Laži me

Industrija zabave

Ljudi su hronično umorni od života, nestaje nam daha u besmislenoj, unaprijed izgubljenoj utrci sa vremenom, pa nam treba dati nešto da se nakratko odmorimo, da zaboravimo naše tužno životinjanje.
Industrija zabave ne želi nam objasniti svijet. Ne želi nam ni otvoriti najvažnija ljudska pitanja. Poznato je da pretjerana zapitanost nad sobom i svijetom – sputava djelovanje. Zato je kontraproduktivno nas, iscrpljene moderne robove, nutkati da razmišljamo. Treba nas malo zabaviti, pružiti nam predah, koji smo zaslužili, da bismo onda mogli dalje nastaviti funkcionirati, iako, profesionalno deformirani, ne razumijemo ni sebe ni svijet u kojem preživljavamo.
Ali da, mi ni ne želimo razumjeti. Mi smo se predali, to je dobrovoljno ropstvo.
Dobro, to je samo model poželjnog ponašanja. Unutar toga su još uvijek živi ljudi, sa svojim ličnim pričama, pojedinci koji se nekad mogu savršeno uklapati u model, a nekad pak pružati snažan otpor.
Uz dozu ničim zaslužene nadmenosti, za one koji se uklapaju volimo reći da su glupi Amerikanci. Činjenica je da je centar produkcije tog svjetskog show-a trenutno u Americi, ali su konzumenti svuda po svijetu. Ako neko ima pravo na prezir, onda su to puno prije Amerikanci prema ostatku svijeta, jer mi konzumiramo njihovo smeće.

Serijska proizvodnja

    Serije su moćno oružje u rukama industrije zabave. Jedno od najreprezentativnijih. Odavno smo okruženi serijskim proizvodima i bilo je samo pitanje vremena kada će se ta logika okušati i u umjetnosti. Živimo u vremenu u kojem se prisustvo te logike u umjetničkim formama podrazumijeva do te mjere da se često više ni ne primjećuje.
Umjetnost u čitavoj toj priči nužno gubi. Umjetničko djelo kao jedinstvena, smisaono zaokružena cjelina, pod pritiskom ove logike, ustupa mjesto produktima serijske proizvodnje, koji se sve manje trude imati dodira sa umjetnošću.
Pojednostavljeno rečeno: industrija zabave skoro do perfekcije dovodi jedan aspekt umjetnosti: umjetničku tehniku, zanat – Hollywood je pun odličnih zanatlija, ljudi koji znaju dobro ispričati i lošu priču – ali ne mari za spoznajnu funkciju umjetnosti. Kao idealan konzument, ja sam se preko svake mjere zabavljao prateći priču punu neobičnih likova, uzbudljivih događaja, neočekivanih preokreta, spektakularnih scena, ali na kraju svega, u suštini, ništa nisam naučio ni o sebi ni o svijetu, i to me uopće ne zabrinjava, jer mi nije ni bio cilj da nešto spoznam, nego da se opustim, zabavim i odmorim.

Okvir, krhotine umjetnosti

Serije tipa Lie to Me nastaju određivanjem okvira. Najčešće okvir čine profesija i neke osnovne karakterne osobine protagonista koji će se redovno pojavljivati. Poželjno je da bar jedan od likova bude neobičan, markantan, kao što je ovdje prije svih Cal Lightman; da imate neki dinamičan odnos između likova, kao što je naprimjer odnos privlačenja između Cala i Gillian Foster; potrebno je odrediti žanr, što je ovdje prije svega kriminalistička priča – i kada se okvir formira, slijedeći njegove postavke mogu se štancati epizode unedogled.
Postoji shema po kojoj sve funkcionira, ili možda ne samo jedna nego par shema i varijacija, uglavnom nešto što se vrlo brzo, redovnim praćenjem može usvojiti, na šta se gledalac treba navići, pa da, ako mu odgovara, može nastaviti dalje gledati seriju. Pretjerana odstupanja od shema nisu poželjna. Mijenjaju se slučajevi ali se ponavljaju sheme, a to neprestano ponavljanje gledaocu ne smeta, nego baš suprotno, raduje ga kao poznavatelja serije.
Okvir se u međuvremenu može i nadograđivati, što se čini i u Lie to Me, razvijanjem odnosa između stalnih likova, kroz više epizoda, usput, uporedo sa onim o čemu je već riječ u tim epizodama. To jača identifikaciju gledaoca sa likovima i serijom uopće.

Digresija o žanru

Ni ova serija, kao ni mnoge druge kriminalističke serije danas, često ne poštuje jedno od najvažnijih pravila kriminalističkog žanra: da gledalac mora imati blagovremeno dostupne sve informacije, da može sâm razvijati svoje ideje o tome šta je rješenje zadatog problema. Sve manje se insistira na intelektualnom zadovoljstvu zbog dobro riješene zagonetke, jer gledaocu je dovoljno i to što je imao još jedan težak dan na poslu, pa nije red da ga se puno mrcvari sad kada je konačno došao kući.
Kao što u humorističnim serijama gledalac nema više potrebu ni da se smije, jer se serija i smije za njega, tako u mnogim kriminalističkim serijama više nema potrebe ni da misli, jer će to za njega savršeno dobro učiniti grupa stručnjaka, a na njemu je samo da prati kako ti genijalci rješavaju i najteže moguće slučajeve. Tako gledalac sve manje participira u razvoju priče – on je voajer, on samo promatra. Odmara se i promatra.

