Od liberalnog do autoritarnog

U toj polemici sa Stepincem iz Makanca progovara rasist, tvrdeći da - ako su ljudi po kršćanskom nauku jednaki - onda su neki ipak jednakiji («Ako je čovjek slika i prilika Božja, onda je to europski čovjek u osobitom stupnju, on je to svakako više nego crnac iz centralne Afrike»).

Julije Makanec (1904-1945) bio je političar i filozof (filozofijski pisac i profesor). Nakon diplome s doktoratom iz filozofije stečene na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1927. radio je kao gimnazijski nastavnik filozofije u Petrinji, Koprivnici, Leskovcu, Bjelovaru, Virovitici, Knjaževcu i Karlovcu, da bi 1943. bio imenovan izvanrednim profesorom povijesti filozofije i sociologije na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (tada se ta ustanova zvala Mudroslovni fakultet Hrvatskog sveučilišta). Kao političar bio je uoči Drugoga svjetskog rata haesesovski gradonačelnik Bjelovara a za vrijeme rata obavljao je visoke funkcije u ustaškoj NDH (među ostalime bio je «pročelnik za duhovni odgoj Ustaške mladeži» te ministar prosvjete). Presudom vojnog suda osuđen je u lipnju 1945. na smrt strijeljanjem, a nepoznato je kad je ta kazna izvršena niti gdje su sahranjeni njegovi posmrti ostaci. Objavio je ukupno dvanaest knjiga (među kojima se ističu djela O podrijetlu i smislu države s podnaslovom Uvod u noviju filozofiju države te Razvoj državne misli od Platona do Hegela) i brošura, kao i 53 članka različitih vrsta u periodičnim publikacijama i dnevnim novinama. Hrvatska sveučilišna naklada objavila je 1993. izbor iz njegovih djela pod naslovom Uvod u filosofiju povijesti. S iznimkom te knjige o Makancu se uglavnom uopće nije sustavnije pisalo (značajniju iznimku čini možda tek Franjo Tuđman, koji Makanca obilno citira u svojim amaterski pisanim Bespućima povijesne zbiljnosti), a to važi čak i za razdoblje nakon 1990. godine, kad je u stanovitim krugovima postalo poželjno ne samo istraživati nego i rehabilitirati te slaviti «žrtve komunističkog terora».

Tu je šutnju prekinuo ugledni novinar (po struci inače diplomirani filozof) Enis Zebić, koji je svoje dugogodišnje istraživanje Makančeva opusa okrunio najprije doktorskom disertacijom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu obranjenom 2011. godine, a potom i knjigom nastalom na temelju te disertacije koja je početkom ove godine objavljena u izdanju Antibarbarusa. Odmah na početku valja reći da Zebić nije nikakav nostalgičar ustaškog režima niti zatočnik historijskog revizionizma (kako bi netko mogao pomisliti doznavši podatak da je on godinama svaki trenutak slobodnog vremena posvetio istraživanju lika i djela jednoga ustaškog ministra) niti puko ideologijski kritičar fašizma i sličnih fenomena nego savjestan i sistematičan istraživač povijesti ideja.

