Koliko slobode znači sloboda?

Granice naše slobode su markirane: u demokratiji, možete da birate sve, osim ne-demokratije. Ako vam je to dovoljno slobode, onda OK. Ali konstatujmo, dok je to još uvijek slobodno reći, kako izbor između a, b i c nije slobodan - jedina istinska sloboda je mogućnost da biramo izvan zadanog izbora.

Formalna sloboda je u demokratiji izražena mojim izborom između nosilaca moći. Takvu, formalnu slobodu, koristim na demokratskim izborima. Demokratija je grafički moguće prikazati kao formular sa a,b,c odgovorima, odnosno kao glasački listić.

Ali suštinska sloboda nije to, nije čak ni odluka da li ću glasati ili ne - suštinska sloboda je, u ovom slučaju, sloboda da budem protiv demokratije - dakle da biram izvan zadatih koordinata izbora. Ako na glasački listić dopišem ime kandidata koji nije na popisu, ali ja smatram da mu je tu mjesto, listić će biti smatran nevažećim. Margina u demokratiji ne služi za unos teksta, zapažanja - ona je sanitarni koridor koji izbor sa unaprijed zadatim koordinatama štiti od onoga što narušava savršenu simetriju i red izborne liste. Demokratija u zadatak uzima da, ni manje ni više, slobodu uobliči u harmoniju. Nevolja je u tome što sloboda teži haosu.

Zato se pod odbranom slobode u demokratiji po pravilu misli na odbranu formalne slobode - pa sistem pravo građana na formalnu slobodu brižno štiti od nedemokratskih elemenata koji zahtijevaju suštinsku slobodu.

Reakcija demokratije na antidemokratsku provokaciju suprotna je od one znamenite nema slobode za neprijatelje slobode: čak i ako nećete demokratiju, dobićete je. Čak i ako odbijate formalnu slobodu, ona će vam biti nametnuta - vaše pravo da je ne koristite biće protumačeno kao upotreba te slobode. Napokon, slobodni ste da osnujete partiju sa antidemokratskim programom i da učestvujete na demokratskim izborima - dakle da prihvatite demokratsku proceduru. Vaša partija čak neće biti zabranjena - sve dok se ne ukaže opasnost da osvojite vlast. U stabilnoj demokratiji, na vlast ne može doći antidemokratska partija, jednako kao što u stabilnom totalitarnom režimu vlast ne mogu preuzeti nosioci demokratije. Kada totalitarni režim uskraćuje slobodu, on to ne čini prostim pozivanjem na autoritet Vođe, nego uz to po pravilu ide i konstatacija da je sloboda uskraćena zarad nekog Višeg cilja, čije ostvarenje u perspektivi znači dobrobit građana. Kada se u demokratiji uskraćuje sloboda, to se takođe čini zbog Višeg cilja - radi održanja demokratije, dakle radi dobrobiti građana.

U demokratiji, sloboda mora biti ograničena - sistem ne dozvoljava autodestruktivnost. A upravo bez prava na autodestruktivnost nema istinske slobode. Slično je u hrišćanstvu - moj život protiče u nizu "slobodnih izbora" (za svaki pogrešan izbor, doduše, čeka me strašna kazna), ali nemam pravo da slobodno izaberem smrt: suicid je stigmatizovan, onome ko odbaci dar života nema spasa. U hrišćanstvu, postavljena granica slobodnog izbora ipak funkcioniše prirodnije nego u demokratiji. Ako sam hrišćanin, moj simbolički poredak izgrađen je oko Boga čiju volju i Zakon priznajem. Tako: izvršiti suicid znači poreći Zakon, odbaciti simbolički poredak, poreći veliko Drugo koje jedino može donijeti spasenje. U biti, izvršiti suicid znači slobodnom voljom odabrati da ne budemo spašeni. U demokratiji, simbolički poredak se vrti oko ideje slobode. A vrlo je teško objasniti kako moja sloboda u najvećoj mjeri ovisi o pravilno doziranoj i raspoređenoj neslobodi - jer nesloboda je ono što u krajnjem garantuje moju slobodu.