Serijska proizvodnja – nastavak

Ali ne samo da se serija razvija dosljedno odavno razrađenoj logici serijske proizvodnje – ona je, kao proizvod, i nastala po toj logici. Postoje već mnoge kriminalističke serije koje imaju iste ili vrlo slične okvire. Bezbroj je timova pametnih i načitanih naučnika, stručnjaka i genijalaca, koji rješavaju teške i neobične zagonetke.
Ono što Lie to Me izdvaja u odnosu na sve te serije je fokus na priči o mikro-izražajima lica. Time je, za razliku od mnogih drugih serija sličnog tipa, ipak otvoren jedan novi prostor. Drugo je pitanje da li se sve to moglo i bolje izvesti.
Ipak, zbog stalne napetosti između istine i laži, zbog insistiranja na tome da tijelo govori istinu i kada želimo slagati, što ističe tu napetost i u samom čovjeku, zbog toga što govori o nečemu što je u neobično velikoj mjeri zajedničko ljudima i iz različitih, udaljenih kultura, te zbog Tima Rotha, ova serija mi je draga i mislim da je bolja od mnogih sličnih, i na neki način mi je žao što se više ne snima. Zato je možda i nepravedno što čitavu ovu priču pričam razotkrivajući njenu laž, a ne laž drugih, mnogo lošijih proizvoda.

Okvir – nastavak

Snimanje serije je zaustavljeno zbog nedostatka gledanosti, kako je službeno saopćeno, to jest zbog opadanja rejtinga kojima se gledanost prati. Jednostavno je odlučeno da se dalje ne snima i serija je poslije tri sezone ostavljena nedovršena. Bez potrebe da se bilo kako zaokruži, jednostavno je napuštena kao siroče, jer nije dovoljno gledana, što u prijevodu znači da nije donosila dovoljno profita, pa je bilo vrijeme posvetiti se nekom drugom proizvodu, koji će uspješnije odgovoriti svom zadatku.
Time se krug zatvara: krenulo se sa serijom jer se mislilo da će se zbog nekih neobičnosti, u već isprobanom modelu, uspjeti zaraditi određena cifra; međutim, ispostavlja se da je zarada manja od planirane, a zatim još manja, tako da se, dok nije prekasno, treba odustati od projekta i novac preusmjeriti negdje drugo. To je jedna zaokružena priča, koja ima početak, sredinu i kraj, koja doduše nema nikakve veze sa pričama u seriji, ali je očigledno najvažnija.
Serija sve vrijeme govori o obmanama i razotkriva ih, a ustvari, paradoksalno, gradi jednu veliku obmanu, dostojnu ekstravagantnog genija Cala Lightmana, lažući gledaoce.

Umjetnost i zabava

Ako u čitavoj ekipi koja je učestvovala u pravljenu serije, uopće postoje i ljudi koji su na svoj rad gledali kao na umjetnost, onda je očito da su umjetnici nemoćni i nevažni, da nemaju više snage ni da zaokruže svoju priču. To su samo moderne dvorske lude, dobro plaćene, u dvorcima velikih producentskih kuća.

Digresija o industriji

Negdje na početku filma Modern Times, lik kojeg glumi Charlie Chaplin doživi nervni slom zavrćući šarafe. Pokretna traka ga povuče i baci ga kao u nekakvu utrobu ogromne mašine, gdje on po automatizmu nastavi zavrtati šarafe koje tu ugleda. Poslije toga on, izluđen, istrči na ulici i krene zavrtati sve na što naleti.
Naravno, to je moderni čovjek, rob mašine, nešto što je nekada bilo radnik a danas je tek radna snaga, u svijetu koji se dehumanizira. Možda malčice pretjerujem, ali ta velika fabrika također predstavlja i industriju zabave, a taj poludjeli nesretnik je savremeni umjetnik u službi te mašinerije.

Umjetnost i zabava – kraj

Ako je neko tražio umjetnost gledajući ovu seriju, ako je tražio nešto što će mu pomoći da živi i bolje razumije svoj život, onda se nakon ovakvog kraja osjeća prevarenim i izdanim; ali ko mu je kriv, kad traži umjetnost u nečemu što se, po samoj svojoj logici ponovljivosti, u startu protivi umjetničkom stvaranju, u industriji koja ne pravi umjetnost nego proizvodi zabavu, koja na umjetnost gleda kao na ponekad neizbježnu kolateralnu štetu.
    Ako je neko tražio zabavu, odmor nakon napornog radnog dana, da se malo zaboravi i opusti, njemu može trenutno biti žao što serije više nema, ali njegove potrebe savršeno dobro može ispuniti i bezbroj drugih serija. Za razliku od onog naivca koji je tu uzaludno tražio umjetnost, ovaj otpočetka zna da je sve to jedna nevažna igra. Njemu nije do istine, do spoznaje o sebi, o svom položaju u svijetu, o svijetu uopće. Njegov život je dovoljno mučan i bez tih teških pitanja. Ne, on ne želi da mu se oči otvaraju, nego da se sklapaju, dok se zasluženo odmora. On želi laž koja umiruje, koja će mu pomoći da preživi.

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Fahrudin KUJUNDŽIĆ

Magistar komparativne književnosti i bibliotekarstva, Sarajevo/Travnik

AkuzatiV - Online magazin

Back to top