjenosti”.

S djelomično vrlo agresivnim nacionalističkim retorikama albanske stranke su vrbovale za glasove tijekom posljednjih parlamentarnih izbora. U susjednim zemljama to se okarakteriziralo kao prijetnja od „Velike Albanije“.

"Jedan jezik, jedna kultura, jedna nacija, jedna budućnost", "Želim ujedinjenu Albaniju", "Albanija prije svega", samo su neke od parola koje su se mogle vidjeti na izbornim plakatima tijekom parlamentarnih izbora krajem lipnja u glavnom gradu Tirani. Ta djelomično vrlo oštra politička retorika, s kojom su stranke vrbovale glasove, zabrinjava međunarodne promatrače, dok se u susjednim zemljama to doživljava kao "velikoalbanska" prijetnja.

Autorka: Tatjana Greif

O fenomenu maskulinosti na ”brdovitom” Balkanu, u državama i državicama koje su izrasle na zgarištu nekad zajedničke domovine Jugoslavije, mogli bismo pisati do u nedogled. Kulturno, istorijski, folklorno, etnološki, sociološki i politički to je i inače neiscrpna zona. Maskulinost i njen ekstremni aspekt mačizam, »pravi«, prirodom dat muškarac i njegova uloga, sveta misija potentnog alfa mužjaka, badže, semenosejača i oplodioca, osvajača ”pravih” žena. Glave arhaične porodice, svesnog patrijarhaliste, pristaše obilne mesožderske hrane i oštrih pića. I – strasnog navijača lokalnog sportskog kluba, po svoj verovatnoći fudbalskog. Pojam tradicionalne balkanske maskulinosti i njenog mačističkog ogranka je takoreći neopisiv, nemoguće je obuhvatiti ga jednom ili bilo kakvom definicijom uopšte. Zato ćemo ka mačo masuklinosti proviriti samo kroz jednu pukotinu – kroz sport, tu relikviju ekskluzivnog, čistog mačizma.

Posle raspada Jugoslavije, jedna od stvari koja je ostala zajednička državama nastalim na njenom tlu bio je prezir prema Balkanu. Taj prezir izražavale su političke elite, koje su svoje programe nacionalne emancipacije, modernizacije i demokratizacije predstavljale kao bekstvo od Balkana. Parola s kojom je Hrvatska demokratska zajednica 1995. izišla na izbore glasila je: «Tuđman a ne Balkan». Tu parolu navodi Dunja Rihtman-Auguštin u izvanrednom eseju pod naslovom «Zašto i otkad se grozimo Balkana?», objavljenom 1997. godine. Kao primer obračuna nove hrvatske vlasti sa Balkanom, ona pominje i promenu naziva najvećeg zagrebačkog bioskopa: «Kino moje mladosti Balkan sada se ponosno zove Europa!»