Demokratiju danas treba braniti od ljevičara, od "zatucanih hrišćana", od "islamskih fundamentalista", od zelene prijetnje, kao i od antiglobalista, desničarskih grupa... Sve je više neprijatelja sistema, kako spoljnih, tako i unutrašnjih - poput korupcije. Tako mnogo neprijatelja tako savršenog sistema, koji svima donosi tako puno dobrobiti - čovjek dolazi u iskušenje da kaže kako nešto stvarno nije u redu sa ljudskom prirodom koja se buni protiv vlastitog dobra. Ali demokratija počiva na rusoovskom uvjerenju da je čovjek dobar, a demokratija je tu da ga učini još boljim, tako što će ga podsticati da zaviri dublje u sebe i tu pronađe nove i nove zalihe tolerancije koja se, nekim čudom, obično manifestuje kao ravnodušnost.

Evropski parlament je u 2. aprila 2009, donio rezoluciju o Evropskoj savjesti i totalitarizmu kojom odaje priznanje svim žrtvama totalitarnih i nedemokratskih režima u Evropi kao i borcima protiv tiranije i represije. Slava im. Ali šta je sa žrtvama demokratskih režima? Na primjer, sa žrtvama alžirske borbe za nezavisnost? Nisu li se Alžirci borili "protiv tiranije i represije", a za slobodu? Ali oni se nisu borili protiv totalitarne, nego protiv demokratske države. Alžir je zahtijevao ono izvan granica ponuđene formalne slobode - zahtijevao je suštinsku slobodu, što nas vraća na našu tezu.

Ono sa čime se danas suočavamo nije samo ekonomska kriza, nego i kriza demokratije. Sve više glasova sa autoritetom promišlja alternativu demokratiji. Koja je sve više pojedinaca i identitetskih grupa gurala u bjelilo, neprepoznatljivost margine, sve dok središte hartije na kojoj je ispisan sveti tekst demokratije - lista kandidata - nije ostalo gotovo prazno. U najsavršenijoj od svih demokratija, onoj američkoj, na listi su samo dva imena - jedan demokrat i jedan republikanac. To je ili-ili izbor. Sloboda izražena ili-ili izborom suprotnost je slobodi. Izbor sveden na ili-ili je nasilje. Kako u jednoj pjesmi navodi Aleksandar Bečanović - sloboda je najčistije nasilje.

Dakle: postoji čitav niz instanci koje o višem dobru i onome što je dobro za mene odlučuju mimo mene, sve dok na kraju, filtrirana sloboda do mene ne stigne u obliku dva kandidata. Vjerovati u takvu slobodu znači biti demokratski fundamentalista - znači biti nepokolebljivo uvjeren da je sistem odlučivanja u moje ime savršen i zaštićen od zloupotrebe, biti u to uvjeren uprkos dokazima (čitavom nizu američkih predsjednika). U takvu se slobodu ne može vjerovati. Takvoj se slobodi možemo jedino pokoriti.

Terry Eagleton piše kako su istoričara A.J.P. Taylora jednom, "kada je trebao postati članom Magdalen Collegea u Oxfordu, upitali je li istina da su njegova ljevičarska uvjerenja ekstremna. On je odvratio da jest, ali da ih se on umjereno drži". Eagleton dodaje kako, "nasuprot Tayloru, postoje i oni koji imaju posve umjerena politička stajališta, ali ih se drže ekstremno". 

Na tom osnovu - ekstremnog zastupanja umjerenih političkih stavova - nastala je čitava nova klasa onih koji su ekstremno umjereni, klasa demokratskih fundamentalista, demokratska ideološka policija koja patrolira prostorom javnog života, sriče napamet naučene šlajfne jevanđelja po slobodi i ljudskim pravima, upire prstom i traži sankcije za one koje prepoznaju kao uvredu ili prijetnju demokratiji: talibani demokratije.

Andrej Nikolaidis
Preneto sa h-alter

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Andrej NIKOLAIDIS

Književnik i kolumnista

AkuzatiV - Online magazin

Back to top