Banalizovanje života kao duh vremena

Autorka: prof. dr DIVNA VUKSANOVIĆ, filozofkinja medija

Mediji masovnih komunikacija (štampa, radio, televizija), zajedno sa internetom i društvenim mrežama, trenutno vode veliku bitku s realnošću: s jedne strane, oni interpretiraju postojeću stvarnost, a s druge strane je kreiraju, kao svojevrsnu medijsku stvarnost. Konflikt između ove dve realnosti je ono shizoidno polje u kome je savremeni čovek zatečen. S ovim u vezi, može se postaviti pitanje kojoj stvarnosti čovek više „pripada” (ako se uzme u obzir činjenica da osim vremena provedenog u radu i u snu, prosečan građanin/ka Srbije provodi pred TV prijemnikom oko sedam sati dnevno, dok za internet još ne postoje relevantni podaci, ali je već uočen problem „zavisnosti” korisnika) i koja „istina”, odnosno stvarnost više na njega utiče?

Takođe, trebalo bi problematizovati još jedno načelno pitanje – kako medijska stvarnost utiče na čoveka: ova dilema može se odnositi kako na građane Srbije, tako i na konzumente i korisnike medija uopšte. Trivijalna je činjenica da čovek današnjeg vremena od medija očekuje da ga informišu, zabave, obrazuju i kultivišu. Zahvaljujući razvoju medijske industrije i sveta spektakla, uloga medija danas uglavnom je svedena na jednu dimenziju: na svet infotainmenta (mešavina informacija i zabave), dok su preostale funkcije – da obrazuju i kultivišu, marginalizovane i prepuštene stihiji ili posve nerealnim očekivanjima od javnih servisa. Odgovornost za situaciju u kojoj su senzacionalizam, loš ukus, nevrednosti kiča i šunda, tabloidizacija, „moralna panika” i slično, zahvatili medijsku sferu,s tendencijom proširenja negativnih vrednosnih uticaja na čitavu stvarnost je, s jedne strane, na medijima (programske politike, medijski sadržaji – njihove vrednosne, etičke i estetske komponente, ljudski resursi: urednici, profesionalni realizatori, autori), potom na državi, odgovornoj ne samo za pravni, ekonomski i politički poredak zemlje, veći za njen kulturni rast i prosperitet, tj.ukupni ambijent u kome živimo, na kritičkoj javnosti (intelektualne elite), te na samim građanima/kama, kao, generalno uzevši, pukim konzumentima i korisnicima medija. Pri svemu ovome, osim temeljnog obrazovanja ljudskih resursa za profesionalni rad u medijima, neophodno je stvoriti i takav društveno-politički kontekst življenja u kome su kultura, pravo, sloboda i istina na prvom mestu (dakle, „opšte dobro”), a u odnosu na „vrednosti” tržišta.

Čini se, naime, da se medijska industrija, ukupno uzevši, a uz potporu države i prećutni konsenzus građana, u potpunosti priklonila vrednostima tržišne ideologije, zanemarujući osnovne ideje „prosvetiteljstva”, te autentične potrebe čoveka kao subjekta, tj. nosioca humanih vrednosti. Šta treba činiti da se ova situacija razreši u korist humanizma u tzv. transhumanom dobu i vremenu dominacije vrednosti transnacionalnog, krupnog kapitala? Kakvu šansu imaju siromašni da se izbore protiv daljeg osiromašenja i propadanja (finansijskog, emotivnog, moralnog, duhovnog), vulgarizovanja i trivijalizacije života, što ga, kao lažnu sliku, definiše i sintetiše multimedijalna projekcija duha našeg vremena? Razvoj komunikacionih tehnologija svakako se ne može zaustaviti. No, njemu sapripadna otuđenost, narasli individualni, socijalni i medijski generisani narcisizam, hipostazirani konzumerizam, kao i robni fetišizam, uz koji ide i relativizovanje, te kvantifikovanje vrednosti (tiraži, rejtinzi gledanosti i slušanosti programa, broj poseta na sajtovima i dr), valjalo bi da budu supstituisani čovečnošću, u svim oblicima ispoljavanja…

Ova pitanja, u svom problemskom, kritičkom obliku treba da postavljaju sebi (i drugima) svi medijski poslenici, čitav obrazovni sistem, koji bi u svoje nastavne planove i programe trebalo da uvrsti, kao obavezne predmete: medijsku pismenost, etiku, estetiku, studije kulture, kritičko mišljenje, filozofiju medija, i tome slično, i to na svim nivoima obrazovanja. Takođe, država bi trebalo više da investira u kulturu i umetnost (a ne obratno), kao i u nauku i obrazovanje, kako bi se, ubuduće, podigli kapaciteti za kritičko mišljenje, vrednosno preispitivanje i proaktivno delovanje građana u svim segmentima društva, pa i u celokupnoj medijskoj sferi.

Tekst je preuzet iz Politike

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Prof. dr Divna VUKSANOVIĆ

Profesorka Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu, magistar teatrologije i doktor filozofskih nauka

Latest from Prof. dr Divna VUKSANOVIĆ

AkuzatiV - Online magazin

Back to top