Pružimo krvavu ruku pomirenja

Trideseti avgust tekuće godine, za bosansko-hercegovačke slike i prilike, ostaće zabilježen po dva, sama po sebi, potpuno paradoksalna događaja. Prvi od njih jeste da se isti datum obilježava kao međunarodni Dan nestalih osoba. Prema podacima Međunarodne komisije za nestale osobe u BiH se još traga za oko 9.000 osoba, za čiju se sudbinu još konkretno ništa ne zna. Osim da definitivno nisu među živim. 

Drugi događaj, koji se direktno veže za isti datum a koji je definitivno zasjenio predhodni, jeste puštanje na slobodu haškog optuženika i presuđenog ratnog zločinca, Momčila Krajišnika. Može se slobodno reći i jednog od glavnih aktera i projektanata etničkog čišćenja, progona i ubistava nesrpskog stanovništva na prostorima današnjeg BH entiteta Republike Srpske. Krajišnik je direktno odgovoran za sudbinu dijela brojke od devet hiljada nestalih, i nekoliko desetina hiljada ubijenih, čije kosti još uvijek čame duboko zakopane po bosanskim i hercegovačkim gudurama, čekajući da se iznad njih ukažu forenzički timovi i teške građevinske mašine.

No, sva ta spoznaja o nečijoj (nezasluženoj?) slobodi, i, sa druge strane, nečijim uništenim životima, od kojih se na dostojan način nisu u stanju oprostiti njihovi najmiliji, možda bi bila podnošljivija da se Krajišnikovo puštanje na slobodu nije pretvorilo u višesatni medijski hepening, dnevno-političko proiciranje pobjede svijetla nad haškom tamom. Svako onaj ko je imao priliku da gleda "specijalan" program RTRS posvećen puštanju Krajišnika na slobodu, uz stručan ideološki komentar dvojca Vitomira Popovića i Ognjena Tadića, imao je direktnu priliku da se uvijeri u svu tragikomičnost današnjeg bosanskohercegovačkog društva u vječitoj post-daytonskoj tranziciji. Iskren da budem, nekako sam stekao utisak, pogotovo nakon Krajišnikovog obraćanja novinara na banjalučkom aerodromu, gdje ga je čekao vladin helikopter za Pale, da je on za to najmanje kriv. 

Podsjetiću, Vitomir Popović je bivši ombudsman za ljudska prava koji je, kao takav, novinarima FTV-a prijetio "metkom u čelo", zbog raskrinkavanja njegove ratne arkanovske prošlosti, dok je Ognjen Tadić, za neupućene, parlamentarac u Skupštini BiH, potpredsjednik SDS, i k tomu, sudeći po zadnjim medijskim natpisima, zagovornik epohalnog bošnjačko-srpskog dijaloga. Savršen komentatorski dvojac. 

Divanilo se tokom specijalnog programa o mnogo čemu, pogotovu o monumentalnosti lika i dijela Krajišnikova od stvaranja srpske RBiH pa do daytonskog potvrđivanja RS. O bijelosvijetskim zavjerama, haškom teroru, represalijama federalnog Sarajeva, kao i kompletnoj medijskoj satanizaciji svih Srba pod kapom nebeskom, ne treba posebno trošiti riječi. To je već postalo dio dekora javnog govora kada republičkosrpski političari na zub uzmu "balkanski Teheran", dodikovskim vulgarno-populističkim jezikom kazano. 

Iz mora trivijalnosti antihaškog političkog skupa i opštestranačkog dočeka, ono što ga nadmašuje nečim vrijednim zapažanja, jesu riječi samog Krajišnika, koji je kazao, citiram: "Pružimo ruku svakome ko želi pomirenje. Nema pomirenja na raznim izvinjavanjima. Umjesto izvinjenja svi mi trebamo oprostiti zlo koje nam je učinjenio, a i zamoliti druge da nam oproste zlo koje smo činili. Ne smijemo imati mržnju u svojim dušama. Samo tako će RS opstati".

U prvi mah dosta hrabro od presuđenog ratnog zločinca. Donekle i pokajnička izjava, ali samo donekle, a to je do momenta kad Krajišnika načas zamrznemo na ekranu, i ,,isječemo ga", iz krajnjeg grotesknog okruženja, kojim iz off-a dominiraju nacionalističke parole, četnička ikonografija, ratne zastave, vid krajnjeg mitomanskog turbo-folk patriotizma koji se brižljivo zaliva hektolitrima piva. 