Rezultat takvog pristupa očituje se u jednoj veoma uravnoteženoj knjizi koja predstavlja veoma kvalitetnu rekonstrukciju historijsko-političkog konteksta Makančeva teorijskoga i političkog djelovanja, kao i filozofijski validnu interpretaciju Makančeve filozofije politike (u prvom redu) kao i njegove filozofije (ali i ideologije) u cjelini. Od posebne je vrijednosti Zebićevo pažljivo i suptilno razdvajanje Makančeva propagandističkog rada u ustaškom režimu obilježena nacionalizmom i antisemitizmom od njegove filozofijske djelatnosti: Makanec je kao filozof u knjizi Uvod u noviju filozofiju države, objavljenoj 1939. zastupao principe parlamentarne demokracije (i to prema Zebićevoj ocjeni na način koji je uvelike valjan i danas) a ni u knjizi Razvoj državne misli od Platona do Hegela, koja je objavljena 1943. nije pao na razinu propagande. Nedvojbeno je, a to ova knjiga pokazuje, da je Makanec prvi filozof politike u hrvatskoj kulturi. U prvoj od spomenutih knjiga Makanec je afirmirao ideal svjetovne nacionalne države obilježene trodiobom vlasti i slobodnim novinarstvom (ali i elementima socijalne politike koja korigira uspostavljenu nejednakost u društvu), a i u drugoj knjizi, koja predstavlja pregled novovjekovnih političkih doktrina od Machiavellija preko Lockea i Rousseaua do Hegela, on se jednoznačno zalaže za vrijednosti liberalne predstavničke demokracije, te posebno inzistira na odvojenosti duhovnih od svjetovnih autoriteta. Zebić, nadalje, upozorava i na Makančevu studiju «Ličnost u današnjem svijetu» (1938.), u kojoj se autor ne suprotstavlja samo «lijevom marksističko-komunističkom totalitarizmu», nego i «desnom nacističko-fašističkom totalitarizmu, inspririranom biologističkim obožavanjem snage i moći». zajedničko im je to što ugrožavaju slobodu ličnosti i slobodu opredjeljivanja. To, naravno, ne znači da Makanec nije bio nacionalist i konzervativac obilježen temeljnim vrednotama domovine, obitelji i Boga, odlučan da se suprotstavi pogibelji mogućega komunističkog terora, što se posebno objelodanjuje u njegovoj otvorenoj i odlučnoj simpatiji za frankistički ustanak u Španjolskoj (vidljivoj osobito u njegovoj noveli «Smrt u Malagi»).

Široj će javnosti biti posebno zanimljiva Zebićeva rekonstrukcija i analiza Makančeva sukoba s nadbiskupom Alojzijem Stepincom. Kad je u ožujku a potom i u listopadu 1943. Stepinac s propovjedaonice osudio rasističke teorije i na tim teorijama zasnovan ustaški teror (iako se prema Zebiću moguća motivacija te kritike dade svesti na opomenu ustaškim vlastima da bi ustrajavanje na teroru moglo rezultirati ne samo propašću ustaške države već i propašću bilo kakve hrvatske države), ministar Makanec osporava Stepincu kompetentnost za prosuđivanje o političkim problemima te ga poziva da se ugleda na Katoličku crkvu u Španjolskoj i aktivno se uključi u borbu protiv međunarodnog marksizma i boljševizma. U toj polemici sa Stepincem iz Makanca progovara rasist, tvrdeći da - ako su ljudi po kršćanskom nauku jednaki - onda su neki ipak jednakiji («Ako je čovjek slika i prilika Božja, onda je to europski čovjek u osobitom stupnju, on je to svakako više nego crnac iz centralne Afrike»). I u toj prigodi se potvrđuje opravdanost Zebićeva razdvajanja filozofa politike od ustaškog ministra; nema, naime, u Makančevim spisima posvećenima filozofiji politike ničega od rasizma, koji je inače jedan od bitnih motiva njegovih propagandističkih spisa i istupa, uključujući među te istupe i njegovu polemiku protiv Stepinca.

Vrijedna je i Zebićeva razorna analiza Tuđmanove diletantske recepcije Makanca. Možda nema razloga da se ona ovdje detaljnije prikazuje. Zainteresiranima bi se moglo preporučiti da nabave knjigu. I inače je ona vrijedna čitanja, ne samo zbog lijepog stila nego i zbog toga što ona predstavlja besprijekornu rekonstrukciju jednoga relevantnog momenta naše duhovne i socijalno-političke povijesti. Implicitno, možda i pouku kuda može odvesti ako se praktičko djelovanje uspostavi u protuslovlju s mišljenjem i ako se razum emancipira od uma.

 /Recenzija knjige Enisa Zebića, Od liberalnog do autoritarnog. Filozofija politike Julija Makanca, Antibarbarus, Zagreb 2013./

Prof. dr Lino VELJAK

Profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu

AkuzatiV - Online magazin

Back to top