Koliko je, zapravo, svjedočeći uživo medijskom teatru apsurda, realno moguće zapitati se, barem i hipotetički, o pomirenju i praštanju između tri duboko zavađena BH etnija, sudeći bar po političkim prilikama, u momentu koji kipi od negativnog nacionalističkog naboja i kiča, dok osuđeni ratni zločinac Momčilo Krajišnik, u maniru kakvog biblijskog proroka, poziva na oprost grijeha i pomirenje? 

Koliko samo mentalnog napora iziskuje pokušaj da se u ovakvom kafkijanski potpuno ostvarenom društvu paradoksa, zamisli taj historijski čin zakopavanja ratnih sjekira, dok unaokolo sa šatorskog razglasa grmi glas ratno-huškačkog, piskavog turbo-folk militarizma uobličenog u uratcima Baje Malog Knindže? 

Zapravo, da budem politički korektan radi ovdašnjih tankoćudnih, ziheraški moralnih kodova famoznog Regiona, zamislimo da na pomirenje poziva neki bošnjački ratni zločinac, u sveukupnom dekoru kakvog političkog skupa sa elementima koride i posijela, dok mu iza leđa ide ona dobro poznata live najava Satelita : "samo za prištabsku 28. Diviziju, za Nasera Orića ...ko na Božić u Kravicu dođe...". Niđe veze. Tačno onoliko koliko je i RTRS, kao dio javnog medijskog servisa, tv-kuća svih građana entiteta Republike Srpske. Sve u svemu, to pomirenje se zasniva na zajedničkom stavu i Tadića, i Popovića, na ultimativnom stavu prihvatanja RS, ovakve kakva je sa mitinga na Palama. Druge solucije nema.

Ako srpski političari u BiH, barem većina, smatraju da je takav stav potpuno legitiman tj. ako jedan Ognjen Tadić smatra da se Krajišnikove riječi moraju uzeti u obzir, kao da je riječ o republičkosrpskoj reinkarnaciji Mahatme Ghandija, dok masa u kamere ispaljuje ratne parole, otvoreno priziva revival ratnih devedeseti uz huliganske poskočice "noćas biće pakao, noćas biće ludnica, eto idu četnici sa fočanskih ulica", onda zašto, takve iste ljude, čudi kontra-reakcija pro-bošnjačke koalicije 1. Mart, koja na svaki legalan način pokušava da izbori prava povratnika u RS-u, u praktično, vidjeli smo, dokazanom i prikazanom, možda je prejaka riječ, aparthejdu koji vlada u tom entitetu? 

Takav vid diskriminacije i javnog medijskog silovanja se najbolje ogleda u odnosu prema porodicama žrtava srebreničkog genocida (povratnicima u Srebrenicu), koje, kao takve, moraju pod zakonskom obavezom plaćati preplatu RTRS-u, koja im zauzvrat, prepuna "tolerancije i razumjevanja", omogućuje svojevrsnu reprizu jula 1995. godine, kako bih i podsjetila da temelji njihovog biološkog opstanka ne zavise od njih samih, već od onih koji su temelje RS-a udarili na temeljima njihovih kućišta, koje su prethodno digli u vazduh i poravnali bagerima. Stoga, na kraju, možemo samo zaključiti kako se radi o čistom licemjerju, a ne iskrenim emocijama oko strukturalnog dijaloga o pomirenju među Bošnjacima, Hrvatima, i Srbima. Jer oni koji bi se međusobno trebali miriti, nisu ni imali osjećaj da su se htjeli namjerom zavaditi, niti im ovakvi pozivi išta znače, jer su svoj lični Rubikon po tom pitanju davno pregazili. Oni koji očekuju nešto od ovakve vrste pomirenja, moći će se uskoro Krajišniku lično zahvaliti na njegovoj pumpi na Palama. 

Kako god, devet hiljada nestalih, imenom i prezimenom, neće imati svoj smiraj, dok im kosti ne obasja sunce. Devet hiljada razloga da se ne pretvaramo kako smo to što nismo... još uvijek.

AkuzatiV - Online magazin

Back to top